Od svih sportova u kojima osobito briljiraju Rvati, kokošarenje je jedan od najomiljenijih i najrasprostranjenijih. Inače, riječ „kokošar“ ima dva značenja – službeno, to je uzgajivač kokoši, a narodski – sitni lopov. Kokošarenjem u ovom drugom značenju bavi se, uz rijetke iznimke, većina onih koji su se dočepali neke lokalne ili državne funkcije i službe – od vodovoda i kanalizacije do prometne policije i sudaca – i tako već desetljećima. Bolje rečeno, stoljećima.

Kroz rvacku povijest rijetko je tko među njima odolio sirenskom zovu priskrbljivanja dodatne zarade u vidu mita i korupcije, kojem je naš narod prirodno sklon. Za razliku od kapitalaca na visokim pozicijama koji suptilnim metodama zamračuju milijune i milijarde, kokošari se zadovoljavaju manjim svotama, koje im dođu kao džeparac. Što se među Rvatima više-manje podrazumijeva.

Jer balkanski sindrom kupovanja usluga raznih vrsta prenosi se genima iz generacije u generaciju i taj drevni običaj teško je iskorijeniti. Od toga da se doktoru ne ide bez flaše Balića ili pršuta, a medicinskim sestrama bez kave i bombonijere, do toga da se kupuju ocjene, ispiti, diplome, doktorati, zaposlenja u lokalnoj i državnoj upravi, dozvole za vodiče brodica, sveti crkveni sakramenti i oprost grijeha. Sve u istom paketu. Pa kad narod već voli odriješiti kesu i plaćati sve ono što bi inače trebao zaslužiti pa onda dobiti džabe, zašto bi se tome opirali pregaoci u javnim službama i politički moćnici. Čemu taj napor kad će pare ionako dati nekome drugome.

I čemu uopće sve te strategije borbe protiv korupcije i europćanska prenemaganja, kada nama pomoći nema. Kao što nema ni Srbima, Crnogorcima, Bošnjacima, Rumunjima, Bugarima, Albancima, Makedoncima – ukratko, Balkancima, kojima ne pripadamo samo teritorijalno već i po mentalitetu, ma koliko se toga gnušali i nastojali uvjeriti Bruxelles da je Rvacka srednjoeuropska i mediteranska zemlja zapadne kulture, a ne tamo neki zatucani Balkan. Pa nismo mi Finska niti su Rvatine fini ko Finci, navikli da socijalna država i njene institucije funkcioniraju same po sebi, dok su javni službenici nepotkupljivi kao stijene. Odnosno, ako se i nađe neki koji, na primjer, službenom karticom kupi čokoladu, taj odmah daje ostavku, samobičuje se, ispričava javnosti i prognan je iz sustava zauvijek. Pojam „kokošarenja“, na primjer, u Finskoj uopće ne postoji. Naprosto je neprevediv. Kao što i riječ „uhljeb“ ne postoji ni u jednom drugom jeziku osim u ovim našim, balkanskim.

Naravno da, kao i u mnogim drugim ljudskim odnošajima tako i u popularnom kokošarenju, postoje dvije strane – jedna koja daje i druga koja uzima, a obično se radi o dvije odrasle osobe koje to dobrovoljno rade. U čemu je, dakle, problem? I zato se narod koji je navikao podmazivati one na vlasti da bi ušićario neku uslugu preko reda, čudom čudi halabuci koja se digla oko sada već bivšeg međimurskog župana Matije Posavca. I to zbog primanja pišljivih 10 tisuća kuna mita za reizbor Josipa Kobala za člana Upravnog vijeća Županijske uprave za ceste i zapošljavanja kćeri i nećakinje svojih poznanika na izmišljena radna mjesta referentica za ovo i ono. Neš ti grijeha! – misle i govore sve brojniji podržavatelji Matije Posavca iz Čakovca i okolice. Pa zar to ne rade svi?

E pa u tome i jest problem. I to ne samo u glavi Matije Posavca – narodnog heroja iz Međimurja, neupitnog pobjednika posljednjih lokalnih izbora koji je svoju političku karijeru u usponu profućkao zbog kokošarenja nad deset tisuća kuna – već i u glavama puka vulgaris koji u toj priči ne vidi ništa sporno. Odnosno, u svemu vidi namještaljku kako bi HDZ zavladao do sada neosvojivom tvrđavom na rvackom sjeverozapadu.

Ova posljednja teza čak bi i držala vodu da Posavec svoje grijehe nije priznao, pokajao se i dao ostavku na mjesto župana. Bizarno da bizarnije ne može biti. Koliko čovjek koji godinama gradi imidž poštenjačine i u Županiji uspješno potaraca svoje političke protivnike i bivše koalicijske partnere, mora biti glup da se posklizne na takvu bananu? Odnosno, da poput jednako tako tramplavog Kazimira Bačića, smijenjenog ravnatelja HRT-a, slučajno upadne u tajne mjere istrage protiv policijskog službenika Marija Severa, s kojim je džogirao. Ukratko, osim gramzivosti, ljudska glupost nema granica. I traje vječno. Prema onom vicu: Bi li radije želio biti lijep ili glup? Odgovor je, dakako, glup. Jer ljepota je prolazna.

