Slučajno ili ne, baš se eto potrefilo da se drugi krug lokalnih izbora održava na Dan državnosti. I to ne bilo koji, već na tridesetu obljetnicu samostalne nam i demokratske Rvacke. To će baš zgodno doći vladajućem HDZ-tu, čiji će dužnosnici zacijelo spretno iskoristiti razne protokolarne aktivnosti kako bi potpomogli svoje kandidate po županijama, gradovima i općinama, ukazujući se narodu u svim informativnim emisijama. Teško je, doduše, procijeniti gdje će biti nepredvidivi predsjednik Republike Zoran Milanović, koji bi se nakon Dežele mogao zaputiti u još neki prijateljski posjet, naprimjer Albaniji. ‘Nako, da ubije vrijeme, kad već ne ispunjava svoju građansku dužnost i ne glasa. Inače, preko 50 posto građana slijedilo je njegov primjer, zbog čega nam je izlaznost porazna, a mogla bi biti i još poraznija, pa se čovjek pita čemu smo se onda toliko žilili da se domognemo višestranačja.

A kako izgleda višestranačje u rvackoj praksi trideset godina kasnije, mogli smo se osvjedočiti posljednjih dana, dok se grabež za neodlučne glasove približava kulminaciji. Obuzeti predizbornim nadjebavanjem mnogi zapjenjeni kandidati za gradonačelnike ili župane nisu se previše zamarali pitanjem koliko njihov prljavi veš zanima građane koji očekuju da im poprave vodovod, asfaltiraju cestu ili izgrade vrtić, dok se očajnici na potresom porušenoj Baniji uzalud nadaju obnovi, baš kao i oni u Zagrebu. Pa umjesto o kanalizaciji i smeću, kao i devedesetih, opet trabunjaju o ideologiji, Bogu, obitelji, domoljublju i tradicionalnim vrijednostima, koji imaju malo veze s komunalnim problemima.

Koliko držimo do Dana državnosti, možda najbolje govori činjenica da od deset slučajnih ispitanika na ulici, pola sigurno ne bi znalo što se slavi, a još polovica zašto. To nije ni čudno, s obzirom na to da se ni političke stranke ni povjesničari još uvijek ne mogu dogovoriti otkad se točno počinje računati rvacka neovisnost. Budući da je neumrli predsjednik Franjo poistovjećivao HDZ s državom, tako i HDZ-tovci već trideset godina jašu na mantri da ni države, ni pobjede u Domovinskom ratu, a vjerojatno ni Rvacke u njenim avnojevskim granicama bez njih ne bi bilo. Pa su se zato i napenalili na taj 30. svibnja, kojeg je Andrej Plenković Zakonom o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima 2019. godine ponovo proglasio Danom državnosti.

Naime, na taj je datum 1990. konstituiran prvi demokratski izabran višestranački Sabor, nakon prvih višestranačkih izbora, na kojima je HDZ, dakako, pobijedio. Ali država još nije bila stvorena. Zato oni iz opozicije smatraju da je bolji odabir 25. lipnja – kada je Hrvatski sabor 1991. donio Ustavnu odluku u samostalnosti i suverenosti RH, čime je pokrenut postupak razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika – ili pak 8. listopada, kada je isti taj Sabor 1991. godine jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s pokojnom Jugoslavijom, po isteku šestomjesečnog moratorija koji je nametnula međunarodna zajednica.

Bilo kako bilo, nakon tri desetljeća postojanja došao je trenutak da se zapitamo kakvu smo to državu dobili. Odnosno, kakvu su državu stvorili oni koji su uz volove, derneke i pokoju ustašku uspješnicu arlaukali „Imamo Hrvatsku!“ dok su ostali ginuli na fronti i gubili radna mjesta u kriminalno privatiziranim tvornicama. Kako je Domovinski rat bio isprika za autoritarno vladanje neumrlog Franje i njegovih moćnih savjetnika s Pantovčaka, za HDZ-tove tajkune koji su pokrali društveno vlasništvo, za gaženje ljudskih prava, slobode govora i diskriminaciju Srba, naivni su se borci za demokraciju nadali da ćemo, nakon što se biologija pobrinula za Tuđmanov nestanak s političke scene, a osobito nakon procesa eurointegracija, izgraditi normalniju državu.

Ali – šipak! Retrogradni procesi zahvatili su rvacko društvo. Prije nego što se uspjelo oporaviti od desetljeća tuđmanizma, ionako krhka demokracija krenula se urušavati dolaskom Karamarka i njegove klike na čelo HDZ-a, što se nastavilo i tijekom premijerskog mandata Andreja Plenkovića sve do danas. Ukratko, nakon tri desetljeća državnosti nismo baš daleko dogurali. Jest da smo harmonizirali zakone i uvatili posljednji vlak za EU, ali u biti, malo se toga promijenilo. Što bi reko Ljubo Ćesić Rojs – tko je jamio, jamio je. Korupcija i dalje cvate, baš kao i povijesni revizionizam, koketiranje s ustašlukom i prijepori oko Jasenovca i Bleiburga, u pravosuđe koje je neumrli Franjo političkim kadroviranjem poharao devedesetih, danas nitko ne vjeruje, a HRT je, baš kao u njegovo doba, u čvrstoj šaci HDZ-ta.

