Šok i nevjerica! Senzacija bez presedana! Rvacki precjednik Zoran Milanović opet je uspio nadmašiti samoga sebe i u jednom danu preokrenuti tijek predizborne kampanje naopačke. Kao da nije bilo dosta da raspiše izbore na radni dan, u srijedu 17. travnja, što su mnogi iz opozicije pozdravili kao državnički potez s ciljem povećavanja izlaznosti, već je nekoliko sati kasnije, najavom kandidature na parlamentarnim izborima kao nositelj liste SDP-a, izazvao potres povijesnih razmjera na političkoj sceni. U svakom slučaju, faktor iznenađenja postigao je puni efekt! I ako tu stanu, odradili su posao.

Kakva drčnost i kakva muda! To se u Rvata ne pamti. Odreći se udobnosti Pantovčaka, kojeg bi bez po muke osvojio i drugi put, i upustiti se u riskantnu političku avanturu bez garancije za uspjeh. Ili možda ipak ne? Možda postoji neki ali? Pa, postoji. Zoki ne namjerava dati ostavku sve dok ne bude siguran da je osvojio prvu nagradu, odnosno – premijersku poziciju. Je li to izvedivo? Nije. Jasno i glasno poručio mu je to Ustavni sud, što je mogao i očekivati bez obzira na to koliko s pravom bio kritičan prema njegovu članstvu, na čelu sa Šeksovim kumom i pajdom Miroslavom Šeparovićem. A SDP je najavio da će odluku Ustavnog suda poštovati.

Eto, takav je rvacki predsjednik s karakterom. Nepredvidiv i nedosljedan. U ime viših ciljeva i općeg dobra, namjerava postati predsjednik vlade nacionalnog spasa iako je još donedavno tvrdio da mu nije nakraj malog mozga da ikada više bude premijer. Doduše, i dok je bio premijer tvrdio je da nikada ne bi bio predsjednik Republike jer mu se ne da glumiti fikus, a to je funkcija bez bogznakakvih ovlasti, pa je i to zaboravio nakon nekoliko godina u političkoj hladovini. Očito se Zoki vodi onom: ja reko ja poreko! Usprkos svemu tome uspio je šokirati i one koji su mislili da ih više ničime ne može iznenaditi, jer se takvoj vratolomiji čak ni od njega nisu nadali. A ponajmanje njegov ljuti rival s drugog brda, rvacki premijer AP, s kojim planira konačni obračun. Jedan na jedan, pa da vidimo, ko jači taj kvači.

No ako je imenovanje Turudića na poziciju glavnog državnog odvjetnika bilo kanta koja je prelila septičku jamu HDZ-tove politike, kao što tvrdi Zoki, ako je država u izvanrednom stanju i ako su mu pobude plemenite, zašto, pobogu, nije bio frajer do kraja i u trenutku kada je najavio svoju kandidaturu za premijera dao ostavku na funkciju predsjednika Republike? Ovako, osim što se opasno poigrava s ustavnopravnim poretkom kako se nitko iz HDZ-ta ne bi usudio jer bi ga opozicija i mediji razapeli, ispada da kalkulira i da se ipak nije spreman svega odreći.

Osim predsjednika SDP-a Peđe Grbina koji se samozatajno povukao s pozicije premijerskog kandidata, za ovaj pakleni plan znalo je „malo dobrih ljudi“ u stranci, kako je objasnio jedan od njenih potpredsjednika Siniša Hajdaš Dončić. Zato i ne čudi što su i na Iblerovom mnogi bili istinski zatečeni takvim neočekivanim obratom, koji su na Glavnom odboru stranke s ovacijama prihvatili. Logično da jesu, jer u dva dana rejting im je zbog toga porastao gotovo 10 posto.

Za njih očito nema veze što je time država dovedena do ruba ustavne krize s obzirom na to da je predsjednik Republike institucija koja je faktor stabilnosti i kontinuiteta vlasti, čiji je zadatak jamčiti neometano funkcioniranje državnih institucija i davati mandat za sastavljanje nove vlade onome tko dokaže da ima 76 ruku u Saboru. Pustimo sad što o svemu kaže vječni consigliere HDZ-ta, maliciozni Vladimir Šeks, činjenica jest da su ustavni stručnjaci i profesori u nevjerici slušali predsjednikovu najavu kandidature za premijera i iskreno se zgražali. Svi do jednog složili su se da je funkcija predsjednika Republike nespojiva sa sudjelovanjem na parlamentarnim izborima. Nečuveno i katastrofalno, bila je prva reakcija profesorice ustavnog prava na Sveučilištu u Rijeci Sanje Barić, za koju se nikako ne može tvrditi da je sklona HDZ-tovoj opciji. Po njoj, to je toliko sumanuto da takva situacija u Ustavu nije ni predviđena.

