Jovanka Broz imala je bijele pudlice koje su živjele u BELOM DVORU i pratile je u njenim posjetima običnom puku. A Kolinda ima kujicu Kiku koja stanuje na Pantovčaku i služi blefiranju javnosti

Tko je Ranković u aferi SMS, znamo. Prokljuvili smo i da se u ulozi druga Tita našao premijer Plenković, što se starom Joži nikako ne bi svidjelo jer je Andrej preanemičan za njegove kriterije. Doduše, za razliku od proćelavog Vase, Ranković je imao zalizane valove i nikada nije nosio francusku bradu, treći dan. No sličnosti se mogu naslutiti, pa čak i prognozirati, jer je Tito svog vjenčanog kuma, ne trepnuvši okom, izbacio iz Partije. Rečeno nam je i da spavači Udbe koji imaju između 80 i 102 godine, primjenjuju svoje uhodane metode kako bi kompromitirali bezgrešnog Milijana Brkića i njegova brata Jozu i uništili njihove besprijekorne političke i poslovne karijere. Nerazriješena ostaje enigma: tko je u cijeloj priči Jovanka?

Nekako se po analogiji nameće pomisao na modno i estradno osviještenu predsjednicu, koja je dugo bila poznata po punđi. Nešto manje kompliciranoj od one Jovankine, ali ipak – punđi. Punđa je punđa, a pas je pas. Povijest pamti da je Jovanka imala bijele pudlice koje su živjele u Belom dvoru i vjerno je pratile u njenim posjetama običnom puku. A Kolinda ima udomljenu kujicu Kiku. Koja stanuje na Pantovčaku i služi za blefiranje javnosti. Kao dokaz predsjedničine velikodušnosti i osjetljivosti na probleme napuštenih životinja kao takvih.

Iako je teško neupućenom promatraču u tom klupku HDZ-tovih frakcija, struja, jastrebova i eurokrata shvatiti tko koga i čime drži u šaci, na prvi pogled vidljivo je da je situacija složena. Toliko složena da DORH sve očitije zagonetno kalkulira što bi dalje s Vasom u razotkrivanju njegovih podzemnih obavještajnih poslića za koje je koristio usluge čuvenog policijskog informatičkog genija Franje Varge. A koji su mu trebali pomoći u rovarenju protiv ministra unutarnjih poslova i predsjednika Vlade.

Budući da je poznato kako je Tito politički smaknuo Rankovića zbog optužbi da ga prisluškuje i priprema državni udar, da bi desetljeće kasnije, osumnjičena da šuruje sa srpskim generalima i želi preuzeti Maršalovu ulogu, i drugarica Jovanka nestala iz javnog života, izbrisana s fotografija i godinama držana u kućnom pritvoru na Dedinju, moguće je lukavi Milijan ciljao baš na predsjednicu Kolindu. Možda joj je u samo njima poznatim šiframa želio poručiti – padnem li ja, padaš i ti, nadam se da nisi zaboravila tko ti je svojim zalaganjem na terenu pomogao da se domogneš Pantovčaka? Ne valjda Andrej Plenković!

Osim toga, nije nikakva tajna da su, pored marketinškog političkog maga Vase, i neki drugi opasni tipovi – od Velimira Bujanca, preko Tihomira Dujmovića do Zdravka Mamića Maminja, dali doprinos predsjedničinoj kampanji, a koji, otkad ih se odrekla, sladostrasno iznose u javnost razne nezgodne pikanterije iz doba njihove sloge i ljubavi. Bit će da se Kolinda zato i ne bi štela previše mešati u Vasine afere pa je poručila Plenkiju da uostalom i on može sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. I onda zapalila u Kanadu, gdje će se sresti s našijencima, među kojima i danas ima onih koji njeguju simpatije za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Kako je, za ukus Vasine i Tomine sljedbe, malo pretjerala s antifašizmom kad je izjavila da je zbog loših savjeta jednog od svojih savjetnika, čitaj – Radeljića, pogriješila, nazvavši „za dom spremni“ starim rvackim pozdravom, Kolinda je očito zaključila da mora nekako vratiti povjerenje biračkog tijela o kojem ovisi njen sljedeći predsjednički mandat. Dalo se to iščitati i na Dan oslobođenja grada Zagreba, kada je Jovanka s Pantovčaka samozatajno, kako to samo ona zna, posjetila Bleiburg, Macelj i Hudu Jamu, mjesta na kojima su poginuli pripadnici ustaške fašističke vojske, njihovi simpatizeri, ali naravno i nevini ljudi koji su se, iz sebi poznatih razloga, prepali partizanske vlasti. Kojih se, doduše, treba sjetiti, ali možda na neke primjerenije datume.

Baš me zanima što bi rekli Francuzi i ostatak Europske unije da je Emmanuel Macron, koji svim snagama želi dokazati da je Francuska, iako je šaptom pala u Hitlerove ruke, imala snažan pokret otpora, na Dan oslobođenja Pariza komemorirao poginule pristaše Vichyjeva režima, njemačke kolaboracioniste ili pariške kurve koje su zbog seksa s okupatorom masovno ošišali na ćelavo?

