‘Obilježavajući Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, šaljemo jasnu poruku da nasilje nema opravdanja i ne smije se tolerirati. Vlada Republike Hrvatske nastavit će poduzimati mjere s ciljem sprječavanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.“ Tim se riječima naciji prigodno obratio Veliki vođa Vlade i HDZ-ta AP. Zvuči uvjerljivo, zar ne? Uostalom, kao i sve što sugestivni premijer prevali preko usta, kao, naprimjer, da Hrvati nikada nisu bolje živjeli. Naprosto se naježiš od te do sada nedostignute civiliziranosti i plemenitosti osvjedočenog zaštitnika žena i najvećeg Europćana među Rvatima. Ali kao i obično, stvarnost ga opovrgava kada je u pitanju ne samo nasilje nad ženama, već i institucionalno silovanje kojem svjedočimo gotovo na dnevnoj razini.

Na simbolični značaj Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama vladajuće su prošloga tjedna podsjetile Ženska mreža Hrvatske i brojne ženske udruge koje su u 17 gradova organizirale javnu akciju pod nazivom „Prestanite štititi silovatelje“. Udruga Adela u Osijeku organizirala je i „Dugi ženski marš“ posvećen ženama žrtvama femicida, u povodu godišnjice ubojstva studentice Mihaele Berak, koju je iz službenog pištolja izvan dužnosti ubio policajac Marko Smažil, tražeći da suđenje bude javno. Naime, postoji opravdana sumnja da bi policija željela zaštititi nekoga iz svojih redova. Opet! Poput dvojice ličkih policajaca optuženih za silovanje koji su nakon mjesec dana pušteni iz zatvora bez zabrane pristupa žrtvi te i dalje šeću slobodno ka tice.

Okidač za prosvjede bio je posljednji slučaj ginekologa iz KBC-a Osijek Zlatka Topolovca, nepravomoćno osuđenog zbog silovanja pacijentice, koji je zahvaljujući dobrohotnosti Uprave ostao raditi još punih šest mjeseci pa je prije nekoliko tjedana neometano ponovio svoje zlodjelo. Tek je nakon toga dobio otkaz i poslan je u zatvor. 

Još morbidnija u cijeloj priči jest činjenica da su pune dvije i pol godine, tijekom kaznenog postupka, pacijentice povjeravale takvoj osobi svoju sudbinu i intimu, jer se, naime, radi o onkološkom ginekologu. Međutim, liječnička etika nije ga sputavala u prepuštanju pohoti i najnižim nagonima. Zašto i ne bi kad mu je data druga prilika. Dvaput je dvaput, zar ne?

I zato su na prosvjedima u 17 gradova žene tražile ostavke ministra zdravstva, Upravnog odbora i ravnatelja KBC-a Osijek, kao i ostavke odgovornih u Hrvatskoj liječničkoj komori koji su bili upoznati s tim slučajem još od 2022., a nisu maknuli malim prstom da zaštite žene. Umjesto toga, pozivajući se na presumpciju nevinosti do pravomoćnosti presude, nedostatnu regulativu, bla bla bla, zaštitili su silovatelja. Koji je prije nego što je otišao u zatvor uzeo bolovanje. Jer je čovjek bio pod stresom. 

I osjeća li se možda ministar zdravstva, posrnuli heroj covida Vili Beroš, odgovornim? Ni najmanje. Pa gdje ste, pobogu, čuli da ministar smjenjuje liječnike s kaznenom presudom? Poput Poncija Pilata, Vili je oprao ruke i prebacio odgovornost na ravnatelja KBC-a Osijek i bolničku pravnu službu. Doduše, prije toga pokazao je puno razumijevanja za njihove postupke, izjavivši kako su imali argumentaciju zašto je silovatelj nastavio raditi nakon nepravomoćne presude, uz dodatak kako je takva odluka „možda pravno utemeljena, ali nije moralna“. Ajde? 

Naravno da ni trunka odgovornosti ne osjeća ni faraon Plen Ki-mun, jer nije valjda na njemu da ureduje po bolnicama. Oprostite, to je ispod njegove razine. Osim kada je osobno zainteresiran. Kao, naprimjer nedavno, kada njegov miljenik iz zagrebačkog HDZ-ta, ginekolog Mislav Herman, nije prošao za šefa Petrove bolnice, Klinike za ženske bolesti i porode. Nečuveno! Tada je, tvrde izvori iz medicinskih krugova bliskih HDZ-u, sa svojih svemirskih visina AP promptno intervenirao i natjerao ravnatelja KBC-a Antu Ćorušića da poništi natječaj. Eto, sve se može kad se hoće. Ili – kada ima volje, ima i načina. Ali Plenkiju je bitniji Mislav Herman od tamo nekih pacijentica u Osijeku koje je silovao poremećeni ginekolog. Valjda se zna što su prioriteti. 

