OTROVNA POLITIKA Jasenovac u sjeni izbora

Autor:

NFOTO, Tomislav Miletic/PIXSELL

U osam godina licemjerne Plenkovićeve vlasti ništa se nije promijenilo u odnosu na javno ustašovanje, reviziju povijesti i relativiziranje zločinačke NDH. Generacije djece nemaju pojma tko je bio na pravoj strani povijesti – ustaše ili partizani

U sjeni parlamentarnih izbora i halabuke koja se nakon njih digla, proteklo je obilježavanje 79. obljetnice proboja posljednjih zatočenika iz Jasenovca, ustaškog logora smrti u kojem je na najbrutalnije načine, maljem i kamom, pobijeno preko 82 tisuće Židova, Srba, Roma i hrvatskih antifašista. Iako nisu bile tri kolone, kao i obično nije bilo ni jedinstva, no čini se da to vladajućima ovoga puta uopće nije smetalo. Opijeni sami sobom i svojim izbornim uspjehom, nisu se ni trudili okupiti sve narode žrtava i sve parlamentarne stranke na zajedničkoj službenoj komemoraciji.

Jer nisu joj nazočili ni predstavnici Koordinacije židovskih općina u RH na čelu s predsjednikom Ognjenom Krausom, ni SDP-ovci, možemovci niti izaslanstvo Grada Zagreba, koji su svoje vijence položili odvojeno. Zašto? Pa zato što se u osam godina licemjerne Plenkovićeve vlasti ništa nije promijenilo u odnosu na javno ustašovanje, reviziju povijesti i relativiziranje zločinačke prirode fašističke tvorevine NDH, a Hrvatska tijekom prošlogodišnjeg predsjedanja IHRA-om, Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust, nije učinila uglavnom ništa da takve pojave prevenira ili sankcionira. Kao što nije došlo ni do bilo kakvih pomaka u obrazovnom sustavu, koji je takav da generacije djece nemaju pojma tko je bio na pravoj strani povijesti – ustaše ili partizani, Ante Pavelić ili Josip Broz.

Kao što je poznato, usprkos deklarativnoj osudi ustaškog režima i prijedlogu Židovske općine koji se kiseli u Saboru već tri godine, veliki Europćanin Plen Ki-mun nije imao muda uvrstiti izvikivanje ustaškog pokliča „za dom spremni“ u Kazneni zakon, već su teškom mukom tek uspjeli povisiti novčane kazne u Prekršajnom zakonu. Zato su slikopisni Hitler iz našeg sokaka Marko Skejo i njegovi crnokošuljaši i ovog 10. travnja nesmetano veličali NDH i mjerili kukuruz desnicom na 33. obljetnici IX. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban” u Splitu. I nikome ništa. A po svemu sudeći, tako će biti i sljedeće četiri godine budući da se vlast promijeniti neće. Odnosno, još će se udesniti. Jer kako se čini, nove vlade neće biti bez Domovinskog pokreta, a svima je poznato kakvi su njihovi stavovi o Jasenovcu, Srbima, ustašama i drugu Titu. Išli oni s SDP-om ili HDZ-tom, što je puno izglednije, crno nam se piše.

Nakon što je Ustavni sud, na čelu sa Šeksovim kumom Miroslavom Šeparovićem, donio skandaloznu odluku da Zoran Milanović, čak i ako preda ostavku na mjesto predsjednika Republike, ne može postati mandatar nove vlade jer je usprkos upozorenju kršio Ustav tijekom predizborne kampanje, digla se buka slijeva i zdesna, oglasili se ustavni stručnjaci, razbjesnjeli predstavnici opozicije, kao i, naravno, glavni akter Šaka s Pantovčaka. Naime, Ustavni sud direktno se umiješao u politički proces formiranja nove parlamentarne većine i za takvu njegovu odluku ne postoji utemeljenje u Ustavu. A postavlja se i pitanje zašto to nisu javno priopćili dan prije izbora, kako je to tražila opozicija, tako da birači znaju na čemu su.

Naravno da do cijele te zavrzlame i histerije ne bi ni došlo da je Zoki dao ostavku u trenutku kada je najavio da namjerava postati premijer. Bilo bi to hrabrije, mudrije, poštenije prema građanima Rvacke i u skladu s Ustavom i sigurno bi mobiliziralo daleko više birača ljevice, dok bi rezultat Rijeka pravde bio bolji. Jer ma kakvim se sada trikovima služili da objasne narodu kako su 42 mandata u Saboru uspjeh, duboko u sebi i SDP-ovci i Zoki svjesni su da je to gadan podbačaj, daleko od onoga čemu su se nadali. I to uz svu buku koju su proizvodili u kratkoj, žestokoj i nadasve negativnoj predizbornoj kampanji. Jednostavnije rečeno, uz sve talambasanje popušiše izbore, a HDZ je zasad relativni pobjednik. Opet!

