Eh da, nikada nisi prestar da spoznaš određene istine. Novinarstvo je kao ribičija. Baciš udicu i nikad ne znaš kakva će riba zagrist. Koliko beznačajna ili krupna. To se baš događalo Nacionalu prošloga tjedna, kada su se upecale dvije krupne ribe koje su se prepoznale u tekstovima, a da ih nitko nije imenovao. Jedan je notorni Zdravko Mamić, a drugi je tehnički ministar kulture Zlatan Hasanbegović, srećom na odlasku. Ovom drugome dugujem ispriku jer doista, maloljetnike se nikako ne smije spominjati u kontekstu njihovih roditelja, iako imenom nisu spomenuti. Greška je moja i nije se trebala dogoditi jer djeca doista nisu kriva zbog svog okruženja i ne trebaju biti u medijima. Zbog toga se iskreno ispričavam i njemu i obitelji. Ali što se ostalog tiče, imam lošu vijest. Ona glasi: kad ste se već prepoznali, ministre, onda znajte da to da ste vi i vaša supruga koja tamo nije bila privatna osoba, nego supruga ministra, žvakali žvakaće u prvom redu protokola na gala koncertu, gdje ste predstavljali Vladu Republike Hrvatske, nije odurna laž i ugrožavanje vaših građanskih prava, nego istina. Radili ste to pred mojim vlastitim očima i očima publike na tribinama i postoje svjedoci koji će to potvrditi, a da pritom o meni nisu niti financijski, ni ideološki ovisni, ne određujem im pozicije i radna mjesta i nisu mi rodbina. Žao mi je da vas nisam snimala jer biste zacijelo bili hit na YouTubeu. Srećom, vi ste povijest, nagledala sam se u svom dugom novinarskom vijeku takvih silnika i vjerujte – nitko ih se više ni ne sjeća. Neće ni vas. Osobito ako Andrej Plenković konačno shvati koliku mu štetu nanosite svojim djelovanjem u ovom kratkom razdoblju samovolje koje vam je preostalo. Vjerujem da su Bad Blue Boysi ovih dana zgroženi monstruoznim lažima koje objavljujem u svojoj kolumni jer oni znaju da vi nikada ne biste žvakali žvakaću na nekom kulturnom događaju. Pamte vas baš kao finog dečka, zar ne?

ONAJ DRUGA KRUPNA RIBA, nogometni silnik Zdravko Mamić, iskoristio je trenutak za privatni show program koji su, nažalost, u prvim minutama prenijeli svi mediji, a koji je upriličen možda malo i zbog panike. Osim pravosuđa koje valjda zna što radi, jedini lijek protiv Mamića zove se “silentio stampa”, iliti ignoriranje medija koje ja upravo kršim. Jer svakim svojim slovom dižemo mu ego, ali i osjećaj moći i nedodirljivosti ne samo u vlastitim očima, nego i u institucijama u kojima je Maminjo odlično umrežen.

ZATO NI RIJEČ VIŠE, barem s moje strane, da se gospodin Mamić ne bi opet osjetio ugroženim. A ja sam ga čak i imenovala.