Sličnu neprolaznu karakteristiku pokazao je i SDP-ov nesuđeni gradonačelnik Čakovca Stjepan Kovač, koji je inscenirao prijetnje smrću samome sebi kako bi si digao predizborni rejting i na probuđenoj empatiji ušićario nešto glasova birača. Pritom je ronio krokodilske suze pred kamerama, zgrožen do bola ljudskom zloćom. U organiziranju igrokaza pomagao mu je prije spomenuti policajac Mario Sever, a i nesretni Kovač upao je u policijske mjere slučajno. Pa privelo i optužilo i njega. Da ne vjeruješ i pukneš od smijeha!

Iako se, u usporedbi s višedesetljetnom otimačinom svega i svačega, pljačkom društvene imovine i javnog novca širokih razmjera u režiji članova HDZ-ta, njihovih rodijaka, kumova i simpatizera, kao i pokojnog zagrebačkog šerifa Mileta Banditića i njegove kamarile, kokošarenje Matije Posavca i akcijski triler Stjepana Kovača čine kao dječja igra, ipak su neočekivano otkriće USKOK-a i promptna reakcija policije razgalili vladajuće.

Baš im je zgodno došlo u trenutku kada se zakuhala još jedna afera oko HDZ-tovog gradonačelnika Zlatka Babića u Kutini, kojeg zbog uhljebljivanja stranačkih podobnika optužuje zviždačica Andrijana Cvrtila. Zar nije sjajno kada narodu možeš pokazati da su sve političke stranke iste i da nitko nije bez grijeha? Odnosno, da su kokošarenju skloni baš svi, samo da im se pruži prilika.

I zato nema veće sreće za HDZ, stranku nepravomoćno osuđenu kao zločinačka organizacija, nego kada se s prstima u pekmezu ulovi i poneki pripadnik stranaka opozicije, koja se kune u poštenje i transparentnost.

Iako premijer Plenković, poznat po čuđenju u svemiru, navodno nema pojma čime se bave USKOK i DORH, nije li to dragocjen dokaz da institucije rade svoj posao, kao i da nema nevinih ni u neprijateljskim redovima? Prava je to satisfakcija, s obzirom na to da su – od bivše kraljice Knina Josipe Rimac, preko Lovre Kuščevića, Gabrijele Žalac, Ivana Kujundžića, Gorana Marića do Tomislava Tolušića – svi do jednog članovi HDZ-ta, otperjali zbog sumnje na korupciju.

Da ne spominjemo sve one HDZ-tove kapitalce prije Plenkovićeve ere, koji su zacementirali povijest kriminalne privatizacije – od Miroslava Kutle do Ćaće Sanadera koji je u aferi Fimi Media zamračio milijune i prodao upravljačka prava nad Inom Zsoltu Hernádiju za 10 milijuna eura. Pravosudna trakavica, dakako, još uvijek traje, kao i u slučaju Mileta Banditića koji je tijekom 20 godina razornog mandata sebi priskrbio raskošne nekretnine u Rvackoj i Ercegovini i jednako raskošne bankovne račune, uglavnom u Dubaiju. Normalno da je svojim suradnicima, privedenim u spektakularnoj posthumnoj akciji USKOK-a, dopustio kokošarenje. Jer i oni su tek sitni kokošari uhićeni zbog smiješnih suma, za koje Bandić ne bi prljao ruke.

E, pa zato i Međimurci jesu ljuti i slave kokošara Matiju kao Robina Hooda. Dapače, osnovali su i klub obožavatelja, pišu mu stihove, a rejting mu nakon ostavke raste u nebo. Iako je kokošarenje samo po sebi nezamislivo i nedopustivo u civiliziranim zemljama, narodu nije jasno zašto se prvo ne istražuju, ne hapse i ne osude krupne ribe. Da nije zato što uživaju zaštitu vladajućeg HDZ-ta?

Moguće se upravo zato represivni aparat radije bavi sitnim kokošarima koje je lakše strpati u bajbuk i postići očekivani efekt – a to je dokaz da pravna država funkcionira i da su svi isti. No nije narod baš toliko glup da u to povjeruje. Iz vlastitog iskustva znaju da ćete ako u Rvackoj ukradete 10 deka parizera, vjerojatno završiti u zatvoru. Međutim, ako ukradete tvornicu mesnih prerađevina, neće vam se vrlo vjerojatno dogoditi ništa. Dapače, bit ćete uvaženi građanin. A sličnih je i dalje mnogo, na svim razinama vlasti. Dok je kokošara, oni su zaštićeni ko lički medvjedi.