Kao što se metodom zdravog razuma dosad više puta moglo zaključiti, sve što u posljednjih ohoho mjeseci radi Veliki vođa Vlade i HDZ-a Plen Ki-mun – naporne statistike, brojke i slova kojima ispire mozak naciji, sve povišice na crkavice kako državnih i javnih zaposlenika tako i penzića vulgaris, paketi zaštitnih mjera za najugroženije, bageri koji su se tri godine prekasno pojavili u Petrinji, Sisku i ostalim potresom poharanim dijelovima Banije, pozivanje na Schengen i euro u svakoj prilici – u funkciji je bildanja rejtinga vladajućih uoči superizborne godine.

Naime, kao što i vrapci na grani znaju, 2024. imaju se održati i europski, i predsjednički, i parlamentarni izbori. I dok za europske dvojbe nema jer je datum određen u Bruxellesu, a to je između 6. i 9. lipnja 2024., za parlamentarne ostaje misterij – kada? „Izbori će biti kad bude vrijeme“, izjavio je mrtav ‘ladan nadmeni AP prezrivo se podsmjehujući svima kojima je, zbog navedenih aktivnosti i uznapredovala kupovanja glasova raznih društvenih grupacija, palo na pamet postaviti to pitanje. Jer odluka o datumu koji će idealno odgovarati HDZ-tu i njegovim satelitima, u rukama je svemoćnog premijera, koji puca od samozadovoljstva i bahatosti, svjestan da u ovom trenutku pravih izazivača s druge strane političkog spektra zapravo nema.

Kao što ih nije imao ni 2020. kada je, usred pandemije covida-19, po uzoru na svog drugara iz Europske pučke stranke, srpskog vožda Acu Vučka, raspisao prijevremene parlamentarne izbore u srpnju umjesto na jesen, znajući da narod u velikim krizama nerado mijenja vlast kao i da turistička sezona neće biti bogznašto. Treba li posebno spominjati da su u tom periodu kratke, ali slatke predizborne kampanje stroge mjere izolacije i zabrane okupljanja čudesno nestale, dok je ministar od zdravstva Vili Beroš bio neupitni heroj korone i maskota HDZ-ta. Stranke opasnih namjera koja je na krilima populizma i europske nabave ogromnih količina cjepiva, bez po’ muke i taj put pomela opoziciju. Neš ti pameti, rekli bi neki. Prozirno do bola, proračunata i licemjerna zloupotreba straha i panike naroda u sitnosopstveničke svrhe, sve to i još gore. Ali politika je kurva, a Plenki je na čelu Vlade i HDZ-ta već sedam godina. Dok povijest pišu pobjednici.

Uostalom, tko se više sjeća okolnosti prethodnih izbora osim malicioznog gazde Pantovčaka Zorana Milanovića, koji je ovih dana upozorio svog ljutog rivala s drugog brda da će svako ranije raspuštanje Sabora i svako ozbiljnije odstupanje od uobičajenih rokova smatrati prijevarom. Naprimjer, održavanje parlamentarnih i europskih izbora na isti datum, što se mnogima nekako čini izglednim. Na što mu je AP odgovorio da priča nebuloze. To je, doduše, često istina, ali u ovom slučaju predsjednik Republike ima pravo puhati i na hladno. Jer iako je sklon nekontroliranoj logoreji i neobuzdanim ispadima, nije ni slijep ni gluh da ne vidi i ne čuje što HDZ sprema.

Da se razumijemo, naravno da je dijeljenje javnih para šakom i kapom uoči izborne godine, drevni sport kojim se ne bave samo autokrati iz regiona, već i politički vođe malo razvijenijih država s duljom demokracijom od ove naše krnje i jedva nekako skrpane, baš kao što je i određivanje datuma izbora legitimno pravo onih koji su u sedlu.

U ono malo navrata koliko su imali prilike upravljati državom, radili su to i SDP-ovci, ali avaj, svaki put su uspješno gubili izbore, čak i onda kada se to činilo nemogućim. Jer pobjeda uvelike ovisi o vještini prodavanja magle, perfidnoj manipulaciji javnim mnijenjem, kontroli državotvornih medija i disciplini biračkog tijela, odnosno, vojske uhljeba kojima je o glavu da njihova stranka pobijedi. U posljednjih 30 godina na svakom tom planu HDZ je imao nedostižnu prednost i, što bi se reklo, zna znanje.

