Dok rvacka interventna policija s fantomkama preko glave i bez službenih obilježja pendrecima mlati bespomoćne migrante i silom ih vraća preko granice u BiH, dotle traje HDZ-tov projekt desetljeća, to jest famozni prvi digitalni popis stanovništva, koji bi trebao pokazati da nas ima barem četiri milijuna. Tome se svesrdno nadaju vladajući jer u suprotnom će, crno na bijelo, dobiti dokaz da je iz Lijepe Njihove glavom bez obzira pobjeglo puno više ljudi nego što su mislili.

Možda su od brutalnih snimki s bosanskohercegovačke granice još i gori okrutni internetski komentari napaljenih domoljuba kojima je žao što rvacka policija nije zapucala po uljezima i što nemamo i vojsku na granicama pa da im šmajserima i ostalim arsenalom još jasnije damo do znanja da nisu dobrodošli i da se gone otkud su i stigli. Ili da konačno postavimo bodljikavu žicu, kao Orbán i Janša, pa nek’ se razdiru sami kad su već toliko uporni.

Prilično sramotno za zemlju iz koje su prije samo tridesetak godina brojne izbjeglice od četničke agresije utočište potražile kod europskih susjeda, koji su ih gostoljubivo prihvaćali. Kako je moguće da smo 2015. godine, u prvom velikom migrantskom valu, pokazivali zavidnu solidarnost i nesretnicima koji su prolazili kroz Hrvatsku donirali odjeću, kuhali juhe i pekli kolače, a da smo u međuvremenu izgubili svaku empatiju? Kada smo točno postali toliko bezdušni i sebični? Vjerojatno kada i licemjerna Europska unija, koja se zgraža nad snimkama nasilja rvacke policije na granici dok istovremeno želi spriječiti dolazak neželjenih migranata pod svaku cijenu. Pa zato Plenkoviću i Božinoviću gleda kroz prste i samo kaže: no, no!

Dodatno je pitanje i zašto bi nam toliko smetalo da netko doista odluči ostati kod nas i zatražiti azil, što bi prema zakonskoj proceduri policija na granici trebala svakome od njih i ponuditi? Bismo li time ugrozili svoju arijevsku rvacku rasu ili možda zatrli običaje i tradiciju u opustošenim dijelovima zemlje kao što su Lika, Slavonija, Banija ili bezbrojni otoci, na kojima je prosjek godina stanovnika 75? Ako bi nekoliko tisuća migranata pristalo oživjeti te neiskorištene pustopoljine i tamo rađati djecu, bojimo li se da bi se tamo počelo govoriti arapski? Puno je vjerojatnije da bi već u drugoj generaciji postali Dalmatinci, Slavonci ili Ličani, kao što su svi emigranti u Americi postali Amerikanci, ma kojeg porijekla bili – kineskog, meksičkog, hrvatskog, grčkog, talijanskog ili japanskog.

Budući da je sva prilika da nas nema ni pišljiva četiri milijuna i da smo brojčano manji od predgrađa New Yorka, Moskve ili New Delhija, doista čudi što se rukama, nogama i pendrecima borimo protiv siromašnih ljudi koji u potrazi za boljim životom bježe iz svojih država. Čak i da se radi samo o ekonomskim migrantima, čiji životi nisu direktno ugroženi ratnim zbivanjima, postavlja se logično pitanje – u čemu je tu točno njihov grijeh? Osim što su druge vjere ili boje kože. Bilo bi nam za dušu da se barem dio njih želi trajno nastaniti u Rvackoj, s obzirom na to da nam kronično nedostaje radne snage. Prema alarmantnim podacima demografa, do 2051. broj stanovnika u radnoj dobi od 15 do 64 godine smanjit će se za više od milijun. Broj mladih će u idućih 30 godina pasti za 273 tisuće, dok će se istovremeno za 185 tisuća povećati broj osoba starijih od 65.

Ali migrantima ne pada na pamet ovdje ostati. Znaju da u Rvackoj kruha nema pa se zato svim silama žele domoći bogatijih i civiliziranijih zemalja. Baš kao što je gotovo 400 tisuća hrvatskih građana od devedesetih naovamo, također u potrazi za radnim mjestima i boljim životom, pobjeglo u Njemačku, Irsku, Švedsku, Austriju, Kanadu… Jedina razlika je u tome što su naši ekonomski migranti uglavnom bijeli i katolici pa ih zato ne tuku na granicama, ne otimaju im mobitele i ne vraćaju ih gole i krvave preko trnja i gudura.

