OTROVNA POLITIKA Izbori bez izbora

Autor:

Saša Zinaja/NFOTO, Alexandru Nika/Alamy/Alamy/Profimedia

Ove godine na birališta će izaći više od dvije milijarde ljudi, u 65 država na svim kontinentima i desetak zemalja Europe, što predstavlja više od 49 posto svjetske populacije. O tome tko će pobijediti mogla bi ovisiti budućnost našeg uzavrelog svijeta

Izbori, izbori, izbori, i to svuda tijekom mega-izborne 2024! S obzirom na dosadašnje rezultate, čovjeku dođe da se duboko u sebi pita je li ta demokracija baš za svakoga i koliko ljudska glupost, koja je neuništiva, može dodatno doprinijeti samouništenju svijeta. Da ponovimo gradivo – ove će godine na biračka mjesta izaći više od dvije milijarde ljudi, u 65 država na svim kontinentima i u desetak zemalja Europe, što predstavlja više od 49 posto svjetske populacije. Nakon Indije i Europske unije, biraju i Francuzi, i Britanci, i Nijemci, a bogami i Amerikanci, i to između dvojice staraca – jednog dementnog i drugog lažljivog i opasno nepredvidivog, ali zato u boljem mentalnom i fizičkom stanju. O tome tko pobijedi, nažalost, mogla bi ovisiti budućnost našeg uzavrelog svijeta. U kojem radikalna desnica nezaustavljivo navire, baš kao i kada se prije sto godina zakuhavao Drugi svjetski rat. Drugim riječima, ponavlja se povijest, koja je, navodno, učiteljica života.

No vratimo se mi u našu malu prćiju od države, koja ne može utjecati na sudbinu planeta, ali zato rezultati izbora koji su se već dogodili – ili se tek trebaju dogoditi – mogu dodatno zagorčati naše skromne živote. Još se nismo oporavili od parlamentarnih i europskih izbora, a već nam se smiješe oni predsjednički. Prije toga održat će se i unutarstranački izbori u dvjema najvećim strankama na domaćoj političkoj sceni, HDZ-tu i SDP-u, na kojima, po svemu sudeći, neće biti iznenađenja.

Iako se i jedni i drugi kunu u unutarstranačku demokraciju, izbori u HDZ-tu, koji se održavaju 13. srpnja, neodoljivo će podsjećati na izbore za predsjednika kineske komunističke partije, gdje je sve unaprijed dogovoreno i glasa se po naređenju. Ta tko bi, nakon treće uvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima i još upečatljivije na europćanskim, imao muda izaći na megdan s velikim vođom Plen Ki-munom i njegovim timom, u kojem su Tomo Medved, Oleg Butković, Zdravka Bušić, Ivan Anušić i Branko Bačić? Dakle, manje-više svi koji bi mu eventualno mogli biti konkurenti da ih nije vodeći se onom „drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže“, mudri AP posadio u Predsjedništvo stranke. Osim Zdravke Bušić, koja je na toj poziciji iz višestruko simboličnih razloga. Dok je otpadnike iz HDZ-ta koji su završili u Domovinskom pokretu usisao u vladajuću većinu i začepio im usta. Maestralno!

I tko je lud da se sada upusti u unaprijed izgubljenu bitku i navuče na sebe zlu krv? Ako je takvih nekada i bilo, više ih nema. Gdje su ti HDZ-tovi jastrebovi koji su se spremali za Plenkijev politički odstrel? Zavukli su se u mišju rupu i rovare po medijima u teškoj konspiraciji da ih ne bi dohvatila njegova čelična pesnica kojom neumoljivo vlada stožernom rvackom strankom.

Osim što je u međuvremenu lukavim manevrima marginalizirao ili pasivizirao sve svoje potencijalne izazivače i oponente, AP se pokazao i izuzetno žilavim i otpornim na nebrojene afere vlastitih odabranika među ministrima koje su se smjenjivale filmskom brzinom. Sve su se odbijale od njega kao od teflon tave – pa i ona posljednja s omiljenom mu nagaznom Ninom Obuljen, po čijem je ministarstvu počeo čačkati Ured EPPO-a zbog sumnjivih poslića s Geodetskim fakultetom. Za sada ga nije okrznula ni kaznena prijava protiv najodanijeg mu pobočnika Branka Bačića i petrinjske gradonačelnice Magdalene Komes, zbog pronevjere europćanskih para u obnovi Petrinje, odnosno, nesretne Banije.

Pa ako je u posljednjih osam godina i bilo situacija kada mu se tresla stolica – naprimjer, nakon što su se inicijali AP pojavili u transkriptima prepiski između dviju uskočkih optuženica, posrnule kninske kraljice Josipe Rimac i bivše ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova Gabike Žalac, ili nakon imenovanja Ivana Turudića, višestruko kompromitiranog suca poznatog po druženju s bjeguncem od rvackog pravosuđa Zdravkom Mamićem, za glavnog državnog odvjetnika, kada je cijeli Markov trg skandirao „AP odlazi!“ – sada je to već zaboravljeni lanjski snijeg.

