Genijalni Tomin um udružen s nekoliko jednako BRILJANTNIH SURADNIKA, nakon dugih besanih noći napokon je smislio kako okrenuti ruku muževnom Orepiću

Priznajem, nemam nikakve veze s policijskim akcijama, osim ako me zaskoče u filmovima, nisam kriminalist ili nedajbože priučeni policajac k’o Toma Karamarko. Ali da, na primjer, pišem detektivske romane, zaključak koji bi se nametnuo svakom prosječnom čitatelju mog trilera o spektakularnoj pljački sjedišta policije preko požarnih stuba bio bi: Jesu mu ga metnuli! Kome? Pa Orepiću, naravno!

AKCIJA KODNOG IMENA KNMO iliti Kako napakirati ministru Orepiću, uspješno je završila! Kad nećeš milom, onda ćemo silom – tako su vjerojatno rezonirali krugovi oko prvog potpredsjednika Vlade kojeg sve više ždere ta nezgodna pozicija u kojoj nije ni premijer, ni predsjednik države, ni predsjednik Sabora, ni predsjednik kućnog savjeta, dok mu sigurnosno-policijsko-špijunskim sustavom vršljaju mostovljani i neželjeni izabranici predsjednice Kolinde i odmetnutog Tima Oreškovića.

Od muke i nevjerice Karamarku se smračilo i bio je prisiljen posegnuti za nekim starim špijunskim trikovima. Genijalni Tomin um udružen s nekoliko jednako briljantnih suradnika, nakon dugih besanih noći napokon je smislio kako okrenuti ruku muževnom Orepiću i konačno ga prisiliti da se riješi nepodobnih ljevičarskih kadrova – od ravnatelja policije do načelnika PU zagrebačke koji mu već mjesecima dižu tlak. Onako razvlašten i bez kontrole nad sigurnosnim sustavom, Toma je načisto izgubio vlastiti identitet i svrhu postojanja. “Zar smo zato ušli u Vladu? Da nam se kese mostovljani i rade što im padne na pamet na našem teritoriju, koji smo još odavno zapišali! Dokle smo stigli?!” sigurno su siktali Vaso i ekipa i vadili mast Karamarku dok konačno nije popustio. “Ajte momci, radite što treba, ali nemoj da se mene negdje nazire! Ja ću pružiti podršku ministru! Javno, dakako!”

Tako bi izgledao zaplet u mom kriminalističkom romanu koji bi bio toliko nevjerojatan da nitko ne bi ni pomislio da ima neke veze sa stvarnošću.

ALI NIJE NI OREPIĆ VESLO SISAO – i njemu je jasno da je stvar krenula iz prijateljskih krugova suradničke stranke s kojom nije u koaliciji. Kamo će ih na kraju dovesti potraga za ukradenim zlatom i parama i kakve veze Toma ima s peruanskim narkokartelom, možda to onako razjaren, ali stamen, razotkrije baš ministar Orepić, za prijatelje Brko. Koji je najavio da će potresti MUP do temelja i stvoriti sustav na koji neće moći utjecati političari jer policajac mora biti karijerno zanimanje. Ajde?! Ako mu to uspije ispred nosa velikog Tome, s kojim, po vlastitu priznanju, u posljednje vrijeme ne komunicira, onda će Orepić ispasti veći junak no što smo na prvi pogled procijenili po snažnoj šiji i naglašenim bicepsima.

Nažalost, Orepićevi mišići ne mogu nam pomoći u sređivanju jednog drugog ministarstva, onog kojim caruju mali Haso i prateća klika koja je došla aplaudirati premijeri Sedlarova povijesnog falsifikata “Jasenovac – istina”, filma koji, prema riječima Slavka Goldsteina, ali i mnogih koji su ga vidjeli, osim što protura besramne laži i revidira povijest, vrijeđa i žrtve i osjećaje svih koji su u tom logoru nekoga izgubili. Nevjerojatnija od činjenice da je takav “dokumentarac” moguće snimiti 70 godina nakon Drugog svjetskog rata, jest samo ona da Država Izrael inače izdašno financira nebulozne Sedlarove projekte, kao i to što je film svoju premijeru imao i u Tel Avivu! Nakon sveopćeg zgražanja nad Sedlarovim uratkom, samo nekoliko dana kasnije naš se Bad Blue ministar mrtav ‘ladan pojavio na promociji knjige istog tog Slavka Goldsteina “Jasenovac – tragika, mitomanija istina” i sjeo u prvi red. Bio je, naravno, i na otvorenju Festivala tolerancije Branka Lustiga, što je dio publike koja već godinama prati i podržava takve događaje doživio kao vrhunsku provokaciju. Da sam na mjestu uzvanika u prvom redu, napravila bih sanitarni kordon i odbila sjesti pokraj, ispred ili iza njega, otprilike onako kako to – kažu pouzdani izvori – rade lokalni alkići i posjetitelji popularne “Sedmice” na Britancu, u kojoj uvaženi gospodin ministar, u društvu intimusa, ispija piva i psuje vikendom. Ovako mu je intelektualna i svekolika elita dala legitimitet koji ne zaslužuje i zacementirala njegovu poziciju do daljnjega. Slaba je nada da će ga barem malo uzdrmati odluka Koordinacije židovskih općina i Srpskog narodnog vijeća o bojkotu komemoracije u Jasenovcu, budući da nova hrvatska vlast, kojoj pripada, sve više pokazuje svoje pravo lice i neskrivene simpatije prema fašizmu. Utoliko licemjernije zvuče Facebook poruke Velikog Tome da bi im bilo pametno da razmisle još jednom iz poštovanja prema žrtvama. Kao da je on ikada razmislio o svojim potezima koji su nas i doveli do ovoga.