E, pa baš se za to ulovio razjareni Zoki, koji se vođen, kako reče, instinktom divlje mačke odlučio osobno razračunati s korupcijom, kriminalom i porobljavanjem države od HDZ-ta i njihova gazde. Dakle, ono što nije izrijekom zabranjeno – dopušteno je! Hm? Je li baš tako? Očito nije, budući da u zemlji parlamentarne demokracije predsjednik Republike ne smije sudjelovati u stranačkom životu. Metodom zdravog razuma lako se može doći do zaključka da nije moguće istovremeno biti kandidat na izborima i neutralni promatrač demokratskih procesa, koji bi na kraju trebao odabrati mandatara. Jer kako ćeš mandat dodijeliti samome sebi?

Ustavnoj zavrzlami nikad kraja; Sabor je raspušten, a njegov predsjednik, koji u slučaju ostavke predsjednika Republike privremeno preuzima tu funkciju, Zokijev je omraženi šogor Gordan Jandroković Njonjo koji je i sam kandidat na izborima, dapače, nositelj liste u 2. izbornoj jedinici. I što sad?

Nema sumnje da ta politička akrobacija ima mobilizirajući učinak na SDP i stranke ljevice koje sličnog kapitalca za megdan s Plenkovićem nemaju, pa i na sve građane koji su zgađeni HDZ-tovim silovanjem demokracije u posljednjih osam godina. Nema sumnje ni da je situacija sa vladavinom prava, slobodom medija i neovisnošću pravosuđa u Rvackoj alarmantna i da nam hitno trebaju promjene. No poigravanje s Ustavom kao odgovor na HDZ-tovu koruptivnu autokraciju nije način na koji se brani demokracija. Zoranu Milanoviću to je poručio i GONG, nevladina organizacija koja je inače žestoki kritičar Plen Ki-muna i njegova načina vladanja, kao i izmjena Izbornog zakona u režiji HDZ-ta. Ali badava. Zoki zajunio po svome, uvjeren da su sve zdravorazumske kritike koje dolaze iz stručnih krugova, kao i od neovisnih analitičara, ispolitizirane. U čemu se onda zapravo razlikuje od Plenkovića, koji misli isto?

Osim toga, nema garancije da će koalicijski partneri SDP-a, a još manje stranke desnice i krajnje desnice poput MOST-a ili Domovinskog pokreta, doista željeti ući u vladu nacionalnog spasa koju najavljuje Milanović, ma koliko situacija u zemlji bila dramatična. I ma koliko se predsjednik posljednje četiri godine dodvoravao desnom biračkom tijelu, postupcima i izjavama koje nemaju blage veze sa socijaldemokracijom, a kamoli lijevim politikama. A što ako takvu vladu sa strankama desnice formira HDZ, kako zaziva Tomislav Karamarko, koji se znakovito pojavio na HDZ-tovom predizbornom skupu u Lisinskom?

Bilo kako bilo, Zoki Milanović uspio je opet sebe staviti u prvi plan iako se činilo da u parlamentarnim izborima neće imati neku ulogu. Kao što je nije imao ni 2020., kada čak nije ni glasao kako bi demonstrirao svoju apsolutnu političku neutralnost.

S druge strane, ma koliko se bahatio i igrao neumrlog predsjednika Franje na režiranim masovnim predizbornim skupovima HDZ-ta, dižući ruke i urlajući „Do pobjede!“ uz zvukove pjesme iz „Rockyja“, faraonu Plenkoviću bogami nije svejedno. Sudjelovao Zoki u kampanji ili ne, AP sada s druge strane ima više nego dostojnog protivnika kojeg neće moći izbaciti iz kolosijeka beskrajnim bajanjem o senzacionalnim uspjesima svojih dviju vlada, iz kojih je zbog korupcije, sukoba interesa ili sličnih marifetluka izletjelo dvadeset i troje ministara. I dok tvrdi da ide po treći mandat, ne može sakriti da mu se tresu gaće. Zato su se on i njegovi trbuhozborci krenuli rugati kukavičluku opozicije, koja je svjesna koliko je slaba pa je pozvala u pomoć predsjednika Republike.

U svakom slučaju, pred nama je mjesec dana vrhunske političke zabave uoči Međunarodnog dana cirkusa.

A ako Zokijeva kandidatura doista izazove tektonske promjene na političkoj sceni i ako AP popuši parlamentarne izbore, a njegovi stranački pajde odmah ne pregaze njegov politički leš, još uvijek se može kandidirati za predsjednika Republike. Pa ćemo sljedećih pet godina gledati isti film sa zamijenjenim ulogama. Koji će to tek cirkus biti!