Ima li išta bolje za one na vlasti od prirodnih katastrofa, epidemija, pandemija, ratnih ugroza, terorističkih napada, poplava, potresa ili migrantske krize? Pametni manipulatori javnim mnijenjem znaju to odlično iskoristiti, tako da im rejting leti u nebo, a oni dobivaju status nacionalnih spasitelja. Unutar i izvan vlastitih stranaka.

Sjetimo se samo Aleksandra Vučića-Vučka, kako je pred kamerama hrabro spašavao djecu iz poplava, Georga W. Busha koji je postao nedodirljiv nakon rušenja Twinsa 11. rujna 2001., Mileta Fontane koji je uoči posljednjih lokalnih izbora „pojeo snijeg“ u Zagrebu da bi opet pobijedio, Emmanuela Macrona koji je s Parižanima prkosio terorističkim napadima i prometnuo se u heroja, a ni Ranko Ostojić, kao ministar unutarnjih poslova u doba najveće migrantske krize 2015., nije loše prošao. Postao je toliko popularan da mu se učinilo kako može preuzeti predsjedničku fotelju u SDP-u. I to nakon što je njegov bivši šef Zoka Milanović zasrao motku i prilikom poplave u Gunji unesrećenima govorio o cijevi koja mu je pukla u kupaonici. Aktualni predsjednik Republike stvarno nema sreće sa socijalnom inteligencijom, pa čak ni kada se nađe u situacijama u kojima bi mogao profitirati. Recimo, na epidemiju koja je stigla u Hrvatsku do sada nije imao primjedbi.

Za razliku od njega, s druge strane političkog spektra znaju znanje pa je histerija oko koronavirusa koja je, uz nemalu pomoć medija, zahvatila ne samo rvacku, već i svjetsku javnost, odlično legla odvažnom Andreju Plenkoviću koji upravo bije bitke za svoj drugi mandat na čelu HDZ-ta. U smirivanju uspaničenih građana koji su u posljednjih tjedan dana ispraznili zalihe zaštitnih maski, poharali shopping centre, pobrstili rižu, tijesto, ulje, brašno i šekret-papir, jer valjda će ga nestati kad se svi useru od straha zbog koronavirusa, veliku ulogu odigrao je novopostavljeni ministar od zdravlja Vili Beroš, koji svojim postupcima naciji ulijeva povjerenje. I nabija komplekse smijenjenom Milanu Kujundžiću. Da ne bi bio zaboravljen na listi za sljedeće izbore, bivši se zdravstveni ministar, zapleten u svoju imovinsku karticu, iznenada pojavio na spektakularnom predstavljanju Plenkijeva programa „Odvažno“ u Mimari, zlu ne trebalo. Uslijed medijske hajke na doktore, osobito epidemiologe, infektologe, carinike, znanstvenike, medicinsko osoblje i ostale pripadnike službi zaduženih za sprečavanje širenja zaraze – koja zauzima prvih 20 minuta svake informativne emisije i pola naslovnica portala i dnevnih novina – nitko nema previše vremena ni živaca baviti se Mirom Kovačem, Ivanom Penavom, Davorom Ivom Stierom, Milijanom Brkićem-Vasom i ostalim predstavnicima HDZ-tove opcije „Za promjene“, koji nariču nad nepravednošću unutarstranačkih izbora. I danima optužuju pokvarene Plenkovićeve poslušnike za podmetanja nogu po terenu i onemogućavanja skupljanja potpisa za kandidature.

Po njima je, samo zahvaljujući nelojalnoj konkurenciji, Andrej slavodobitno predao preko 45.000 potpisa, dočim se Miro morao zadovoljiti sa skromnih 17.002, a ni njegovi jarani nisu bogznakako prošli. Razlog tome navodno je ucjenjivanje HDZ-tovskih uhljeba koje je Plenkijev tabor zaposlio po općinama, županijama, gradovima i javnim poduzećima. Budući da su ti jadni ljudi u strahu i ne bi baš voljeli izgubiti posao i pozicije stečene stranačkom iskaznicom i naklonošću vladajuće HDZ-tove oligarhije, logično je da su uskratili svoju podršku Opciji za promjene iako ih inače jako gotive. Eto kako se Miro Kovač, kada je njegova koža u pitanju, izlanuo i konačno obznanio ono što je i maloumnima jasno – a to je način funkcioniranja Stranke opasnih namjera, u koju se učlanjuju mnogi željni zapošljavanja preko reda, ekspresnog napredovanja, POS-ovih stanova i leba bez motike.

