Koja je ovo država, vjerojatno su se u čudu pitali takozvani mali ljudi po tko zna koji put gledajući spektakularna predizborna hapšenja visokopozicioniranih dužnosnika, kao i Zokine i Plenkijeve igrice međusobnog bojkotiranja u danima koje državni vrh u svakoj ozbiljnoj zemlji obilježava zajedno.

Ali u Rvackoj, koja postoji tek 30 godina, nismo se u stanju dogovoriti ni je li za njenu državnost važniji datum konstituiranja prvog demokratski izabranog Hrvatskog sabora, onaj na koji je donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske ili pak dan na koji je Hrvatski sabor zbog tromjesečnog moratorija međunarodne zajednice konačno jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama SFRJ. Budući da nam je država u banani još od Domovinskog rata i kriminalne privatizacije svega i svačega u eri neumrlog predsjednika Franje, a osobito nakon pandemije covida-19, to pitanje zapravo malo koga zanima. Jedino što naciju brine jest koji je od tih datuma neradni, zbog tradicionalnog rvackog spajanja produljenih vikenda.

Uostalom, kada bi se provela anketa s pitanjem zašto baš 30. svibnja -ili 25. lipnja ili možda 8. listopada – rijetko bi tko znao odgovoriti. I bez toga se otužna predizborna proslava okrugle obljetnice Dana državnosti pretvorila u prvorazredni politički skandal, i to zahvaljujući jedinom obećanju koji je vlada Andreja Plenkovića ispunila, onome o izmjeni Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, kao i urođenoj tvrdoglavosti i pomanjkanju osjećaja za državničko ponašanje predsjednika Republike Zorana Milanovića. A koji je svojedobno blebnuo da je Hrvatska slučajna država, što mu ljuta desnica, ma koliko on objašnjavao što je zapravo mislio reći, ne prestaje turati pod nos.

Ipak, nakon što je Račanova vlada premjestila Dan državnosti s 30. svibnja na 25. lipnja, ni Ivo Sanader, ni Jadranka Kosor, a bogami ni Andrej Plenković nisu ga bojkotirali kako bi dokazali da su u pravu. Zato je, najblaže rečeno, infantilno da predsjednik Republike iz inata ne sudjeluje u proslavi jer se ne slaže s datumom. Čak i ako se radi o HDZ-tovu predizbornom privatluku, zbog građana i zakona koji je na snazi trebao je biti tamo. Naravno, bilo je to samo nepristojno, a ne protuustavno i za opoziv predsjednika, kako je u jednom od svojih nesuvislih stanja izvalio Vladimir Šeks, kodno ime Sova.

Da pitate Milanovića, on bi vjerojatno rekao da je Plenki prvi počeo jer je, za potrebe kampanje, proslavio Dan oružanih snaga Republike Hrvatske 24 sata ranije. I nije pozvao predsjednika Republike da zajedno svečano otvore novoizgrađeni smještajni objekt „Vukovar“ na Hrvatskom vojnom učilištu, već je to učinio sam, kako bi reflektori bili upereni samo u njega i senzacionalna postignuća njegove rasute vlade. Iz koje je otpao čak i ministar obrane.

Premijer se nije pojavio ni na Pantovčaku, gdje su upriličeni svečano promaknuće djelatnih generala i prigodni prijem. Oko za oko, zub za zub, reklo bi pola Biblije. Pa je Zoki uzvratio tako što je odbio sudjelovati u paradi na Trgu svetog Marka u povodu Dana državnosti, a nije se pojavio ni na Tuđmanovu grobu kako bi s predstavnicima ostalih institucija položio vijence. Iako je, na opće iznenađenje, u kampanji izjavio da je Hrvatska imala dvojicu državnika – Tita i Tuđmana. I tako ukrug. Besmisleno međusobno bojkotiranje teško da će nekome od njih dvojice koristiti, kao što ni promjena datuma Dana državnosti nije donijela bogznakakvu blagodat podijeljenoj naciji.

Nije sasvim jasno ni kako će HDZ-tovu rejtingu koristiti masovno uhićenje članova stranke strateški raspoređenih na različite državne funkcije, optuženih za trgovinu utjecajem, primanje mita, muljanje s odbjeglim investitorima izgradnje vjetroelektrana, protuzakonitu dodjelu poljoprivrednih poticaja i ostale nestašluke. Jedno je sigurno – koristit će Andreju da se riješi ostatka stranačkih oponenata iz Vasina i Karamarkova legla, koje je, ni sam ne zna zašto, prije četiri godine pripustio u državne institucije. Gdje su se, po uhodanoj HDZ-tovoj metodi, ponašali kao lisice u kokošinjcu. No bivši diplomat i sadašnji predsjednik Vlade, onako anemičan i naivan, navodno nije imao pojma u kakvo je to društvo upao kada ga je Jadranka Kosor 2011. svečano primila u stranku.

