Iako on djeluje kao miran, dapače, anemičan tip, život našeg premijera sve je samo ne dosadan. Politički promiskuitetan kakav već jest, kao u lošem porniću, upuštao se on u protuprirodni politički blud s raznim tipovima koji su ga – što njegovom, što vlastitom voljom – u međuvremenu napustili. Da bi na kraju ovisio o milosti Mileta Fontane i njegovim hirovima. Sjetimo se samo Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih ili Bože Petrova, s kojima je Plenković bio u vezi, a sada ga mrze najviše na svijetu. I žele mu što skoriju i što bolniju političku smrt. Miru Bulja kojeg je izvrijeđao više puta, a s kojim je također bio u koalicijskom braku, da i ne spominjemo. On bi ga najradije satrao krampom.

I tako je čovjek koji, po vlastitom priznanju, najviše na svijetu mrzi ultimatume, već tri godine žrtva ucjena svoje trgovačke koalicije nespojivih stranaka i pojedinaca. A tu su i njegov urođeni dalmatinski dišpet i taština koju je gotovo jednako nemoguće savladati. Kad ga se malo bolje pogleda, Plenki se još i dobro drži, s obzirom na bitke koje bije na dnevnoj razini – što sa sindikatima, što s HDZ-tovim jastrebovima, što s koalicijskim partnerima, što sa samim sobom. Taman kad je smirio HVIDRA-ino demoniziranje Milorada Pupovca i inzistiranje na izbacivanju SDSS-a iz vladajuće koalicije i jedva nekako preživio HNS-ove najave prema kojima ni mrtvi neće podržati prijedlog proračuna ako u njemu ne bude ugrađeno povećanje para za prosvjetare, sad ga, eto dočekalo natezanje sa zagrebačkim pastuhom Bandićem i njegovim nebuloznim megalomanskim projektima u prijestolnici svih Rvata. Jer ni Miletovih jedanaest neće dići ruke za Plenkovićev opstanak ako njihovi apetiti ne budu zadovoljeni. I tako je u Andrejevu životu kao u meksičkoj sapunici, dramski zapleti nižu se jedan za drugim, a jedini motiv koji vodi glavne likove jest ostanak u sedlu do daljnjega.

Eto, na primjer, Ivan Vrdoljak prava je drama queen. Svako toliko priredi igrokaz uz prijetnju izlaska iz vladajuće koalicije, kako bi podigao tenzije i dao na važnosti samome sebi i svojoj po brojnim pokazateljima uskoro moguće pokojnoj stranci, čiji je rejting potonuo ispod statističke pogreške. Kakav kralj Lear, kakav Sulejman Veličanstveni, kakva Istanbulska nevjesta, kakva Antigona! Ivan Vrdoljak, đilkoš navodno liberalne orijentacije, prešišao je svojim nepredvidivim karakterom sve junake turskih serija i klasičnih tragedija. Prevrtljiv kakav jest, opet je uspio biti punih tjedan dana u svim medijima u vijestima dana, dok se nacija tresla u iščekivanju raspleta napetog trilera oko 6,12 posto povišice koeficijenta za prosvjetare. „Ili povišica ili nećemo podržati proračun! Mi od svojih principa ne odustajemo!“ grmio je Vrdoljak, uvjerljivo i principijelno, kao što smo već navikli. „Biti ili ne biti“ bilo je hamletovsko pitanje dana, postavljeno svakom ministru koji se prošetao Markovim trgom, dok se HNS-ov Predrag Štromar, potencijalno najveći gubitnik u igri živaca, tajanstveno smješkao i izražavao u pitijskim rečenicama, a svekoliki politički analitičari razrađivali križaljke razne.

Iako, iskreno, ne znam koga bi pitanje hoće li Vrdoljakova ekipa i dalje imati potpredsjednika vlade i dva ministarstva te sa svoje četiri ruke podržavati vladajuću većinu, uopće uzbuđivalo. Ne bi to posebno potreslo ni HDZ-tove bojovnike, a još manje Bandićeve žetončiće, koji jedva čekaju da o njima ovisi Plenkijeva budućnost. Nitko ne bi prolio suzu osim samih HNS-ovaca, čiji bi se uhljebi mogli naći na cesti, a Sabor i Vladu ubuduće gledati samo na televiziji.

I ma koliko se mediji raskokodakali, bilo je jasno k’o dan da će se na dramatičnom sastanku tête-à-tête veliki dečki u zadnji čas nešto dogovoriti. Kao što su se svojedobno dogovorili i kada se isti taj Ivan Vrdoljak kleo da neće u Titanik vladu. Pa je preko noći promijenio mišljenje, raskolio stranku i izdao birače, kao i dotadašnje koalicijske partnere. Nema tu nekog višeg cilja ni žrtve, pa čak ni osvete. Čista računica, koja će se valjda Vrdoljaku dugoročno isplatiti. On to duboko u sebi najbolje zna. I kako samo on to zna – i ovoga puta što je rek’o, to je i porek’o pa je pristao na blijedo obećanje o dva posto većem koeficijentu za učitelje i profesore negdje u maglovitoj budućnosti.