Ova Kovačeva izjava jako je razjarila inače odvažnog Plenkovića koji mu je poručio da pripazi što govori. Hm?! Je li se to odnosilo na tezu o stranačkom uhljebljivanju ili strahu mnogobrojnog članstva od gubitka istoga? Ili je to bila još jedna prijetnja koju bi Mirina sljedba mogla iskoristiti za tužakanje HONG-u, odnosno inicijativi Hadezeovci organizirano nadgledaju izbore osnovanoj po uzoru na GONG, omraženu nevladinu lijevo orijentiranu organizaciju koju premijer ne može smisliti. Između ostalog i zato što su europskim zastupnicima tužili Dubravku Šuicu zbog imovine neproporcionalno ogromne u odnosu na njena primanja, što joj nije smetalo u tome da, kao premijerov osobni izbor, osvoji potpredsjedničku fotelju u Europskoj komisiji.

Stranački nezadovoljnici očito znaju kako podići tlak svom aktualnom predsjedniku posežući za aktivističkim alatom nevladinih udruga. A u međuvremenu obilaze lokalne birtije diljem Rvacke, proslave tridesete obljetnice osnivanja HDZ-ta, kao i ostala javna okupljanja na kojima bi mogli upecati pokojeg simpatizera koji se ne boji koronavirusa. Nekim čudom na Dori u Opatiji nisu viđeni.

No za sve to puca Plenkoviću prsluk, jer kao predsjednik Vlade i predsjedavajući Vijećem Europske unije, uslijed opasnosti od epidemije i nove migrantske krize, dobiva neograničeni medijski prostor o kojem Miro Kovač može samo sanjati. Tko zna, možda i Erdoğan radi za Plenkija pa je otvorio granice i pustio desetke tisuća migranata u Europu, da mu malo podigne perje i da na važnosti. Jer, molit ću lijepo, sada će se Andrej opet morati baviti belosvetskim pitanjima i nakon ministara zdravstva sazivati i ministre unutarnjih poslova svih zemalja članica kako bi zajednički branili vanjsku granicu Europske unije. Ta nije li rvacka policija, na koju su se žalile mnoge međunarodne humanitarne organizacije, pokazala kako se to radi? Mlaćenjem, oduzimanjem mobitela i tjeranjem migranata preko trnja i kamenja u BiH. I koga sad briga što na tu temu ima reći Ivan Penava ili Davor Ivo Stier, kada su svjetla reflektora uperena isključivo u Andreja?

No ma koliko očvrsnuo na svojoj poziciji velikog vođe, ipak je i on samo čovjek. I to anemičan. Zato se i požalio da mu ni ne trebaju neprijatelji s druge strane političkog spektra, kad njegovi vlastiti stranački drugari troše više energije na gađenje njega i njegove vlade od SDP-a ili tamo nekih lijevih strančica. Očito nije najbolje shvatio gradaciju neprijateljstva na koju ga je upozoravala bivša premijerka i predsjednica HDZ-ta Jadranka Kosor, primivši ga u stranku prije nego što su nju izbacili. Što je Plenki, onako pragmatičan, odmah zaboravio i nije je primio natrag. A gradacija glasi ovako: prijatelj – neprijatelj – stranački kolega.

Nema tog Davora Bernardića, Kreše Beljaka ili Borisa Miletića koji ga mogu mrziti kao što to može Milijan Brkić, nekada Vaso. Niti bi se jedan Gordan Maras toliko naslađivao njegovim političkim padom koliko, na primjer, Ivan Penava ili Miro Kovač. Nije mu opasan ni Joško Klisović koji se zbog kontakta s koronavirusom samoizolirao. Uostalom, nije li javna tajna da svi ti opozicijski igrači navijaju za Andrejevu pobjedu u HDZ-tu, sigurni da nakon parlamentarnih izbora ni mostovljani, ni Suverenisti, ni ostali divni ljudi s krajnje desnice ne bi s njim ni mrtvi u koaliciju.

A onda se u cijelom tom kupusu Miroslav Škoro sjetio osnivati Domovinski pokret kojem su se najviše razveselili Zlatko Hasanbegović, Hrvoje Zekanović, Ladislav Ilčić i, naravno, Miro Kovač, koji je uvjeren da im je on osobno neodoljivo privlačan kao budući koalicijski partner. Dočim, po njegovu mišljenju, aktualni predsjednik HDZ-ta taj potencijal nema. Nije im seksi. Dobro, možda ga je malo zbunila Škorina izjava da bi nakon izbora i s crnim vragom pregovarao za dobrobit ljubljene mu Rvacke, čime je parafrazirao neumrlog Franju u poodmakloj fazi bolesti, kada su mu se osim crnih, priviđali i crveni, zeleni i žuti vragovi. Je li taj crni vrag Andrej Plenković ili je pritom mislio na Miru Kovača, nije sasvim jasno. Jasno je samo da iz malog Mire tri vraga vire i da ako popuši ove unutarstranačke izbore, ide ravno u HDZ-tov pakao. To jest, neće ga biti nigdje na listi. Zato se tako grčevito bori za javni prostor i možda tajno priželjkuje da Plenkija pomete koronavirus. Pa da se makne iz kampanje u karantenu na jedno dva tjedna, taman koliko njemu treba da preokrene ustrašene HDZ-tove uhljebe na svoju stranu. I za promjenu im obeća još veće privilegije.