Otkad je svijeta i vijeka postojali su faraoni, imperatori, kraljevi, carevi, sultani – ukratko, diktatori – koji čeličnom pesnicom vladaju svojim narodom, započinju krvave osvajačke ratove, iživljavaju se na podanicima, truju političke protivnike, a zbog svojih suludo bolesnih ambicija šalju u smrt tisuće i milijune ljudi. Dakle, sve ono što danas radi Putin.

Pitanje svih pitanja jest: kako je moguće da isti takvi despoti u 21. stoljeću desetljećima osvajaju vlast u takozvanim demokracijama, tamo gdje narod izlazi na izbore i odlučuje o svom vodstvu? Kako je moguće da su ove nedjelje i u Mađarskoj i u Srbiji više nego uvjerljivo pobijedili dosadašnji neprikosnoveni populistički vladari – Viktor Orbán, kojeg zovu Putin Mali, i Aleksandar Vučić – Vučko, koji je ponosan na činjenicu da je ostao vjeran Putinu iako mu je cijeli civilizirani svijet okrenuo leđa.

Nije nikakva tajna da su za nastanak takvih monstruma koji sebe doživljavaju kao kreatore povijesti, osim njih samih, jednako odgovorne sve one ulizice, uhljebi, beskrupulozni beskičmenjaci i pokvarenjaci koji pristaju provoditi nakaradne politike ili čak sudjelovati u masovnim zločinima, uglavnom ne zbog ideologije, već isključivo iz vlastitog koristoljublja.

I zato malih Putina ima na sve strane, pa i u našem komšiluku – od Srbije, preko Slovenije do Mađarske i BiH. I Vučić, i Janša, i Orbán, i Dodik, Putinovi su klonovi koji vladaju slično, u nešto manjem obimu. Srećom, Rvacka je članica Europske unije i NATO-a, ima samo tri i pol milijuna stanovnika i više nego slabašnu vojsku, dok ambicije Andreja Plenkovića završavaju u Bruxellesu, na nekoj lukrativnoj poziciji u europskim institucijama, pa mu, logično, ništa slično Putinovoj invaziji nije palo na pamet.

Ali zato sve ostalo – od kontrole medija do pravosuđa, tužbi protiv novinara, demonizacije opozicije i nevladinih udruga, žmirenja na oba oka kada su u pitanju ugrožena ljudska prava, a osobito prava manjina – gledamo i mi u svom dvorištu. Plenki to, doduše, radi suptilno i u svilenim rukavicama, pazeći da ne naljuti previše Ursulu von der Leyen i kolege u Europskoj komisiji.

Na tom tragu, osim ruskim genocidom u Ukrajini, mediji u Rvata prošlog su se tjedna bavili gatanjem i prognozama o još jednoj rekonstrukciji Vlade Andreja Plenkovića. Naime, jasno je ko dan da premijer, ne bi li izbjegao javni blam, pod svaku cijenu želi dokazati da mu Vladu ne rekonstruira DORH već on sam, svojom čeličnom voljom i neupitnim autoritetom. I zato, tajanstveno se smješkajući, kao i prilikom posljednjeg „osvježenja“ ministarske momčadi 2018., pušta balone u javnost da vidi kako će narod reagirati. Uvijek su zanimljive reakcije nesretnika navodno odabranih za odstrel, koji uglavnom mucaju, kunu se u svoju lojalnost i stavljaju se na raspolaganje svemoćnom mandataru. Zabavni su i javni nastupi ostalih HDZ-tovaca, koji se, kao i obično, ne usuđuju zinuti da ne bi i oni dobili po papcima: „Nije na nama da spekuliramo, o svemu će odlučiti premijer Plenković, on najbolje zna!“ ponavljaju kao papagaji dok im se brade tresu u panici.

Iako se uvelike spekulira o rovarenju u HDZ-tu i jačanju pobunjeničke frakcije, nitko od nabrojanih nema muda reći Andreju ono što ga ide. A dosta se toga nakupilo – od korupcije za koju su ponovo osumnjičeni njegovi odabrani ministri, preko debakla obnove Zagreba i Banije, do tragičnih kadrovskih rješenja i neskrivenog bijesa na ministricu Tramišak, čiji je grijeh u tome što o prijetnjama smrću nije prvo obavijestila velikog šefa, već medije. Ukratko, svi vjerni vojnici partije, osim slavonskog kapitalca, osječko-baranjskog župana Ivana Anušića, pomno paze da se ne zamjere Plenkoviću iako će, kad jednom padne, ‘ladno gaziti preko njegova političkog leša.

Kao što su se svijali pred neumrlim predsjednikom Franjom, notorno autoritarnim ocem domovine kojeg su se bojali ko vraga, kao što su laskali Ćaći Sanaderu i treperili pred njim kao prutovi, kao što su gmizali pred Tomislavom Karamarkom i njegovom kamarilom, tako se i sada mažu vazelinom ne bi li se što dublje uvukli u analni otvor aktualnog predsjednika stranke i Vlade, bahatog i samodopadnog Andreja. A koji je, baš kao i prethodnici, svoju sadašnju poziciju izgradio na strahu inferiornih odabranika čije karijere i životi ovise isključivo o njegovoj volji.

