Kao da nam nije dosta globalne psihoze zbog krvavog Putinova pohoda na Ukrajinu, već smo morali doživjeti i dodatni stres kada se na glavni grad svih Rvata srušila zalutala sovjetska raketa.

U cijelom tom užasu imali smo ludu sreću da je projektil omanuo za stotinjak metara Studentski dom na Savi i da nitko, osim par skršenih auta, nije stradao. Ali istu ludu sreću teško je imati dvaput, zar ne? Osim što je doletio ne zna se otkud – je l’ iz Rusije, je l’ iz Ukrajine – problem je da ga nitko nije ni pokušao presresti, a kamoli obavijestiti rvacku protuzračnu obranu da nešto bezglavo juri prema našem nebu.

Iako je 14 metara duga i šest tona teška mrcina, koju je teško ne zamijetili, letjela nekoliko minuta nad Rumunjskom i preko 40 minuta nad Mađarskom, nama prijateljskim zemljama, dapače, članicama NATO-a, čija je dužnost bila nešto poduzeti, ništa se dogodilo nije. Njihove su dežurne službe zabilježile tamo nešto na radaru i nehajno odmahnule rukom. Ni navodno fantastično integrirani i sofisticirani sustav zajedničke obrane zapadnih saveznica nije mrdnuo malim prstom, što Putina vjerojatno neobično veseli. Toliko o efikasnosti NATO-a.

Pa čemu, pobogu, služi NATO ako ne za uzbunjivanje i rušenje neidentificiranih projektila koji lete nad zemljama alijanse? Zašto mi bacamo pare na članarinu kad od toga očito nemamo koristi? Ili smo možda članica drugoga reda, baš kao i Rumunjska i Mađarska, zbog kojih se i ne isplati dizati borbene avione? Vjerojatno bi i vojna, i politička, i medijska reakcija bila višestruko žešća da se radilo o Bruxellesu, Rimu ili Parizu, ko što su već zaključili brojni kolege u dnevnim novinama, kao i mudri korisnici društvenih mreža.

Ovim nemilim događajem, koji su nazvali incidentom, neugodno su iznenađeni i uvređeni svi predstavnici najviše državne vlasti – od predsjednika Republike, preko premijera do ministra obrane, koji je za sovjetski dron, baš kao i svi ostali, saznao tek kad se strmopizdio kraj Jaruna. Pa kako je to moguće, pitaju se u čudu i stručnjaci i oni koji blage veze o vojsci nemaju. Imamo li mi uopće protuzračnu obranu? Postoji li netko odgovoran, netko tko bi trebao objasniti tko je točno zakazao u Rvackoj, kada su već Rumunji i Mađari propustili reagirati? Jesmo li se članstvom u NATO-u toliko opustili i uljuljkali da smo posve zanemarili vlastite snage i vlastitu pamet? Zar u situaciji agresije na Ukrajinu nije trebalo podići razinu vojne pripravnosti – ili kako se to već zove – čemu se arogantni gazda Pantovčaka još prije par dana žestoko protivio i napadao Plenkija zbog uznemiravanja javnosti?

I što je najgore, dojam koji su stekli uznemireni građani Rvacke, kao i studenti koji su svako malo evakuirani iz susjednih paviljona, bio je da u državi ne zna lijeva što radi desna. Svatko je, od vojnog vrha do državnih dužnosnika okupljenih oko rupčage na Jarunu, imao svoju verziju priče, bez ikakve koordinacije i zajedničkog službenog priopćenja. Je l’ na projektilu bila sprava za samouništenje, aviobomba od 40 ili 120 kila eksploziva, je li eksplodirala u tlu ili uopće nije eksplodirala – prepušteno je spekulacijama medija i raznih vojnih analitičara. Milanović je nakon svega konačno došao na svoje i zlurado preporučio premijeru da natrlja nos ministru obrane Mariju Banožiću, koji je posljednjih dana nalupetao najviše gluposti.

Uostalom, čemu da se čudimo kada se, umjesto pitanjem obrane i sigurnosti zemlje, ministar Banožić posljednjih godina puno više bavio kontrolom štete zbog afera oko nekretnina u koje je upleten i verbalnim okršajima sa Zoranom Milanovićem s kojim mjesecima izmjenjuje niske udarce. Od umirovljenja zapovjednika Počasno zaštitne bojne brigadira Elvisa Burčula do neisplaćivanja dnevnica vojnicima angažiranim u protokolu Predsjednika republike…

Usprkos Zokijevom krajnje neprimjerenom rječniku kojim već dugo zagađuje javni prostor, u slučaju Banožića imao je potpuno pravo. Nema sumnje da je upravo on uvjerljivo najslabija karika u nesposobnoj HDZ-tovoj vladi, u kojoj opstaje samo zahvaljujući Plenkovićevoj urođenoj tvrdoglavosti iliti dišpetu.

