Nakon duge i ne pretjerano uzbudljive predizborne kampanje konačno je došao i tjedan europskih izbora, koji se u svim zemljama članicama održavaju od 6. do 9. lipnja. Budući da je Rvacka još u stresu od nedavnih izbora za Hrvatski sabor, zbog zamora materijala, ali i kronične nezainteresiranosti za europćanska pitanja, izlaznost bi, po mišljenju analitičara, mogla biti prilično mizerna, znatno niža od skromnih 30 posto kolika je bila na prethodnim europskim izborima 2019. Što je 20 posto manje od europskog prosjeka.

Kao što znamo, izbori za Hrvatski sabor završili su političkom trgovinom desnice s krajnjom desnicom, odnosno, HDZ-ta s Domovinskim pokretom, kako bi veliki vođa AP mogao formirati i svoju treću vladu, a čini se da se isti opasni ishod sprema i na europskoj razini. U tom slučaju crno se piše i Europi i njenoj budućnosti, što znači da bi njenim građanima suprotnih političkih uvjerenja trebalo biti u interesu spriječiti takav scenarij.

A to se može postići većom izlaznošću i glasanjem za proeuropske demokratske stranke, koje kakve su da su, ipak dijele vrijednosti na kojima se EU temelji. A ne da razni ekshibicionisti poput Mislava Kolakušića i Ladislava Ilčića, ili ridikuli poput Ivana Vilibora Sinčića, dobiju priliku zauzeti pozicije u europskim institucijama. Pa da osim masnih sinekura kojih bi se dočepali, moguće zajedno s njemačkim AFD-ovcima, talijanskim neofašistima okupljenima u Braći Italije i strankom Nacionalno okupljanje francuske krajnje desničarke Marine Le Pen, pod krinkom suverenizma aktivno rade na ukidanju civilizacijskih dosega i vraćanju fašizma u EU na mala vrata.

Zanimljivo kako Hrvati, koji su se toliko gurali „natrag u Europu“, navodno svoje prirodno okruženje kojem pripadaju već tisuću godina, nakon ulaska u punopravno članstvo EU-a osjećaju sličnu odbojnost prema Bruxellesu kao nekad prema Beogradu i nemaju neki pretjerani poriv glasati na izborima za Europski parlament. Čini se da se u to uglavnom ne bi šteli mešati. Kao da je Europa negdje drugdje, a ne tu.

E sad, zašto je to tako? Što se to dogodilo nakon što smo se teškom mukom dočepali onoga za čime smo toliko žudjeli te upali u europćanski vlak kao posljednja od novih članica, možda i nije tako teško odgovoriti.

Em smo se u posljednjih jedanaest godina, otkad smo 2013. na jedvite jade zatvorili Poglavlje 23 – pravosuđe i temeljna prava, krupnim koracima vratili unatrag – i što se tiče slobode medija i neovisnosti pravosuđa, zarobljenog od vladajućeg HDZ-ta, em smo imali priliku vidjeti kako se europćanske pare, bez obzira na silne mehanizme kontrole i na strogi OLAF, tijelo koje istražuje prevare povezane s proračunom EU-a, u Rvackoj kradu sve u šesnaest. Malo nade dao nam je jedino Ured europskog javnog tužitelja koji je strpao u ‘aps neke od ministara i visokopozicioniranih HDZ-tovih dužnosnika, ali to nije bitno utjecalo na percepciju stanja korupcije u hrvatskim institucijama niti je ulilo povjerenje da će ih EU zauzdati ili za to primjereno kazniti.

Naime, jednom kada su zemlje kandidatkinje na papiru ispunile sve uvjete i usvojile famozni „Acquis Communitaire“, pridruživši se klubu odabranih, postale su nedodirljive. Sve ono što je bilo nezamislivo tijekom procesa eurointegracije, sada se s više ili manje negodovanja tolerira u Bruxellesu, jer su kršenje ženskih i ljudskih prava, zatiranje medijskih sloboda, neovisnost pravosuđa i korumpiranost institucija u ingerenciji nacionalnih vlada. I premda im Europska komisija u svojim godišnjim izvješćima o vladavini prava svake godine kaže „no, no, sram vas bilo!“ i nabroji sve grijehe, efikasnih sankcija nema. A zašto?

Pa zato što se sve odluke na kraju donose jednoglasno na Vijeću Europske unije, gdje sjede šefovi država i vlada svih zemalja članica. A nitko od njih nije toliko lud da glasa protiv sebe. Badava rezolucije Europskog parlamenta i odluke Europske komisije kada sve na kraju završi na europćanskim glavonjama i njihovoj političkoj trgovini.

