Gledajte, nije lako biti političar. Osobito ako si muško i vođa najjače političke stranke na poziciji ili u opoziciji, jer očekivanja su velika. Sa svih strana. Ne samo da trebaš biti najviši, najsposobniji, najdrčniji, najkarizmatičniji i najlukaviji, već i najpotentniji. U svakom smislu te riječi. A upravo to podjednako muči dvojicu najvećih protivnika na političkoj sceni, SuperAndreja Plenkovića, svemoćnog gazdu Vlade i HDZ-ta, i manje uvjerljivog šefa SDP-a, pomalo mlitavog Peđu Grbina. Dakako, ako isključimo Zorana Milanovića, neprikosnovenog alfa mužjaka s Pantovčaka koji s takvim stvarima, normalno, nema nikakvih problema. Ima, doduše, sa samokontrolom, ali to je već druga priča.

Da se dečki ne bi uvrijedili, cilj ovog teksta nije seksizam, mjerenje tko ima većeg i voajerisanje u njihove krevete, već procjena njihova koalicijskog potencijala, o kojem su se raskokodakali svi koji imaju neka očekivanja od superizborne 2024. godine. Jer taj famozni „koalicijski potencijal“ bit će očito ključan za preuzimanje vlasti u Rvackoj. Sudeći po anketama, nitko neće moći sam sa sobom formirati vladu.

Iako je usprkos bezbrojnim korupcijskim aferama – pa i najnovijima s policajcima od kojih je jedan „nehotice“, nespretno se igrajući službenim pištoljem, upucao djevojku, dok su dvojica optužena za silovanje puštena na slobodu – rejting HDZ-ta postojan na 25 posto, AP ipak ima razloga za nervozu. On to, doduše, sjajno skriva svojom bahatošću i samozadovoljstvom te spektakularnim talentom za samopromociju, kojim je uspio hipnotizirati i svoje europćanske kolege. Ali toliko glup nije da povjeruje samome sebi. Zato i ne prestaje bajati kao navijen jedno te isto, ne bi li uvjerio skeptike da je istina to što on priča, a ne ono što sami vide, čuju i žive. Odnosno, životare.

Za razliku od jalove opozicije koja stalno nešto maliciozno prigovara, SuperAndrej iz tjedna u tjedan suvereno istovaruje brojke i statistike koje mu, dakako, idu u korist – te rast BDP-a, te sjajna turistička sezona, te agencija Fitch koja je prošlog tjedna potvrdila rejting Hrvatske BBB+ i poboljšala izglede iz stabilnih u pozitivne. Doduše, osiromašeni rvacki građani sve to skupa ne doživljavaju jer su po prosječnoj plaći i mirovini i dalje negdje na dnu EU-a, ali koga za to zabole uvo kad procjena agencije Fitch tako dobro zvuči.

Usprkos tome, duboko u duši valjda je i SuperAndreju jasno da će nakon sljedećih parlamentarnih izbora, koji samo on zna kada će se dogoditi, nekoga morati navabiti u još jedan politički brak iz računa. Jer brojke su brojke i kako god da okreneš, opet će mu trebati barem 76 ruku. A s 25 posto osvojenih glasova, prevedeno u saborske mandate, HDZ-tu će nasušno trebati još nečiji, ma koliko se pumpali i tvrdili da su nepobjedivi.

I zato, premda se svi na kraju balade guraju u šator pobjednika, HDZ bi, bez obzira na potentnost, mogao imati problema. Naime, desna opozicijska koalicija Mosta i Suverenista, koji su prema posljednjim istraživanjima treći po snazi, kune se da neće s HDZ-tom nikad, pa ni onda. Domovinski pokret na čelu s odbjeglim Ivanom Penavom ne odbija baš s takvim gnušanjem moguću postizbornu kopulaciju s HDZ-tom, ali i ne skrivaju da bi radije ušli u takav odnošaj bez Andreja na čelu vlade. A što se tiče Milorada Pupovca i njegova SDS-a, koji je sada s vladajućima, eh, s njim ne bi ni mrtvi. A bez manjinaca nema ni većine.

No SuperAndrej, kao što je poznato, rođen je pod sretnom zvijezdom. Jer koliko god da imao problema sa svojim koalicijskim potencijalom, SDP ima još i veći. Opozicija od centra nalijevo, čije se okupljanje naveliko najavljivalo, i dalje se doima kao rasuti teret te opet radi njemu u korist. Tek se na toj strani političkog spektra događa pravi kaos, još uvijek se ne zna tko bi s kime i tko pod drugim jamu kopa.