Naravno da ni u ovom slučaju Viliju Berošu neće pasti ni dlaka s glave, ne samo zato što je Plenkijev zemljak iz Jelse na otoku Hvaru, već i zato što, pravedan i savjestan kakav već jest, naprosto nije imao zakonsko uporište na koje bi se mogao pozivati u slučaju notornog Zlatka Topolovca. A moralna ili zapovjedna odgovornost? Dajte, molim vas! Kao da to postoji u zemlji Nedođiji kao što je Rvacka. 

Tek nakon što je pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter zatražila žurne izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti kako počinitelji kaznenih djela protiv spolne slobode ne bi mogli raditi u zdravstvu, heroj Vili dosjetio se da bi baš mogao pokrenuti izmjene koje bi se ubuduće primjenjivale u takvim slučajevima. Jer taj u Osijeku zacijelo nije bio prvi. Ali i bez izmjena spomenutog zakona, savjest i zdrav razum nalažu da se osobi s takvom presudom ne dopusti vršljanje po ordinaciji, već ga se automatski miče od pacijenata. Eh, kada bi zdravog razuma i savjesti bilo i kada o takvim stvarima ne bi odlučivala politika. 

U slučaju da ste zaboravili, Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Republici Hrvatskoj, koji se obilježava 22. rujna, uspostavljen je točno prije 20 godina. Odnosno, 2004. godine, kao podsjetnik na tragični događaj tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kada je podivljali Mato Oraškić ubio bivšu ženu Gordanu Oraškić, njenu odvjetnicu Hajru Prohić i sutkinju Ljiljanu Hvalec te teško ranio zapisničarku Suda.

U međuvremenu su doneseni pusti zakoni, kao i Nacionalni plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja, kako uživo tako i online. No ostadoše mrtvo slovo na papiru. Naime, od tada do danas u Hrvatskoj su 400 žena ubili njihovi partneri ili bliski članovi obitelji, a od toga 12 samo u prvih osam mjeseci ove godine. I sve to usprkos nevjerojatnoj predanosti AP-a i njegovih satelita borbi protiv nasilja nad ženama, čime se hvali na sva usta i na konto čega je skupio ohoho pozitivnih poena u Bruxellesu. Ništa ne košta, a lijepo se vidi, kaj ne? 

Pa kad ga netko pita za zdravlje oko korupcije, vladavine prava, slobode medija – uvijek ima spreman odgovor: „Hrvatska je šampion u donošenju zakona protiv nasilja nad ženama!“ Fascinantno! Od silne brige za žene i njihovu sigurnost čak je, uz pomoć opozicije, uspio ratificirati Istanbulsku konvenciju iako su se tome protivili Autokefalna Crkva u Rvata i solidan broj zastupnika iz redova HDZ-ta koji ne vide ništa sporno u mlaćenju žena. A na kraju je, uoči parlamentarnih izbora, čak i ugurao femicid u Kazneni zakon kao teško ubojstvo ženske osobe, zbog čega su mu aplaudirale ženske udruge. 

Al’  badava mu zakoni i konvencije kada Rvacka drži neslavno treće mjesto u EU-u po broju femicida, do kojih dolazi uglavnom zahvaljujući benevolentnosti pravosudnih institucija prema nasilnicima, koji ili nikada ne završe u zatvoru, ili im se kao olakotna okolnost računa braniteljski status, ili nakon kratkog boravka bivaju pušteni i iskoriste priliku da se krvavo osvete ženama ili partnericama koje su ih prijavile. Jedan od takvih primjera je nedavni slučaj brutalno ubijene žene u Sopotu, koju je pred liftom iz pištolja ustrijelio bivši muž već ranije prijavljen za obiteljsko nasilje. No umjesto da ga tada strpaju u bajbokanu, sud je donio samo mjeru zabrane približavanja.

Koja je očito bila vrlo efikasna, kao i u mnogim drugim slučajevima.   

Koga za to briga u Bruxellesu ili New Yorku, gdje će AP ovoga tjedna na Općoj skupštini UN-a govoriti sve ono što zapadni saveznici od njega žele čuti. Nema sumnje da će u svom obraćanju talambasati o nevjerojatnim dostignućima svojih dviju vlada i o tome kako je Hrvatska lider u regionu, osobito na planu zaštite ljudskih i ženskih prava.

Sve to sjajno zvuči, problem je samo što su na svim ključnim pozicijama po bolnicama, klinikama, sudovima, policijskim upravama, ukratko, u svim državnim institucijama, uhljebljeni HDZ-tovi odabranici. Koji se štite međusobno kao što štite i nasilnike u svojim redovima i koalicijske partnere, poput Veljka Kajtazija, umjesto da štite žrtve. I koji institucionalno siluju žene.