Pati li ovaj narod od štokholmskog sindroma, zašto voli da mu lažu, potkradaju ga i gaze, to je već drugo pitanje, kojim bi se trebali pozabaviti psihoanalitičari. No činjenica jest da je 61 puno više od 42 i puno bliže formiranju parlamentarne većine, kojoj svi sudionici ovih izbora svim srcem streme.

Činjenica jest i da je dvije trećine rvackih građana koji su izašli na izbore glasalo protiv HDZ-ta, ali je isto tako činjenica da je gotovo dvije trećine rvackih građana glasalo za desnicu, a ne za ljevicu. To se može dosta jednostavno izračunati; 52 mandata koja su zajednički osvojili Rijeke pravde i Možemo! otprilike su jedna trećina od 151 fotelje u Saboru. Dobro, ‘ajde, IDS je osvojio dva, NPS dva i Fokus jedan, ali oni pripadaju centru, a ne ljevici.

Zašto je to tako, čak i usprkos Zokijevu nenadanom upadu u izbore, to će morati sami sebi objasniti prije svega SDP-ejci i Peđa Grbin, koji su u izbornoj noći tulumarili kao da su pobijedili. A nisu. I za to im nitko nije kriv već oni sami.

Osim toga, činjenica je i da je Domovinski pokret daleko bliže umivenom HDZ-tu nego SDP-u. Iako su se kleli da neće s Plenkovićem ni mrtvi, pa ni tada, koalicijom za koju se trguje desno krilo HDZ-ta radije bi se vratilo kući. Dok bi, s druge strane, stvaranje hipotetske vlade nacionalnog spasa koju zaziva Zoran Milanović, a u kojoj bi bili svi od krajnje desnice do Možemo, za ljevicu bilo protuprirodan politički blud, premda je navodno viši cilj skidanje korumpiranog HDZ-ta s vlasti.

No ako, kako se piše na raznim stranama, DP u razgovorima s HDZ-tom već traži četiri ministarstva – a to su, kako je iscurilo u medije, kultura, unutarnji poslovi, pravosuđe i regionalni razvoj – kako bi provodili desničarsku ideološku politiku na kojoj su dobili izbore, zašto bi onda od SDP-a u nekakvoj vladi nacionalnog spasa tražili išta manje? Pa da, recimo, ministar kulture postane opet ustašofilni Zlatko Hasanbegović, posljedice čijeg kratkog i razornog mandata osjećamo do dana današnjeg? Gdje bi tu bio spas i kako bi to SDP objasnio svojim biračima?

Uostalom, taj isti Domovinski pokret ne želi ni s Možemo! ni s SDSS-om. Dakle, ili bi se SDP trebao odreći svog logičnog partnera Možemo! koji s desnicom ne želi u istu vladu ni pod koju cijenu, ili bi se AP trebao odreći Pupovca i ostalih manjina koje su ga do sada podržavale, čime se na sva usta hvali po Europama dokazujući time svoju toleranciju i uključivost.

Naravno, uvijek postoji mogućnost kupovanja žetončića, u čemu su HDZ-tovci pravi majstori, pod krilaticom da para vrti gdje burgija neće. I tako bi to moglo završiti. Na koje je ustupke u tom slučaju spreman HDZ, vidjet će se sljedećih dana. No znakovita je Plenkovićeva izjava nakon komemoracije u Jasenovcu, da je Rvacka skrenula udesno i da treba poštovati volju birača.

Dakle, spreman je i na ono na što nije bio spreman prije četiri godine, pa ni prije desetak dana, kada je na zatvorenom sastanku HDZ-tovih odabranika sasuo drvlje i kamenje po Mostu i Domovinskom pokretu, nazivajući ih zlim i kvarnim ljudima, te izvrijeđao Penavu i Grmoju na pasja kola. Ali, Bože moj, bila je to predizborna retorika. Sad se preslaguju karte, a zbog vlasti svašta se može progutati.

Kako bi se šurovanje s domovincima odrazilo na neku hipotetsku vladu nacionalnog spasa ili na izgledniju buduću vladavinu HDZ-ta, na odnos prema antifašizmu, manjinama, migrantima, nasilju prema ženama, Istanbulskoj konvenciji, pa i komemoraciji u Jasenovcu, nije teško zamisliti. Vraćamo se tamo gdje smo stali 2016., kada je dečko koji je obećavao Andrej Plenković urlao kako stranka ne može biti talac jednog čovjeka pa je došao spasiti HDZ od radikalnog desničarenja.

Ako dođe do onoga što je matematički najlogičnije, a to je koalicija s DP-om, sva je prilika da će u HDZ vratiti sve one koji su zbog AP-a izašli, dok će marginalizirani, poput Tome Karamarka, čudesno uskrsnuti. U tom slučaju službene komemoracije u Jasenovcu sljedeće godine možda i ne bude. Pogotovo ako Haso zasjedne u fotelju ministra kulture. Drugim riječima, s lošeg na gore.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.