Gojko je uglavnom dugo i znakovito šutio. Još nam je u živom sjećanju ostao odgovor na pitanje: ‘GOJKO, A GDJE SU ONE SILNE TORBE S PARAMA iz dijaspore?’ ‘Ne pitaj!’, procijedio je mudro

Ta poslovica uvijek me malo posrami, jer ja užasno puno pričam i zapravo zavidim ljudima koji mogu dugo šutjeti. I djelovati tajanstveno. Inteligentno. Distancirano. I onda izgovoriti neku misao vrijednu divljenja, zbog koje se isplatilo čekati da konačno otvore usta. Poslovica se primjenjivala i na neke uvažene pokojnike hrvatske političke scene koji su bili prirodno mučaljivi i za koje se dugo smatralo da su tako silno duboki, mudri i prepuni znanja da to naprosto ne mogu sažeti u govor razumljiv običnim smrtnicima. Dok nisu progovorili. Jedan od njih bio je i omiljeni Tuđmanov pizza-man Gojko Šušak. Koji je, baš kao i naš premijer Tim, stigao iz Kanade da nas spasi i povede pravim putem. I otkad je stigao, uglavnom je dugo i uporno šutio. I tako godinama. Doduše, on nije šutio jer nije znao hrvatski; naime, ministar Šušak nije znao ni engleski jer mu u okruženju našijenaca u Missisaugi i Norvalu nije ni trebao. Ministar je šutio uglavnom zato što nije imao što reći. A i ono malo što je rekao – bolje da nije. Još nam je u živom sjećanju ostala jedna jedina znakovita rečenica – odgovor na pitanje: “Gojko, a gdje su one silne torbe s parama dijaspore za obranu Hrvatske?” Legenda kaže da je Gojko na tu krajnje neumjesnu provokaciju mudro i duboko procijedio: “Ne pitaj!” I tako torbe nestadoše u bespućima povijesne zbiljnosti.

I KANAĐANIN DRUGE GENERACIJE, premijer Tim, isto je dugo šutio. Šutio i šutio, dok politička scena nije dovedena do usijanja i do – za sada samo verbalnog – građanskog rata. I čudio se što od njega svi očekuju neku reakciju na komplicirana zbivanja na ulici, u Saboru, na Markovu trgu, u SOA-i, na HRT-u, koja nemaju baš nikakve veze s farmaceutskom industrijom, s brojkama, s proračunom, nego s nekim temama o kojima on pojma nije imao da bi trebao imati pojma. Još se više čudio zahtjevu kulturnjaka, potpisnika one famozne Peticije protiv ministra kulture, da ih primi. Pa što ih on ima primati? Bio je do sada na jednoj premijeri, i to onoj “Figara”, opere u kojoj nema ništa sporno za njegove domoljubne i obiteljske osjećaje (iako u libretu ima nekih pokušaja preljuba i ljubavnih spletki) i tu je njegova veza s kulturnom scenom završila. Sigurno mu je došlo da nazove pajdu Čorušića i pita otkud sad te nebuloze, koje mu nitko nije spominjao dok je puna tri sata odlučivao o prihvaćanju premijerske funkcije. I tako je naš Tim, onako smiren i čeličnih živaca, danima šetao gore–dolje po svom kućnom laboratoriju i mislio. Pa šetao, pa mislio, mislio – i dosjetio se! Smislio je čarobnu formulu kako da se oglasi, a da ne mora govoriti! Ili, još bolje, kako da se oglasi, a da ništa ne kaže. I to na jeziku koji ovoga puta neće biti njegov omiljeni Google Croatian, zbog kojeg je primijetio da mu se svi smiju. Nikako mu nije bilo jasno zašto, jer taj stroj baš lijepo prevodi njegove jednostavne misli.

Znam! – urlao je (koliko već on može, onako smiren) na telefon svojoj tajnici – napisat ću pourku na Facebooku! Daujte mi neoukoga tko zna piousati pouruke kouje sou onako oupćenite i nioušta ne znaouče, auko me razoumijete!

I onda se, uslijed sveopće tučnjave svih sa svima, pozivanja Tomine i Tepešove sljedbe na čistke, osvetu i lustraciju, optuživanja medija i prijetnji novinarima, demoniziranja Olivera Frljića, huškanja podivljalih desničara po opskurnim televizijama na svaku vrstu mržnje i netrpeljivosti, usred trilera oko smjene ravnatelja SOA-e i imenovanja ministra branitelja, oglasio tekstom o tome kako “javni dijalog mora biti tolerantan, a pluralizam je temelj demokracije”.