Osim silnicima i njihovim ugroženim ljudskim pravima, prošloga tjedna intenzivno smo se bavili i jelovnicima zaboravljenog vremena iz vile Costabelle. U kojoj štićenim korisnicima državnog proračuna naglo poraste apetit, kao i profinjenost u odabiru najskupljih jela i najbiranijih pića iz obližnjeg hotela Millenium. Daleko od toga da štićene osobe ne bi trebale biti smještene u osigurane objekte, u kojima mogu mirno boraviti skriveni od objektiva paparazza i dosadnog puka. Pitanje je samo – kada, zašto, kojim povodom i u kojim količinama. “Ženou, kaouj da naroučimo za roučak?” vjerojatno je bojažljivo pitao prilikom svog prvog boravka u Costabelli naš tehnički premijer Tim suprugu. “Pa ne znam, pomfrit i mineralnu, može i hrenovke”, odvratila je supruga skromno, kao i sve supruge uspješnih menadžera. “Auli plaouća AKD!” “A, što?” “Nijeou vaoužno, ne moruramo kaširati mi, koužiš?!” Pa ako je tako, baš sam razmišljala o malo kavijara, jastozima, pršutu od tune, prstacima, lešanoj oradi , crnom rižotu i Dom Perignonu.” “Imaoouš pravou, jednom se živiou!” odvratio je veselo Tim i skočio u more. I tako pojedoše sto tisuća kuna. A što ćete, na Costabelli je zdrav zrak, puno se pliva, pa i ogladni, kaouj neou? Zna to najbolje Zoka Milanović kome je isto sve išlo uslast, čim bi kročio na tlo Kvarnera. Sam ili s ekipom. Je li Tim konačno vidio fakturu i je li odlučio koliko su zapravo pojeli te je li Zoran stvarno sam platio ručak od šest tisuća kuna, još uvijek nismo saznali. Ali činjenica da u AKD- u nitko ne zna što se i zašto plaća, nego samo koliko, više je nego apsurdna. Koliko ima još takvih skrivenih agencija za koje se svaka vlada u dolasku kune da će ih ukinuti, ali čim otkriju njihove skrivene čari, odjednom im se ne žuri. Inače, kad smo kod plaćanja, drago mi je da je tako široke ruke bio i Tihomir Jakovina, bivši Zokin ministar poljoprivrede koji ne samo što je navodno dijelio šakom i kapom novac iz europskih fondova kapitalcima – od Todorića preko Pipunića do Ervačića – nego je i osigurao masne bonuse zlatnim dečkima iz uprave Hrvatskih šuma. Je li Milanović nešto naučio iz ovog primjera koji pokazuje da će ga skupo koštati sve ovlasti koje je dao svojim anonimnim intimusima na mjestima ministara, medijskih savjetnika, pomoćnika ministara, glavnih urednika televizije…, saznat ćemo ako dođe u poziciju opet saditi ministre. Ako?!

DA MU SE NE BI DOGODILO nešto slično, Andrej Plenković ognjem i mačem, samo naravno smireno i s osmijehom, siječe ostavštinu nestalog Tome Karamarka. Od Domoljubne koalicije, neće ostati ni D, a budući da Pero Ćorić, kojem se kod ostalih pravaških strančica najviše ne sviđa Srbovo prezime, ne može naučiti francuski u tako kratkom roku, neće ga poslati u Europski parlament. Morat će ostati u svom dnevnom boravku sa slikom Ante Pavelića i vesti goblene. Na kojima će kićenim slovima pisati: za dom spremni!

Hoće li se goblenima baviti i Ladislav Ilčić i njegovi Hrastovljani, kao i ostale ridikulozne desne strančice kojima je Toma otvorio vrata Sabora, vidjet ćemo ovoga tjedna. Ali ako je mudrosti, riješit će se Plenki po kratkom postupku i Zlatka Hasanbegovića koji je većinu nas, od svog oktroiranja u Ministarstvo s kojim nema nikakve veze, svojim stavovima o antifašizamu kao floskuli, “znanstvenim” radovima o ustaškim mučenicima, tekstovima u časopisu Pavelićeva zeta i odlukama koje je donio, planetarno ‘’proslavio’’ u međunarodnoj javnosti i poharao hrvatsku kulturnu scenu. Pričalo se o tome i u EU parlamentu, nema šanse da međunarodne kritike nisu stigle do Plenkijeve ekipe. Za koju se nadam da vidi i koliko štetu im nanose uvlakači na Hrvatskoj dalekovidnici koji u silnoj želji da se dopadnu novim gazdama, dovlače najdesnije od desnih povjesničara i sugovornika, u omjeru tri naprama jedan, strastveno se baveći svađom sa Srbima, revizijom sudskog procesa Alojziju Stepincu i njegovom beatifikacijom. Petnaest uvodnih minuta Dnevnika, na dan kada je počinjen stravični masakr u Munchenu, što je bila prva svjetska vijest, slušali smo trakavicu o besmislenom poništenju presude iz 1946, kojoj se protivi čak i Dražen Budiša, osuđen od istog režima. Blažena provincijo duha koja si nadvladala.

A KAD SMO VEĆ KOD SVAĐE sa Srbima, mislim da bi bilo vrijeme da Glogoški i Klemm opet rastegnu neki šator, ovoga puta pred Ministarstvom vanjskih poslova. Ili pred Vladom u kojoj još uvijek sjede tehnički ministri HDZ-a, a zamislite, nisu riješili pitanje univerzalne jurisdikcije srpskih sudova nad hrvatskim braniteljima. Đuro i Joso nešto su pali u zaborav, vrijeme je da se vrate u medije. Koliko se sjećam, drva su nacijepali još proljetos, šteta bi bilo da propadnu.