Ne mareći previše za “ideaouloške” rasprave, naš predsjednik Vlade Tim Orešković u međuvremenu je odradio i prvi službeni posjet papi Franji, zaboravivši pritom da tamo nije došao kao vjernik otac i katolik, već kao premijer jedne države, koja nije Vatikan. Zapravo, posjet je odradila gospođa Orešković, koja svake noći plače i moli za beatifikaciju kardinala Stepinca pa se za njega na čistom talijanskom zauzela i kod Svetog Oca. Imala sam obćutek da je Papa ostao u čudu, ne znajući valjda više tko zapravo vodi politiku Republike Hrvatske i je li to bilo obiteljsko druženje povratnika iz Kanade ili službeni posjet državne delegacije. Sva sreća, Papa ima prečeg posla, a to je uvjeriti Europćane da prihvate izbjeglice pa je vjerojatno s oduševljenjem saslušao našeg Tima kako se hvali rezultatima Ranka Ostojića i odlukom Zorana Milanovića da ne zatvori granice žicama i ne pošalje na izbjeglice vojsku. Neki od rijetko pametnih TV komentatora primijetio je da se to zove kontinuitet državne politike. Nisam sigurna da je to dobro čuo naš ministar vanjskih Miro Kovač, dok je veselo, kao i uvijek, namigivao okupljenim novinarima i pravio se nemušt.

I dok nam ministar zdravstva povisuje cijene dodatnog osiguranja i planira globu za posjet hitnoj pomoći, dok nam Hrvatske autoceste trese “afera šahtovi”, a visoko motivirana policija ganja perače para po Hrvatskoj, naša predsjednica u zemlji čudesa nema primjedbi.

NAPROTIV, OČARANA SAMOM SOBOM provela je tjedan putujući brodom glazbe i zabave, obilazila je otoke i prigodne priredbe s pjevanjem i folklorom, posvećene njenoj osobi. Da netko tko nije iz Hrvatske upali televizor u trenutku dok razdragana predsjednica s mikrofonom u rukama pocupkuje i pozdravlja ushićenu publiku, pomislio bi da gleda neki festival zabavne glazbe ili možda putujući talent show namijenjen turistima. “Draga publiko, danas naš Ured napušta vaš grad, ali doći ćemo opet! Guten nacht! Willkommen! Benvenuti! Za sljedeći posjet Ureda predsjednice preporučujemo Kvarner, gdje bi mogla uspješno voditi popularni MIK iliti Melodije Istre i Kvarnera i tako zaboraviti na teške državničke brige. Kao, na primjer, koji kostim s volanima da obuče ili hoće li nositi pundžu ili spuštenu kosu, s trepavicama ili s bez. Ta tko bi mislio o Jasenovcu, neoustašluku, radničkim pravima, bolesnicima, nezaposlenima ili kako zakonski razriješiti Lozančića…

TO SU PRETEŠKE TEME za jednu državnicu! No dobro, prozborila je predsjednica nešto blijedo o antifašizmu na prigodnom mjestu – a to je bio Zagreb Auto Show! I osudila NDH na brzinskom susretu s predstavnicima Židovske zajednice i to nakon razgovora s likom iz State Departmenta! Iznuđeno? Ma kakvi! Svoje turneje predsjednica bi ubuduće mogla završavati uz orkestar na terasi onom poznatom: “Morgen, morgen, lacht uns wieder das Glück, Morgen, morgen, kommt die schöne Zeit zu uns zurück!” Time bi zacijelo popravila svoju poljuljanu popularnost diljem Hrvatske, dok joj Orešković dahće za vratom…