Naravno da je siromaštvo zemalja iz kojih ti izmučeni ljudi dolaze neusporedivo s onim u Hrvatskoj, ali razlozi odlaska s rodne grude više-manje su isti. Očajnici koji tjednima plutaju po moru i žive u neljudskim uvjetima po izbjegličkim kampovima, spremni su na sve samo da se domognu sigurnosti i posla od kojeg će moći pristojno živjeti. A kao što je poznato, ni Rvati u Rvackoj to ne mogu, pa zato mladi i obrazovani radije konobare po Dublinu i Oslu nego da žive s roditeljima u svojoj dječjoj sobi i žicaju za cigarete do četrdesete. Zar HDZ-tu – koji sebi prisvaja zasluge za pobjedu u Domovinskom ratu i stvaranje neovisne nam i slobodne Republike – nije čudno što je baš u posljednja tri desetljeća iz tog zemaljskog raja, ostvarenog nakon tisućljetnog sna o samostalnosti, sa svete rvacke grude zapalila tolika masa radno sposobnih ljudi da se više nikada ne vrate? Od toga je samo u posljednjih deset godina, otkad smo članica Europske unije, pogodnost slobodnog protoka roba, usluga i radne snage na zajedničkom tržištu iskoristilo 200.000 Hrvata.

Prošloga tjedna, na Dan Hrvatskog sabora, naslušali smo se prigodnih govora u povodu obilježavanja tog znamenitog datuma, 8. listopada 1991., kada su zastupnici svih političkih stranaka u Hrvatskom saboru jednoglasno donijeli odluku o razrješenju državnopravnih veza sa SFRJ, čime je Hrvatska formalno postala samostalna.

Je li se možda drug Sova alias Vladimir Šeks, koji se u izmaglici sjeća da je predsjedao tom povijesnom sjednicom u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj, kritički osvrnuo oko sebe i zapitao se je li to doista država kojoj smo težili i o kojoj je nadahnuto zborio čitajući odluku o proglašenju neovisnosti?

Jesmo li, oslobođeni okova velikosrpske ideje, stvorili društvo u kojem je građanima bolje nego što im je bilo? Ili smo u ime državotvorne ideje, bogatstva famoznih 200 odabranih obitelji bliskih HDZ-tu i tajkunske kriminalne privatizacije, žrtvovali generacije mladih rođenih u toj i takvoj Rvackoj? Kojima roditelji ostaju bez posla ili kopaju po smeću jer su zbog mizernih penzija, nakon 40 godina radnog vijeka, na rubu siromaštva i gladi. Na ta pitanja drug Sova i HDZ-tovi veterani, kao i njihov europćanski premijer Andrej Plenković – koji se 2011. godine učlanio u nepravomoćno osuđenu zločinačku organizaciju – nemaju odgovor. Ali su im zato puna usta domoljublja i demografske obnove.

Pa zašto ti radno sposobni nisu tako masovno bježali iz tamnice naroda kakva je bila Jugoslavija? Kako smo od Tuđmanove ognjištarske politike i pozivanja Rvatica da ostanu doma i rađaju više djece te Crkve koja svim silama brani tradicionalne vrijednosti rvacke obitelj i protivi se pravu na legalni pobačaj, došli do toga da od 1991. do danas broj umrlih svake godine premašuje broj živorođenih, dok je samo u posljednjih osam godina iz škola nestalo preko 54 tisuće đaka?

Iz navedenog bi se dalo zaključiti da demografija nije ni ideološko, ni vjersko, već gospodarsko pitanje. Stvar je prosta ko pasulj: da mladi imaju posla i da imaju gdje živjeti, da ne moraju dizati doživotne kredite za stan, da država financijski potiče naseljavanje u manje gradove i sela, da su jaslice i vrtići besplatni, možda bi nas bilo više.

„Jen, dva, jen dva tri, idemo se zbrojiti!” poziva promotivna pjesmica Rvate da se popišu. Dakako, aplikacija Državnog zavoda za statistiku ko za vraga opet šteka pa su se mnogi popisivači našli u nebranom grožđu. No bilo s aplikacijom ili bez nje, pokazat će se da smo ionako u nebranom grožđu i da nas ima manje nego što smo se nadali. A bit će nas još i manje, pogotovo u krajevima porušenima potresom gdje se obnova ne nazire ni u tragovima. Kada bismo primili par tisuća migranata, barem bi imao tko ziđati nove kuće. Pa bi se možda netko i vratio. Ovako, Rvacka postaje sve praznija. I starija.