Čije to sugestije sluša naša Jovanka na Pantovčaku, kada, umjesto da sa svojim građanima slavi pobjedu nad nacifašizmom, u napadu nekrofilije obilazi poslijeratna stratišta, dok je službeni fotograf diskretno prati i spontano šalje snimke u medije, teško je reći. Jer Mate Radeljić je zbog svojih loših savjeta i veza s nekim čudnim ljudima iz paraobavještajnog podzemlja, još lani dobio pedalu iz Ureda Predsjednice, baš kao i Vlado Galić, bivši savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost, koji je također koristio usluge spomenutog Franje Varge. Svojom se gestom Kolinda tako svrstala uz Brunu Esih, koja je, kako je na ovom mjestu i prognozirano, Dan oslobođenja Zagreba na svom profilu na Facebooku proglasila Danom okupacije, kao i njenog besprizornog političkog mentora Zlatka Hasanbegovića, zaslužnog za tumačenje da je grb koji počinje s bijelim poljem tipičan za narodnu hrvatsku zastavu.

Zašto se onda Kolinda u zemlji čudesa, neokrunjena kraljica Balkana, vrijeđa kada njenu izaslanicu isfućkaju na jedinoj proslavi Dana pobjede u Republici Hrvatskoj, koja tradicionalno nije službena, već je organizira nevladina udruga poznata kao Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske?

Iskreno, bilo bi poštenije da ni ona, a ni gradonačelnik Mile Fontana, koji će ostati upamćen u povijesti po tome što je ukinuo Trg Maršala Tita, nikoga ni ne šalju na tu skromnu svečanost. Jer shizofreno stanje u kojem se političari na čelnim pozicijama istovremeno kunu u hrvatski antifašizam i šuruju s ustašonostalgičarima, žaleći za poginulim pripadnicima vojske Ante Pavelića, postaje više nego apsurdno.

Andrej Plenković, pragmatičan kakav jest, radi to isto, samo nešto diskretnije, prigodničarski proslavljajući Dan Europe, dok mu ne pada na pamet osobno se pojaviti proslavi Dana pobjede. Ili možda ukinuti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad takozvanom komemoracijom u Bleiburgu, koja nas čeka sljedećeg vikenda. Ovoga puta, doduše, neutješni poklonici NDH morat će doći u civilu, bez ustaških kapa, uniformi, uzvika „za dom spremni“ i pečene janjetine s lukom. A s kakvim će grbom mahati, to ćemo tek vidjeti. Možda će ih prirodna škrtost i nevoljkost da iskeširaju nekoliko tisuća eura austrijskoj policiji ili nespremnost da provedu pokoji mjesec u bajbuku, ipak spriječiti u slijeđenju Hasina primjera s narodnom zastavom.

Kako li će se tek u toj priči postaviti rvacki popovi, koji su trenutačno smrtno uvrijeđeni na papu Franju jer je, nakon konzultacija s patrijarhom Irinejem, pokazao određene rezerve prema beatifikaciji Alojzija Stepinca? Kao što ne mogu oprostiti austrijskoj Crkvi zabranu održavanja mise na Bleiburgu, tako im očito nije jasno ni što je sporno u činjenici da je Stepinac svojedobno blagoslivljao osnivanje Nezavisne Države Hrvatske i njenog poglavnika? Spašavanje pojedinaca bila je bez sumnje hvalevrijedna kardinalova gesta, ali nedovoljna za jednog sveca. Da bi postao svetim, po mom skromnom sudu, i on je, kao i rabin Židovske općine u Zagrebu Miroslav Šalom Freiberger, trebao dijeliti sudbinu svoga naroda. Freiberger je ubijen u Auschwitzu 1943., nakon što se odbio skloniti na Kaptolu, a Stepinac je, koliko je poznato, živ živcat dočekao kraj Drugog svjetskog rata.

Što o tome misli Jovanka s Pantovčaka, ne treba previše spekulirati. Osobito ne dok je u Kanadi. Onako usput – nije li indikativan tajming koji je odabrala, baš u godini predsjedničkih izbora? Koliko se sjećamo, upravo uz pomoć velikodušnih ustaša u okolici mitskog franjevačkog središta Kraljice mira u kanadskom Norvalu, koji su odriješili kesu, i Franjo Tuđman svojedobno je započeo svoj pobjednički pohod na Rvacku, a te je iste fratre 2015. posjetio i Tomislav Karamarko u pratnji, eto, baš nesretnog Milijana Brkića. Vjerojatno i Kolinda pokušava spasiti što se još spasiti da, ali bez njih dvojice za leđima. No ako je u Vasinoj priči Kolinda Jovanka, a on Ranković, povijest uči da je

Tito pobijedio. Jer nije bio anemičan.