Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane! Iako je smrknulo cijelom planetu kojeg je napala pandemija koronavirusa, Andrej Plenković može zadovoljno trljati ruke. Pa tko bi, čak i među najzadriglijim HDZ-tovim jastrebovima, eksperimentirao s Mirom Kovačem i njegovom Opcijom za promjene u ova ozbiljna vremena?! Nisu valjda ludi da čekaju da se on i Milijan Brkić Vaso ili možda Ivan Penava, kojima su puna usta ideoloških optužbi na račun aktualnog premijera, snalaze kako znaju i umiju u kompliciranom sustavu epidemiologije. Nema se vremena za to jer je korona-histerija već zahvatila naciju, a osim širenja zaraze i blokiranja normalnog života, gotovo da i nema teme koja ikoga zanima. Zato se puk vulgaris i nije pretjerano zamarao tamo nekim unutarstranačkim izborima i međusobnim razvlačenjem crijeva Mire i Plenkija.

Ali ako mogu Francuzi na lokalne, mogu onda i HDZ-tovci na unutarstranačke izbore! Nema tog straha od koronavirusa koji ih je mogao spriječiti da izađu i odvažno glasaju za odvažnog dosadašnjeg predsjednika Andreja Plenkovića i njegov odvažni tim. Dobro, ‘ajde, nije izašlo baš svih 200.000 članova, koliko tvrde da ih ima, već sedamdesetak tisuća, ali razlog tome nije letargija, već možda sumnja u higijenske navike kolega članova. „HDZ je uvijek imao dobra dezinfekcijska i deratizacijska sredstva“, ustvrdio je lukavi stranački veteran Vladimir Šeks, komentirajući sanitarna pravila na biračkim mjestima na kojima nije bilo fizičkog kontakta. Sva sreća, jer možda bi među sukobljenim stranama pala i pokoja šamarčina, ne samo verbalna.

Doduše, prava je šteta što protukandidati nisu malo dezinficirali usta tijekom bratoubilačkog predizbornog rata koji je izašao iz svih okvira elementarne pristojnosti, u čemu su sladostrasno uživali mediji, opozicija i svi izvan HDZ-ta. Mora se priznati da su političkim protivnicima odradili odličan posao za skore parlamentarne izbore, a na koje sigurno neće izaći ponovo sjedinjeni u ljubavi i slozi. Bajke o tome da će dan kasnije svi skupiti glave i zajednički nastaviti borbu za ponovo preuzimanje odgovornosti za državu, dok će se Miro, Vaso, Stier, Tolušić i Plenki zaljubljeno gledati, držeći se za ruke, samo su bajke. I to za malu djecu i najupornije navijače, koji glasaju za HDZ čak i da na listu stave 12 ovaca, kako je to, navodno, samouvjereno konstatirao Andrej Plenković uoči europskih izbora.

Ali ma kako dramatično djelovale okolnosti u ovoj izvanrednoj situaciji, Andrej je, zahvaljujući činjenici da je predsjednik Vlade o kojem ovise mnogi stranački uhljebi, ostvario izvanredan rezultat. Osim toga, mora mu se priznati da je u borbi za tron u HDZ-u, s Mirom Kovačem, priredio izvanredan TV show na jedinom sučeljavanju na RTL-u, pred svekolikom rvackom javnošću. Budući da je, prema uputstvima Nacionalnog kriznog stožera, nastupila zabrana rukovanja, taj mukotrpni ceremonijal nisu morali izvoditi, već su se mogli bez previše kurtoazije hračkati do mile volje, dakako, na preventivnoj udaljenosti, da se međusobno ne zaraze. Usprkos tim tehničkim ograničenjima, bio je to pravi muški dvoboj, bez rukavica, u kojem se nisu štedjeli. Brutalno do boli.

Nema tog satiričara koji bi mogao napisati didaskalije za otrovne upadice kojima su se častili, kao i grimase koje su radili misleći da ih kamera ne vidi. A nema ni tog Davora Bernardića koji bi ih mogao tako ogaditi kao što oni ogadiše sami sebe. Miro Kovač išao je toliko daleko da je nahvalio predsjednika SDP-a zbog njegove neopisive političke mudrosti prilikom sastavljanja lista za europske izbore. Dok se isti taj Bernardić ne bi vjerojatno nikada sjetio optužiti Plenkovića da je autohtoni sljedbenik Marksa i Kardelja, koji nastupa s pozicija radikalne ljevice. Koliko se sjećamo, i s puno manje gnušanja ga je svojedobno prozivao zbog miješanja s nacionalnim manjinama, trgovačke koalicije s HNS-om ili ratifikacije Istanbulske konvencije. A sve to poražena HDZ-ova Opcija za promjene ne može oprostiti premijeru. Ne zna se zašto, jer je Miro Kovač i sam agitirao za Istanbulsku, ali, molit ću lijepo, to je bilo dok je bio u opoziciji. Ukratko, urnebesno zabavan nastup, da zabavniji nije mogao biti! Bolje od „Plesa sa zvijezdama“ i humoristične serije „Lud, zbunjen, normalan“! Jest da je inače smireni premijer i predsjednik HDZ-ta bio malo nervozan, gazeći sva pravila televizijske debate, a osobito ona vremenska, no ipak je onako nadmen i autoritaran uspio retorički satrati svog ljutog stranačkog protivnika. Koji, priznavši poraz, sada mora sjediti u kutu i mahati repom. Ili prijeći Miroslavu Škori.