Probirač dobije otirač ili tko visoko leti, nisko pada ili… Pa dobro, ima tih narodnih poslovica koje bi se mogle primijeniti i na Možemo! i na Peđu Grbina, najvišeg gazdu SDP-a, stranke koja si i dalje tepa da je najjača lijeva opozicija u Rvata. Neka si samo tepaju, a dok si oni tepaju i utapaju se u iluzijama, dotle neki drugi igrači stvaraju koaliciju u kojoj je, nekako očekivano, SDP trebao biti stožerna stranka. Ali, eto, nije.

Tako su svoje predizborno sljubljivanje prošloga vikenda zapečatili Socijaldemokrati, odmetnuti i izbačeni članovi SDP-a na čelu s Davorkom Vidovićem, i HSS, stranka koja je zbog vrludanja različitih vodstava gotovo nestala s političke karte Rvacke, na čelu s neuništivim Krešom Beljakom, potpisavši Povelju o budućoj političkoj suradnji. Možda nije bogznašto, ali jest neki konstruktivni početak, kakav SDP nije inicirao jer se i dalje previše bavi samim sobom.

Dobro, istina je da je SDP-u prvo Možemo! ljubazno dalo pedalu za stvaranje predizborne koalicije, uglavnom zato što Peđu ni oni ni birači, a čini se ni dio SDP-ovaca, ne žele za predsjednika neke buduće ljevičarske vlade ako nekim čudom dobiju izbore. Iskreno, predsjednik SDP-a vjerojatno jedini na ovome svijetu Peđu Grbina vidi kao premijera. A ljepota je, kao što je poznato, u oku promatrača. U svom oku on je sebi najljepši i najpametniji, a to što mu je rejting daleko ispod rejtinga njegove posrnule stranke, kakve to ima veze?

Uostalom, tko jebe narod, narod je glup i voli da ga HDZ već trideset godina pljačka, bitno je da Peđu vole članovi SDP-ova predsjedništva, da je samouvjeren i da ima viziju. Samog sebe kao premijera.

Očekivano, ni Peđa, a ni ostali visokopozicionirani SDP-ejci nisu baš najbolje podnijeli odbijenicu možemovaca, na koje ionako gledaju kao na junior partnera pa su pomalo pobrkali prioritete. Odnosno, na tren su zaboravili tko im je prirodni politički protivnik, a tko potencijalni postizborni partner. Još im je teže pala činjenica da je Sandru Benčić imenovalo kao kandidatkinju za premijerku, a ona je prema internetskim anketama – koje, dakako, nisu znanstvene, ali pokazuju trend – nadmoćno prešišala i Grbina i Plenkovića, i to za ohoho postotaka.

Usprkos kolapsu zagrebačke gradske vlasti u borbi s otpadom i preraslim travnjacima, Sandra, naime, prema Indeksu, ima 38 posto, Plen Ki-mun 24, a Peđa tek skromnih četiri posto podrške građana. Kakva šamarčina za Peđin ego, ali i za SDP kao takav, koji se još od razorne Milanovićeve vladavine, beznadnog bauljanja Davora Bernardića i fatalnog raskola u mandatu aktualnog Peđe Grbina, nije oporavio od unutarnjih podjela, frakcija, makljaža, rata taština i gubljenja identiteta.

Nakon sramote s Možemo! SDP se počeo ponašati kao uvrijeđena mlada i također postao probirljiv, pa osim što ni pod koju cijenu ne bi ni prijeizborno, ni postizborno, ni nikako s omraženim Socijaldemokratima, ne bi ni sa strankom Centar Ivice Puljka nakon nesretne epizode s Majom Đerek.

A kako čujemo, ni Puljak ne bi s SDP-om. S Centrom ne bi ni donedavna potpredsjednica stranke Dalija Orešković, koja je baš ovih dana promijenila ime svoje stranke u Stranka Dalija Orešković i ljudi s imenom i prezimenom. S druge strane, Socijaldemokrati bi i s Centrom i s Dalijom, ali nikako ne bi s mostovljanima, baš kao ni Možemo! koji ne bi ni s IDS-om niti Fokusom! S kim bi, a s kim ne bi Radnička stranka, to još nije sasvim sigurno. O, Bože, kakav kupus!

Osim što je kurva, politika je, kažu, umijeće mogućeg. Pa ako im je svima, od Mosta preko centra do ljevice, zajednički cilj smaknuti HDZ s vlasti i gaziti preko Plenkijeva političkog leša, zašto malo ne obuzdaju pregoleme taštine i ne postanu pragmatičniji? Ili im je baš dobro u ladovini opozicije, jer im se ne da preuzimati odgovornost i jer su lijeni, kako im s visoka dobacuje marljivi faraon Plen Ki-mun. Uvjeren da je koalicijski potentniji od Peđe, koji je na tom planu, po njegovu mišljenju, impotentan. Hm? Živi bili pa vidjeli. Predigra tek počinje.