Budući da ima kliker u glavi kada je biznis u pitanju, pomalo čudi što je šef HNS-a pomislio da će jeftinim trikovima ovoga puta uspjeti uvjeriti javnost da se doista bori za neke navodne principe i budućnost obrazovanja. Pa nije uvjerio ni prosvjetare, koji ga se s gnušanjem odriču i javno mu poručuju da ih prestane zloupotrebljavati u sitnosopstveničke svrhe. A budući da stranačka trgovina nije fascinirala štrajkaše, Plenkijevim mukama ne nazire se kraj, dok se u političkoj sapunici nižu novi zapleti. Da se manje tvrdoglavio i da nije predizborno podijelio svim javnim službenicima iste poklon- pakete u vidu iste povišice osnovice plaća, mogao je jeftinije proći i izbjeći kaos u školama i na fakultetima. Ovako se agonija nastavlja iako je operacija spašavanja koalicije s HNS-om očekivano uspjela. Jer kao što svojedobno reče Mile Fontana – HNS će zadnji izaći iz Vlade. Tjerat će ih korbačon.

A kad smo već kod Mileta, stožernog HDZ-tova partnera s kojim se mrze i trebaju u isto vrijeme, on se u svom političkom djelovanju više rukovodi hollywoodskim klasicima i melodramama. Pa što god ga pitali o proračunu i ucjeni premijera gradskim projektima i promjenom GUP-a, on ima isti odgovor, kao Scarlett O’Hara u „Prohujalo s vihorom“: Sutra je novi dan! Jer Mile je čovjek s vizijom, a prema vlastitim riječima, nakon Franje Tuđmana i jedini koji u Hrvatskoj zna šakom lupiti u stol i donijeti odluku. Kakvu će odluku donijeti, kad već nije donio odluku da se kandidira za predsjednika Republike, poslije koje ništa nije trebalo biti isto, saznat ćemo nakon još jednog ljubavnog sastanka s premijerom.

Eh, da je biti muha na zidu i čuti kako si Plenki i Mile strasno šapuću lascivnosti i nastranosti svog političkog seksa iz interesa! Tko je tu kurva a tko konzument, sasvim je nebitno, jer međusobno se čvrsto drže za jaja. Hoće li HDZ doista podržati betoniranje Hipodroma i ustupanje milijun kvadrata zelene površine grada Zagreba sumnjivim investitorima iz Dubaija, kako bi zadržao Miletovu naklonost, ili će među njegovom jedanaestoricom pokušati zavesti labilne karaktere sklone nevjeri, teško je procijeniti jer su obojica grešnika škrti na riječima.

Osim koalicijske sapunice koju gledamo, ništa manje napeto nije ni u paralelnom filmu o predsjedničkim izborima. Najpopularnija ženska zvijezda Kolinda Nacionale iz tjedna u tjedan iznenađuje svojim spontanim ispadima, prilagođenima publici čiji aplauz očekuje. Režiseri u njezinu izbornom stožeru vjerojatno kosu čupaju od muke, a ni premijeru, čija je politička sudba čvrsto vezana uz njenu, bogami nije lako. Igrajući omiljenu ulogu žrtve jugoslavenskog režima iza željezne zavjese, zaplela se predsjednica o vlastite gluparije i zamjerila se Riječanima do te mjere da još uvijek nije sigurna smije li se u kockastoj majci pojaviti na utakmici nogometne reprezentacije na Rujevici. Jer njezino bi vatreno navijanje mogli zasuti jajima i popratiti zvižducima, što i nije baš poželjno u predsjedničkoj kampanji.

Sva sreća da i potencijalni predsjednički kandidat s karakterom Zoki Milanović, njen antipod, isto tako lupa bez veze i sad se mora ispričavati Hajdukovcima i antifašistima zbog teško razumljivih aluzija na petokraku i Titov klub. Budući da bi uz njega trebao hodati prevoditelj koji bi objasnio puku vulgaris što je zapravo želio reći, njegova uloga mogla bi nestati iz scenarija prije no što se nadao.

Kako god da bilo, novi dramski zapleti su pred nama, a glavni lik Andrej Plenković umjesto da se bavi višim ciljevima kao što je ispunjavanje bezličnih i teško pamtljivih prioriteta hrvatskog predsjedanja EU-om, koje je svečano predstavio prošloga tjedna, mora svakodnevno gasiti požare na najprizemnijoj razini. I baviti se održavanjem kibi-dabi koalicije u kojoj će ga do daljnjega nastaviti ucjenjivati. I tako se sapunica nastavlja, a građani Hrvatske nikako da promijene program.