HDZ nikada nije bio monolitniji, a gazda stranke moćniji. Daleko su ona vremena kada su sami izazvali pad Vlade i natjerali Tomislava Karamarka na ostavku dok je pod parolom da stranka ne može biti talac jednog čovjeka, iz Bruxellesa doveden, dakako, bez konkurencije, dotadašnji europarlamentarac i dečko koji je obećavao AP i preuzeo kormilo. I stvorio kult ličnosti na kojem bi mu i neumrli predsjednik Franjo pozavidio.

No, tko zna, možda HDZ-tovci ipak nagovore nekoga da se žrtvuje i izigrava protukandidata kako ne bi ispalo da se veliki vođa bori sam protiv sebe. Dakako, bit će to tek igrokaz za javnost, izbori kakvi su bili u pokojnoj Jugoslaviji. Nema sumnje da će HDZ aklamacijom izabrati kontinuitet, jer čemu mijenjati konja koji pobjeđuje? Ako su građani Hrvatske na nedavno održanim parlamentarnim izborima opet izabrali isto, zašto ne bi tako i 200 tisuća članova HDZ-ta, od kojih je više nego polovina egzistencijalno ovisna o dobroj volji AP-a i njegovih ulizica.

S druge strane, nakon što je gigant socijaldemokracije Peđa Grbin najavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, i tamo se spremaju izbori, koji će, čini se, biti puno manje uzbudljivi od onih prije četiri godine, kada je perje frcalo na sve strane, a javnost se naslađivala prljavim vešom i bratoubilačkim unutarstranačkim ratom, koji je, kao što je poznato, završio stranačkim raskolom.

No prevelike promjene kursa ne treba očekivati, jer je bivši predsjednik stranke i bivši SDP-ov premijer, sada Šaka s Pantovčaka, drugi put izabrao svog nasljednika iako u SDP-u odlučno tvrde da ih Zoki više ne kontrolira. Nakon što s Peđom nije baš usrećio ni birače ni stranku, ovoga puta tipuje na svog bivšeg ministra pomorstva, prometa i infrastrukture, bivšeg zagorskog župana Sinišu Hajdaša Dončića, koji, prema unutarstranačkim definicijama, pripada „zoranoidima“.

On je za sada i jedini izletio s kandidaturom dok ostali kalkuliraju ili se unaprijed namjeravaju okaniti ćorava posla. Budući da muški klub i dalje vedri i oblači na Ibleru, i to iako od silne progresivnosti SDP ima čak i zip sustav na izbornim listama, ženske snage, koje su do sada bile vidljivije i odlučnije u javnim nastupima i koje bi po mnogima unijele novu energiju i vratile davno zaboravljeni pobjednički duh u stranku, čini se da nemaju prevelike šanse.

Jedna od prepoznatljivih, „lavica iz Omišlja“ koja se prošli put upustila u bitku za tron SDP-a, već je odustala od kandidature i najavila da želi u Predsjedništvo. Hm? Ako neće Mirela Ahmetović, vjerojatno neće ni jedna od žešćih kritičarki HDZ-ta Sabina Glasovac, kao ni sisačka gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček, ni supetarska Ivana Marković, a sasvim sigurno neće ni Biljana Borzan, koja se sjajno pozicionirala u Europskom parlamentu i ne pada joj na pamet baviti se ‘nutarnjopolitičkom kaljužom u domovini. Kakva šteta i za socijaldemokraciju i za Hrvatsku! Naime, prilično je sramotno da u preko trideset godina postojanja SDP nije na svom čelu imao ženu, za razliku od HDZ-a koji je, kakav je da je, imao i predsjednicu stranke, i premijerku, i predsjednicu države.

Budući da su pripadnici ostalih struja uglavnom izbačeni iz SDP-a ili su otišli sami, po svemu sudeći Hajdaš-Dončić neće imati neke pretjerano ozbiljne izazivače. Što znači i da će SDP tek glumatati demokratske unutarstranačke izbore i istovremeno birati kontinuitet iako im to do sada nije donijelo ništa dobra. I sve to pod budnim okom Zorana Milanovića, čiju su kandidaturu za drugi predsjednički mandat na Pantovčaku poduprli bez obzira na epizodu s neuspjelom diverzijom na parlamentarne izbore, koje bravurozno popušiše.

Kako god okreneš, čini se da ćemo u dvjema najvećim političkim strankama imati više-manje ono što smo imali i do sada, kao što i na nacionalnoj razini nema revolucionarnih preokreta. Hrvati su neki čudan narod pa uporno biraju jedno te isto i unutar stranaka i izvan njih, uglavnom iz sitnosopstveničkih razloga. Znači li to da nam izbori i ne trebaju? Čemu farsa?

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.