Badava nam Plenkovićevo intimno prijateljstvo s Charlesom Michelom i Ursulom von der Leyen, kada je Rvacka po svim parametrima na dnu Europske unije, u rangu s Bugarskom, Rumunjskom i Mađarskom, dok se po utjecaju Crkve na državu, zakonodavstvo, izbore i obrazovni sustav može mjeriti s Poljskom. Državama koje su doista bile iza željezne zavjese i prije tri desetljeća nam sa zavišću gledale u leđa.

Od devedesetih se nije previše promijenio ni politički folklor. I kao što je neumrli Franjo optuživao opozicijske medije i nevladine udruge da su crveni, zeleni i žuti vragovi, jalnuški diletanti prodani za Judine škude, a građani stoka sitnog zuba, tako se i suvremeni jastrebovi iz HDZ-ta, a osobito oni iz Domovinskog pokreta, ne mogu sjetiti ničeg originalnijeg već da jednako demoniziraju pobjednike iz zeleno-lijeve platforme Možemo! nazivajući ih stranim plaćenicima i neradnicima. Ipak, mora se priznati da je vokabular postao nešto raznolikiji.

Tako smo od Tuđmanova nakaradnog arhaičnog novohrvatskog i knjiških naslova poput „Bespuća povijesne zbiljnosti“ ili „Sveudilj svedobna genocidna činidba“, došli do osebujno sklepanih kvaziznanstvenih sintagmi, u čemu osobito prednjači Škorin napaljeni pretorijanac Zlatko Hasanbegović, koji je u posljednje vrijeme postao viralni hit.

Ono što dodatno veže oca domovine i bivšeg anonimusa iz Instituta Ivo Pilar i razornog ministra kulture, jest činjenica da su obojica povjesničari i da ih njihovo biračko tijelo nesumnjivo sluša sa strahopoštovanjem. Pa kada Haso članove političke platforme Možemo! naziva „teoretičarima lezbijskog sindikalizma“ i još tome doda i „penetraciju u hrvatski politički mainstream“, njegovi zadrti obožavatelji valjda načisto svršavaju. Budući da u svakoj drugoj rečenici spominje penetraciju, Rada Borić iz Nove ljevice, čiji feminizam, čini se, posebno ugrožava Hasinu muškost, zaključila je da bi se njime trebali pozabaviti znalci Freudove teorije psihoanalize, a ne politički analitičari.

U verbalnim eskapadama ne zaostaje ni gazda Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, nekadašnji HDZ-tov saborski zastupnik i diplomat, bivši sretni unajmitelj adventskih kućica i suvlasnik najskupljeg parkinga u Zagrebu, koji je, tražeći dokaze o trošenju tuđinskih para za proturvacke svrhe mrtav ‘ladan ovako definirao Možemo!: „To je Cosa Nostra aktivističkog profesionalnog društva koja se ispreplela na svim razinama!“ Ni manje ni više.

Na temelju sve luđih provala, domišljat netko sjetio se napraviti stranicu „hasanizama“ koja pruža nebrojene mogućnosti besmislenih kombinacija pridjevaka kojima škoristi i Domovinski pokret zasipaju novu ljevicu. Kao što su, na primjer: propagatori semaforskog veganstva, plasirani agenti postmarksističkog đenderizma, špijuni antinacionalnog postglobalizma, kvartovski termiti antiautomobilskog titoizma, banditi semaforskog homoboljševizma i slično. Urnebesno, zar ne? Ni neumrli Franjo ne bi ih se posramio.

Mora da je zato Domovinski pokret u glavnom gradu i dobio nedvosmislenu podršku umjerenog Plenkovića, koji je na pitanje koga će poduprijeti u drugom krugu, podsjetio svoje birače da je HDZ demokršćanska, narodnjačka stranka desnog centra, dočim je njegov trbuhozborac Gordan Jandroković Njonjo izjavio da on nikada neće glasati za ljevicu. Pa što su se onda naljutili na župana Ivana Anušića koji je puno otvorenije i poštenije rekao da bi on, samo da živi u Zagrebu, glasao za Škoru? Dakle, nije govno nego drek. Zar je onda čudno da Škoro traži Andrejev telefonski broj, da se konačno dogovore kao ljudi? Dosta je bilo farse i glumatanja nekog političkog neprijateljstva, jer njihovo biračko tijelo dijeli istu ideologiju i iste stavove, proizašle iz Tuđmanova opasnog nasljeđa.

I kakvu smo to onda državu dobili? Ako u Splitu pobijedi HDZ, a u Zagrebu Domovinski pokret, baš onakvu kakvu je Franjo Tuđman ostavio. I zato – izađite na izbore, jer smo nakon trideset godina državnosti ipak na korak do promjena. Nabolje!