ŠTO JE SVAKAKO POUČNO, pogotovo ako bi se u poruci možda spomenulo tko to javni govor čini netolerantnim. I ako bi se jasno osudilo one koji nas unazađuju izljevima svog autohtonog i neskrivenog primitivizma, nacionalizma i fašizma, uz blagoslov koalicije na vlasti. I ministra kulture koji se ograđuje. Međutim, to je preveliki zalogaj za našega Tima koji se, osim kemijskim spojevima i složenim investicijskim planovima te pitanjima restrukturiranja velikih tvrtki, bavio možda još samo trgovinom. S Plivom. Tu mu je sve vjerojatno bilo kristalno jasno, čim su brojke stavljene na papir.

Osim velikih Facebook misli o toleranciji, u iščekivanju Timova supotpisa na smjenu Drage Lozančića, imali smo priliku čuti i da on nije čovjek koji će “naglo uskočiti u neke odluke”. Kao da se u Hrvatskoj u njih uskače i kao da to već nismo primijetili. Otkrivanje tople vode hrvatskim građanima, koji nisu bogznakako obrazovani, ali nisu baš ni tako glupi, nastavilo se i na sjednici Vlade na kojoj nam je Tim objavio svoja duboka razmišljanja o tome kako će se fokusirati. No da ne bi ispalo da premijer Orešković stalno šuti, s ponosom su nam na domaćim televizijama pustili snimku njegova intervjua CNN-u i BBC-u kako bi dokazali da on zna tečno govoriti kanadski. Na kojem je dao odlučnu potporu britanskom ostanku u Europskoj uniji, nakon čega je David Cameron odahnuo.

Da nije Timove potpore, možda bi se bio odlučio na Brexit; ovako Britanci, barem za sada, ostadoše. Inače, od prvog posjeta Bruxellesu najviše koristi imao je upravo naš Tim. Možda je zato i progovorio. Jer lijepo se u poslovnom CV-u vidi službeni handshake s Junckerom, Hollandeom, Tuskom, Merkel i ostalim kapitalcima. Recite: cheese! Prema mojoj slobodnoj procjeni, te fotografije donijet će mu barem pola milijuna dolara godišnje više u menadžerskom ugovoru s nekom novom multinacionalnom korporacijom. Ili s dosadašnjom, sve je pitanje dogovora, dakako.

I DOK JE TIM KOMUNICIRAO, njegov osobni mentor i life-coach Toma Karamarko družio se s Europskim pučanima i primjenjivao poznati body-language srdačno grleći novokomponirane autokrate iz Višegradske skupine. Najstrasniji zagrljaj bio je ipak s Orbánom, s kojim se najbolje razumije. U toj prisnoj neverbalnoj komunikaciji Tomu vjerojatno jedino ždere to što se paravojnih postrojbi u crnom, kakve postoje u Mađarskoj, kod nas prvi sjetio Branimir Glavaš, a ne on i njegov HDZ. No ima to šansu ispraviti nekim drugim mjerama poput podržavljenja Hrvatske televizije ili preuzimanja kontrole nad imenovanjem ustavnih sudaca, po uzoru na poljskog prijatelja Jarosława Kaczyńskog.

U MEĐUVREMENU je na općenju s građanima poradila i naša Kolinda u zemlji čudesa, koja je u svom uredu (iz kojeg se evidentno nije preselila) organizirala paradu kiča, s pjevanjem i zastavama. I u čast same sebe na vlasti dala postaviti bistu neumrlog Franje, koja je toliko ružna da ju je i on sam strpao u podrum te davne 1996. i nije se usudio ni pokazati je Igoru Zidiću. Kako čovjek ne bi dobio zapletaj crijeva od užasa…

Međutim, za potrebe predsjedničine osobne promocije, osvanuo je Franjo pokraj Stepinca, s pepeljarama na ogromnom nosu, ne bi li se povukla povijesna paralela s Kolindom – državnicom njegova kova. Koja ganuto blagoglagolji o zajedništvu dok ustašluk proživljava renesansu na svim razinama, a međunacionalno nasilje eskalira! U ulozi Evite Peron, naša predsjednica je, uz zvukove domoljubnih pjesama, okinula nekoliko ushićenih selfieja i dokazala da se s puno riječi može savršeno ništa bitno reći. I tko sada može tvrditi da šutnja ipak nije zlato?!