Tko zna ima li ta tvrdoglavost granice i hoće li se premijer u svom samodopadnom egocentrizmu konačno zapitati je li osrednji student ekonomije, bivši predstojnik Ureda državne uprave Vukovarsko-srijemske županije, doista prava osoba na pravom mjestu u ovoj dramatičnoj situaciji za Rvacku i cijeli svijet. Je li bezlični vojnik partije, čija je prva ministarska briga bio državni stan od ohoho kvadrata koji su navrat nanos uređivale službenice Državnog ureda za nekretnine, dorastao trenutku ili bi ipak trebalo pregristi govno i smijeniti ga prije nego bude kasno? Pa gdje je Plenkoviću bila pamet kada je Banožića imenovao, ili još gore, kada ga je zadržao nakon sukoba s predsjednikom Republike i vrhovnim zapovjedniku Oružanih snaga (ma što o njemu mislio) i svih nekretninskih skandala s kojima ga dovode u vezu? Prema kojim ga je točno sposobnostima i kvalifikacijama postavio za ministra, osim prema inferiornosti? Je li možda smislio plan za nenadane situacije?

Kad se samo sjetim koliko smo ismijavali akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“, vježbe Crvenog križa, ONO i DSZ – točnije, Općenarodnu obranu i Društvenu samozaštitu, obvezne predmete koje smo nekada imali u školi. I Titova krilatica „Živimo kao da će sto godina biti mir i spremajmo se kao da će sutra izbiti rat“ bila je predmet opće sprdnje u mračnom socijalizmu, baš kao i manijakalna izgradnja atomskih skloništa. Sada možemo samo lupati glavom o zid i pitati se zašto je većina njih u posljednjih 30 godina uglavnom pretvorena u smetlište. I zašto nitko, osim profesionalnih vojnika, ne zna što bi s puškom u rukama i kako pružiti prvu pomoć? Pa nije drug Tito bio tako lud, ipak je itekako imao posla sa Staljinom i odjebo ga u troskoku! Na to smo sve zaboravili, ukinuli vojne vježbe i civilnu zaštitu te pokrali robne rezerve.

Ni bivši Bandićev pročelnik Ureda za katastrofe Pavle Kalinić i njegovi prijedlozi da uvedemo obvezni vojni rok i kupimo amfibiju, ne zvuče više tako sumanuto. Doći ćemo mi na njegovo, u nadi da nam nikada neće trebati. Došli su na to odavno i Finci i Švicarci, čije su države desetljećima neutralne. Zato svi muškarci obvezno služe vojsku, imaju milijune rezervista i najviše aviona, artiljerije i skloništa u Europi. Finska ima i najjaču mornaricu, zlu ne trebalo.

Baš kao s ministrom obrane Banožićem, koji o obrani nema pojma, ali se zato voli baviti namještanjem državnih nekretnina HDZ-tovim podobnicima i rodijacima, premijer nas je usrećio i s novim ministrom graditeljstva, državne imovine i prostornog uređenja Ivanom Paladinom, koji je dužnost preuzeo s dvije tone putra na glavi i teškim utezima iz prošlog života. Jedan od njih su i veze s ruskim kapitalom u projektu Kupari Luxury Hotels, točnije, sa Sergejem Gljadelkinom za kojeg postoji opravdana sumnja da je radio za Putinovu Udbu, točnije FSB iliti Federalnaju službu bjezopasnosti.

No čak i ako zanemarimo tu činjenicu, koja bi mogla zasmetati Plenkijevim europćanskim partnerima, teško je ne zapitati se zašto je, pobogu, na čelo ministarstva koje bi se trebalo baviti hitnom obnovom Zagreba i Banije, stavio čovjeka koji nije završio nijedan projekt.

Ako su Kupari, koji su i sedam godina od potpisivanja ugovora o koncesiji i dalje srušeno i poharano ruglo, ogledalo Paladinina menadžerskog uspjeha, onda ni Zagrebu ni Banji, a ni europskim parama iz Fonda solidarnosti, spasa nema. A da je Paladina pao s Marsa, najbolje je ilustriralo njegovo nesuvislo mucanje prilikom nastupnog obilaska terena na Baniji.

I tako su dva sudbonosna područja za Hrvatsku – obrana i obnova – u rukama dvojice potkapacitiranih Plenkovićevih odabranika koji ni o jednom ni o drugome nemaju blage veze. Pravo nam budi kad smo takve birali. Odnosno, pravo budi HDZ-tovim biračima kad nam Putin na glavu pošalje neku ozbiljniju napravu od drona koji se srušio na Jarunu.

Zamislite samo kako bi samo funkcionirala obrana Ukrajine da imaju posvađanu i nesposobnu vlast kao Rvati?! Srećom, Ukrajina ima Zelenskog. Slava Ukrajini!