Tako je valjda i s Rusima, kojima i danas treba baćuška, osobito onima u azijskom dijelu Ruske Federacije. Jebo demokraciju i zapadne vrijednosti, jebo slobode i vladavinu prava! To neće Rusiju učiniti ponovo velikom! A urbani, obrazovani i osviješteni ruski građani, oni koji demonstriraju zgroženi Putinovim nemilosrdnim režimom i krvavim pohodom na Ukrajinu, osim što su jedna ogromna manjina, završavaju po zatvorima. Pa kako se to Putin od bezličnog KGB-ova špijuna, za kojeg Kolinda Nacionale tvrdi da više nije isti čovjek s kojim se napila na Svjetskom nogometnom prvenstvu, uspio pretvoriti u svirepog ubojicu i ratnog zločinca koji je ozbiljno ugrozio ne samo svjetski mir, već i budućnost cijele planete?

Pitaju se to posljednjih mjesec dana i brojni svjetski političari, vojni analitičari, špijuni, ali i psiholozi koji se intenzivno bave psihoprofilom povampirenog ruskog vožda, čiji je sljedeći korak gotovo nemoguće predvidjeti. Nakon što je bombama i raketama potaracao pola Ukrajine, izmasakrirao tisuće civila, staraca, žena i djece, potjerao milijune Ukrajinaca u izbjeglištvo i žrtvovao ruske ročnike, dječake od 18 i 19 godina, kao topovsko meso u suludoj invaziji na susjednu suverenu državu, u krv ogrezli gazda Kremlja i dalje tvrdi da oslobađa svoje sunarodnjake od ukrajinskih nacista i nacionalista i zapravo vodi oslobodilački rat.

Osim što Putin laže kad zine, ono što najviše zabrinjava svjetsku javnost, koja strepi od njegove mahnitosti, jest to što on sam u sve to vjeruje. Dakle, moglo bi se zaključiti da paranoidno-narcisoidni zlotvor živi u paralelnom svemiru, gdje je postao je žrtva vlastitih dezinformacija i manipulacija. A u njegovoj blizini nema nikoga tko bi ga suočio sa surovom stvarnošću i uzviknuo: Car je gol! Zašto? Zato što su se svi usrali u gaće i čuvaju svoje guzice.

Uostalom svi ti siloviki, generali i ruski muftije svojih su se pozicija i domogli neukusnim poltronstvom i slijepom poslušnošću, svjesni da bi ih u suprotnom mrak mogao zauvijek progutati. Na vrijeme je to shvatio dugogodišnji pripadnik užeg Putinova kruga Anatolij Čubajs, koji je zbog invazije na Ukrajinu podnio ostavku i dao petama vjetra. Odnosno, napustio je Rusiju u strahu da ga negdje u nekoj rupi ne stigne Putinova ruka ili mu netko slučajno ubaci novičok u čaj.

Američki državni tajnik Anthony Blinken objasnio je kako na to gledaju američke sigurnosne službe, koje u Putinovom slučaju dosad, začudno, nisu omanule. „Jedna od Ahilovih peta autokracije je ta da u takvim sistemima nemate ljude koji moćnicima govore istinu ili uopće imaju mogućnost moćnicima govoriti istinu. A mislim da to sada vidimo u Rusiji“, konstatirao je Blinken. Doduše, bilo je malo onih u Bijeloj kući koji su mogli reći Donaldu Trumpu da je poremećen i da je napad njegovih nasilnih i podivljalih desničarskih birača na Capitol Hill državni udar jednak veleizdaji, ali to je već druga priča. Uostalom, ima li nekoga u Andrejevoj blizini, na Markovu trgu, tko mu može reći istinu?

Naravno da nema, jer HDZ je, kako reče Banko Bačić na svom teško razumljivom rvackom jeziku, monolitan. A Plenković je vrhunaravno biće nedostižne mudrosti. Upravo je fascinantna ta servilnost HDZ-tovih stranačkih poslušnika, odraslih muškaraca i žena koji imaju neodoljivu potrebu biti u milosti velikog vođe iako će to za koju godinu odlučno negirati. Tako nešto ipak se ne sreće ni u SDP-u ni u ostalim rvackim političkim strankama. Fascinantna je i glupost rvackih birača kojima duboko u duši fali Ćaća. Čvrsta ruka da ih vodi, strogi feudalac, nemilosrdni kabadahija koji imponira njihovu kmetskom autoritetu. Uostalom, zar nije isto i u Mađarskoj i Srbiji, gdje je mazohistička masa opet izabrala Orbána i Vučića da ih tlače do daljnjega? Dok se ne pretvore u Putina.