Ipak, najveći gubitnik u ovom stranačkom pripetavanju je Milijan Brkić, nekada Vaso, čiji se mit o nadnaravnim moćima u stranci raspuknuo poput balona. Završio Vaso na skromnom 12. mjestu sa svega osam posto glasova stranačkih jarana u trci za potpredsjednika stranke. Vjerojatno mu je najteže palo što je popušio od blagoglagoljiva Branka Bačića, koji još uvijek marljivo uči hrvatski, s obzirom na to da ima poteškoća u svladavanju tog čudnog i prilično kompliciranog jezika. Nije, bogami, lako ni Ivanu Penavi kojeg je pomeo Tomo Medved u borbi za zamjenika predsjednika stranke, što znači da su svaki Penavin nacionalistički ispad, prozivanja institucija, protivljenje uvođenju ćirilice, odbijanje osnivanja integrirane škole za hrvatsku i srpsku djecu i pomirenja kao takvog, s ciljem da se od Vukovara stvori vječna grobnica i vječno podijeljeni grad – zapravo bili ćorci.

Kako su ove rezultate podnijeli Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović ili možda Hrvoje Zekanović, nismo imali priliku saznati u izbornoj noći, no sigurno da im nije najbolje sjeo. Naime, kako rekoše Suverenisti, Hrvatski blok, Konzervativci i slične marginalne strančice, ni mrtvi neće s Andrejem jer je, prema njihovim kriterijima, izdao rvactvo. A bez koalicije s HDZ-tom ni ne mogu računati na participaciju u vlasti u nekom budućem pokušaju stvaranja katolibanske džamahirije. Osim ako Plenković ponovo poklekne i zbog političkog pragmatizma i sklonosti koketiranju s radikalnom desnicom pristane na protuprirodni blud s nekim od tih likova koje je svojedobno osobno stavio na listu za Sabor. Stavio pa požalio, jer su mu svi redom zabili nož u leđa. Zanimljivo kako u ovoj tarapani jedan od glasnijih stranačkih radikala Stevo Culej ni glasa pustio nije. A što o svemu misli Miroslav Škoro i kako će se postaviti njegov fantomski Domovinski pokret, koji je po anketama treća stranka u državi iako zapravo ne postoji, tek ćemo vidjeti. Jer, kao bivši diplomat, u svojim je dosadašnjim nastupima Škoro bio nešto manje isključiv.

Iako ima nekih koji se vode onom „što gore, to bolje“, takav rezultat izbora u vladajućoj stranci ipak je manje štetan za državu, ma koliko kritični bili prema Plenkovićevoj urođenoj anemiji i nedostatku odlučnosti. Da su, na primjer, pobijedili Miro Kovač i njegovi jastrebovi, pala bi Vlada i možda bismo prije ljeta dobili eksperimentalnog premijera Davora Bernardića. Bi li se on bolje snašao u borbi protiv epidemije, kolapsa turizma i gospodarskog pada ili bi ga virus natjerao u veliku korona-koaliciju, teško je procijeniti.

No možda bi u izvanrednoj situaciji u kakvoj jesmo, takva izvanredna mjera kratkoročno bila dobra za zdravlje nacije. Kao i za reformu pravosuđa, obrazovanja, mirovinskog i zdravstvenog sustava, do kojih bez konsenzusa dviju najvećih stranaka nikada doći neće. Iako bi Miro Kovač radije konsenzus sa Škorom, u televizijskom duelu lijepo je objasnio da ćemo bez reformi i dalje gledati u leđa ne samo baltičkim zemljama, već i Rumunjskoj koja nas je odavno prešišala. Kada tako nešto tvrdi Tuđmanov HDZ-tovac, kritizirajući vlastitu vladu, onda ga treba shvatiti ozbiljno. Čovjek valjda zna što govori. Iako je poražen, još ga nije smantao koronavirus. Uostalom, već sada se SDP i HDZ vole javno i međusobno podržavaju. Bernardić pozdravlja Vladine poteze, Plenković zahvaljuje svim zastupnicima na konstruktivnosti, SDP-ovi liječnici hvale ministra Beroša. Ukratko, prava idila. Što bi tek bilo da nas je pogodila kolera? Slizali bi se međusobno za sva vremena i ne bi se puštali iz zagrljaja. Vražja stvar su izbori u doba epidemije!