Možda je zato ostao mrtav ‘ladan kada je pala Josipa Rimac – Karamarkova miljenica i direktorica njegove izborne kampanje koja je imala putra na glavi i davno prije no što je postala državna tajnica posrnulom Lovri Kuščeviću – kojom se zabavljao DORH.

Ne znamo je li istraga obuhvatila i zavidnu kolekciju dizajnerskih torbica, cipela, nakita i kostima koju je, otkidajući si od usta i svoje skromne gradonačelničke plaće, elegantna Josipa jedva nekako skrpala. Prema transkriptima telefonskih razgovora koji su iscurili u javnost, neokrunjena kraljica Knina i uzdanica HDZ-ta u pasivnim krajevima navodno je primjenjivala vrlo lukrativne metode za popunjavanje kućnog budžeta i povećanje fonda privatnih nekretnina. A pomagala je i kumi u Nataši Trubić, gradonačelnici Gračaca, da se malo snađe s prvih 10.000 eura mita, kao i Ružici Njavro, šefici kabineta ministrice poljoprivrede i članici Upravnog vijeća Agencije za plaćanje u poljoprivredi. Pa ipak, Plenković ih se odlučio riješiti tek sada, kada mu unutar vlastitih redova jastrebovi više ne mogu podmetati noge.

Naravno da nitko s dva neurona u glavi ne vjeruje da su se sva ta silna uhićenja, kao i nedavno privođenje Ane Karamarko, događala slučajno nekoliko tjedana prije službenog početka predizborne kampanje. Jer sve smo to gledali bezbroj puta, a onda bi se afere rasplinule, uglavnom bez pravomoćnih sudskih presuda. I bez oduzimanja protupravno stečene imovine. Dakle, Josipa može biti mirna. Njene Gucci torbice, Prada kostime i kuću s tri stana nitko dirati neće.

Je li moguće da premijer doista nije imao pojma o tvrtki C.E.M.P. Milenka Bašića – odbjeglog investitora u vjetroelektranu Krš-Pađene, projekt od 1,8 milijardi kuna – i koruptivnoj hobotnici koja se razmahala sve do šefa Hrvatske regulatorne agencije Tomislava Jurekovića i direktora Hrvatskih šuma Krunoslava Jakupčića? Ili mu je ipak netko od njegovih Europćana prišapnuo, ali je taktizirao s davanjem zelenog svjetla represivnom aparatu? Koji je u Hrvatskoj sve samo ne neovisan od politike, što i vrapci na grani znaju.

Zato bi se mogao zabrinuti i višestruki USKOK-ov optuženik Mile Fontana s kojim je Plenković pune četiri godine u protuprirodnom političkom bludu. Naime, iako zagrebački gradonačelnik svoje neprijatelje pobjeđuje ljubavlju i dobrotom, pravosuđe bi moglo naglo profunkcionirati ako premijer procijeni da bi to moglo koristiti izbornim rezultatima HDZ-ta. Naravno, ako Stranka rada i solidarnosti ipak prijeđe izborni prag, Mile bi mu mogao ponovo ustrebati pa ne treba nagliti. S tom je računicom valjda i poslao svog ministra od prometa Olega Butkovića da pet mjeseci nakon što je pušten u promet, svečano otvara Remetinečki rotor, kad već sljemenska žičara, inače najskuplja u svemiru, još nije završena. Mogli su isto tako četiri godine kasnije otvoriti i Branimirovu ili čuvene fontane, samo da se nešto otvara.

Naime, baš se zgodno predizborno poklopio i Dan grada Zagreba, koji je odavno premješten s 8. na 31. svibnja, odnosno na Dan Majke Božje od Kamenitih vrata, kako se slučajno ne bi obilježavao Dan pobjede nad fašizmom, tradicionalni gradski praznik do devedesetih. Na veliku Bandićevu žalost, zbog koronavirusa u procesiji je sudjelovalo samo 60 odabranih pa ove godine nije mogao nositi svijeću od sedam kila kako bi iskupio svoje grijehe. A njih se – u dva desetljeća vladavine despota iz Pogane vlake koja su za Zagreb bila razornija od katastrofalnog potresa – bogami, nakupilo. Milijarde kuna javnog novca nestale su u džepovima kumova i rodijaka dok se grad raspada.

Koja je ovo država, s pravom se zato pita puk vulgaris, kojeg hapse zbog ukradenih deset deka parizera ili prodavanja hlača pokojnog muža na placu za 20 kuna. A što se tiče Mileta Fontane – koji, kako reče, traje jer vrijedi i obrnuto – kao i Josipe Rimac, kada izbori prođu opet će biti da je izio vuk magare.

[adrotate banner=”19″]