Naravno, ni Europa nije ono što je bila, U međuvremenu se suočila s brojnim izazovima, kako se to lijepo kaže birokratskim rječnikom, od migrantske krize preko pandemije koronavirusa do ruske agresije na Ukrajinu i najnovijeg krvavog sukoba na Bliskom istoku, izazvanog brutalnim terorističkim napadom Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. Sve to dovelo je do je podjela među zemljama članicama, koje ma koliko se klele u zajedništvo i solidarnost, ipak prije svega gledaju vlastite interese.

Osim toga, budimo iskreni, nove članice nikako da se sažive sa standardima zapadnih demokracija te stvaraju najviše problema, kako u funkcioniranju Unije tako i na domaćem terenu. I zato se mnogi iskusni europski političari duboko u sebi pitaju – a što nam je to sve skupa trebalo? Od silne želje za izvozom europskih vrijednosti i sloboda u bivši prostor iza željezne zavjese, EU se doveo u situaciju da baš tamo bujaju takozvane iliberalne demokracije i raste putinofilija. Iako su pedeset godina krvarile pod ruskom čizmom.

Dakako, na čelu je Mađarska, gdje je bivši liberal i Sorosev stipendist Viktor Orbán odavno uveo autokraciju uz marifetluke s europskim parama te otvoreno simpatizira Putina Groznog. I ne želi mu nametnuti sankcije, baš kao ni Robert Fico, slovački populist na kojeg je nedavno izvršen atentat. Dok u Rumunjskoj, Bugarskoj i Hrvatskoj caruje korupcija, a ekonomija i dalje debelo zaostaje za europskim prosjekom, Poljska, u kojoj je osam godina na vlasti bila nacionalistička ultrakonzervativna stranka Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog, nekako se izvlači iz mraka pobjedom demokršćana Donalda Tuska na posljednjim parlamentarnim izborima. No krš koji je zatekao, prije svega u pravosuđu, teško će popraviti.

I sada, uoči novih europskih izbora, tu smo gdje jesmo. Iako svim silama žele dokazati da su jedinstvene, članice EU-a teško se mogu dogovoriti oko bilo čega. Razilaze se i oko Ukrajine i korištenja zapadnog oružja za gađanje meta u Rusiji, čemu se posebno protivi Italija, ne slažu se oko Bliskog istoka budući da su Španjolska, Irska, Malta i Slovenija priznale palestinsku državu, dok ostale zemlje na to nisu spremne. Ne slažu se ni oko priznavanja Kosova niti brzine proširenja na zemlje Zapadnog Balkana. Ne slažu se ni oko migracija, iako je nedavno usvojen Pakt o migracijama i azilu koji bi trebao omogućiti pravedniju raspodjelu migranata po zemljama članicama.

Sve su to teme na kojima raste ekstremna euroskeptična desnica u mnogim europskim državama, pa čak i u skandinavskim što donedavno nije bilo zamislivo. Problem je u tome što su na koalicije s takvima, čini se, spremni demokršćani, stranke desnog centra koje predstavljaju najveću političku obitelj unutar Europske unije.

Takvu mogućnost dala je naslutiti Spitzenkandidatkinja europskih pučana, Plenkijeva prijateljica Ursula von der Leyen, koja je za osvajanje drugog mandata na čelu Europske komisije izgleda spremna pristati na koaliciju s krajnjom desnicom, odnosno, europskim konzervativcima i reformistima, među koje pripada i talijanska premijerka Giorgia Meloni, bivša neofašistkinja s kojom Ursula, kako reče, krasno surađuje u Europskom vijeću. Zbog takvih namjera Ursula je već doživjela ozbiljne kritike njemačkog kancelara Scholza, ali i ostalih demokratskih stranaka unutar Europskog parlamenta, dok su Zeleni najavili da u tom slučaju neće podržati njenu kandidaturu. Njezin mezimac, rvacki premijer Andrej Plenković, nema s tim problema budući da je isti recept primijenio i kod kuće, nakon izbora za Hrvatski sabor. Tko zna, možda joj je on i dao ideju?

Možda je Rvacka bila pokusni kunić za ono što će se dogoditi na široj europskoj razini, pod krinkom održavanja stabilnosti. Takav brak iz interesa sa strankama koje propituju samu bit europskog zajedništva, odbacuju zajedničke vrijednosti i potkopavaju temelje EU-a, mogao bi dramatično utjecati na rad europskih institucija i smjer kojim EU ide. I zato, ma koliko naše snage male bile, treba učiniti sve da se to spriječi. Pa da među 12 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu bude što manje onih koji su na takve gadosti spremni. No što god mislili o Europskoj uniji, bez nje bi bilo još gore. Zato izađite 9. lipnja na izbore. Jer zasad nemamo bolju opciju!