Toliko su ga maestralno svladali da im trenutno nije dovoljno to što čvrstom rukom upravljaju navodno javnim servisom, tj. HRT-om, na kojem je još Karamarko instalirao pouzdane kadrove, baš kao što kontroliraju i sadržaj dijela dnevnih novina, već se AP, poput neumrlog predsjednika Franje, osjetio pozvanim uređivati programe i ostalih komercijalnih medija. Osobito pokvarenih televizija kojima zamjera izbor sugovornika kritičnih prema vlasti, sklonih izjednačavanju njegove retorike s onom mrskog mu predsjednika Republike. Nedopustivo! Njima je, ironično koristeći Zokijev vokabular, poručio: „Šarajte malo!“ Možda da im glasnogovornik Vlade, čudo od djeteta, jutelovskog ćaće Gorana i katolibanske urednice na HRT-u matere Ane sin Marko Milić, pošalje popis podobnih i nepodobnih gostiju da se ne moraju mučiti sami.

I zato, kad god da bili izbori, Plenkijevi jurišnici imaju, po svemu sudeći, velike šanse ponovo dograbiti vlast, i to usprkos činjenici da preko 70 posto rvackih građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru, usprkos trećoj najvećoj inflaciji u EU-u, usprkos korupcijskoj hobotnici koja je svojim krakovima premrežila sve javne institucije i poduzeća, usprkos milijardama isisanima iz Ine, posrnulom pravosuđu, i tako dalje i tako dalje bez kraja i konca.

Sve to odbija se od HDZ-ta kao od teflonske tave, pri čemu mu je rejting postojan, dapače, iz mjeseca u mjesec raste. Dok Andrej prodaje mantru o stabilnosti i dokazanom uspjehu u suočavanju s raznim krizama koje navodno nudi njegova potkapacitirana vlada. Pitanje je samo – a zašto mu narod vjeruje? Zašto se veliki postotak rvackih birača radije odlučuje za poznato zlo, krađu i korupciju, umjesto za promjenu smjera vođenja države koju bi trebala donijeti promjena vlasti?

Pa možda zato što čak ni jako upućenim i informiranim građanima nije jasno kakvu to točno promjenu nudi opozicija, s kojim je ljudima namjerava provesti, kao ni tko će s kim. Jer nijedna od stranaka desnice, ali ni ljevice ni lijevog centra, prema sadašnjim istraživanjima ne dostiže ni pola rejtinga HDZ-ta i ni u najluđem scenariju ne može sama sastaviti vlast. Osobito ne SDP, koji si i dalje tepa da je stožerna stranka ljevice iako je pao na 10 posto i izjednačio se s možemovcima, od kojih je upravo zato i dobio košaricu za stvaranje predizborne koalicije.

Već je pomalo otrcano isticati da je SDP-ov predsjednik, neuvjerljivi Peđa Grbin čiji je rejting na razini statističke greške, jedan od najvećih utega pri pokušaju osvajanja vlasti. Koliko puta se od slučajno anketiranih građana moglo čuti da bi možda čak i glasali za SDP s obzirom na to da je državi nužna promjena, ali će radije ostati doma jer ne mogu zamisliti Peđu kao premijera.

Utoliko besmislenije zvuče njegovi pozivi Plenkoviću da objavi datum izbora, odnosno, da ih raspiše odmah kako bi se konačno riješili HDZ-tove koruptivne vladavine. Jer Grbinu prvom nije u interesu da izbori budu prije vremena budući da artikulirani program i konkretna rješenja za egzistencijalne probleme građana od SDP-a još nisam čula.

A sada im je ostalo jako malo vremena i jako puno posla na terenu da probaju uvjeriti birače kako imaju spremnu alternativu za sve neriješene probleme koji su i dalje pred Rvackom. Od zdravstvene preko obrazovne i mirovinske reforme do sređivanja pravosuđa, koje je nakon osmotjednog štrajka pravosudnih službenika i namještenika u goroj banani nego ikada. Takozvani javni medij i medijske zakone koje sprema HDZ, a čime se nitko iz opozicije sustavno ne bavi, da i ne spominjem.

I konačno, tko je taj lider opozicije i buduće vlade koji se može ravnopravno suprotstaviti Plenkoviću? Peđa sasvim sigurno nije. A nisu ni Penava, ni Petrov, pa čak ni Puljak. Sandra Benčić možda ako joj stranka ojača. Sva bajanja o kolektivnom vodstvu i odgovornosti kojima su sklone stranke ljevice, mogu odmah baciti u zahod i pustiti vodu. A ako svi zajedno nisu u stanju iznjedriti nekog prepoznatljivog kome će narod povjerovati i koji će motivirati neodlučne da glasaju, bolje im je ne zazivati izbore. Jer ako budu nespremni, sami su si krivi. HDZ radi samo ono što bi svatko na vlasti radio. Kroji izborne jedinice po vlastitoj mjeri i drži opoziciju u napetosti. Zato što može.