Pedofilija je, nema sumnje, jedno od najgnjusnijih zlodjela, za koje, nažalost, ni u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske ne postoje dovoljno visoke kazne. Odnosno, hrvatsko pravosuđe često uzima u obzir razne olakotne okolnosti pa takvi gadovi koji uništavaju ljudske živote izlaze iz zatvora nakon nekoliko godina i često su recidivisti.

Poznato je i da su nebrojeni popovi u okrilju svete Katoličke Crkve stotinama godina činili najstrašnije seksualne zločine nad nevinom djecom, nad onima koji su im, kao božjim ljudima, bili povjereni na brigu i čuvanje da bi umjesto toga cijeloga života trpjeli fizičke i psihičke posljedice njihova seksualnog iživljavanja. Ožiljke koji ne zacjeljuju. A od srama se uglavnom nisu usudili povjeriti ni vlastitim roditeljima. Mnogi im ionako ne bi vjerovali.

O svemu tome stoljećima se licemjerno i pokvareno šutjelo, a onda su žrtve konačno javno progovorile, zbog čega je Katolička Crkva u posljednjih nekoliko desetljeća izgubila značajnu imovinu i još veći broj vjernika. O ugledu da i ne govorimo.

Kada je napokon pukla svjetska bruka, pedofiliju među vlastitim redovima prvi je prokazao i osudio papa Ratzinger iliti Benedikt XVI. Doduše, nevoljko, ali jest osudio. A kada je nedavno, uz papinske počasti, otišao u vječna lovišta, saznalo se da je i on svojedobno štitio zlostavljača djece u Münchenskoj nadbiskupiji.

Poznato je i da su mnoge crkvene organizacije na svim kontinentima dovedene gotovo do bankrota kada su žrtve osvijestile da imaju pravo na odštetu. Tako je Bostonska nadbiskupija morala prodati svu svoju imovinu kako bi barem simbolički nadoknadila užase kroz koje su prolazile žrtve bolesnog nagona američkih biskupa i kardinala. I u Australiji je Katolička Crkva platila milijune dolara tisućama ljudi koje su dok su bila djeca silovali pohotni svećenici.

I u Irskoj se Katolička Crkva našla na rubu propasti nakon što su potvrđena svjedočanstva o seksualnom zlostavljanju u katoličkim školama, domovima i drugim ustanovama, dok su crkveni glavonje štitili takve pervertite i prebacivali ih u druge biskupije. Zato je veliki postotak Iraca okrenuo leđa Katoličkoj Crkvi, a katolička vjera više nije službena vjera Republike Irske. I u Portugalu, i Francuskoj, i Španjolskoj, i Poljskoj, i u ostalim katoličkim zemljama svijeta izašle su na vidjelo strašne istine zbog kojih se papa Franjo ne prestaje ispričavati na svojim papinskim putovanjima.

Poznato je i da je papa Franjo, najliberalniji i najhumaniji papa kojeg pamtimo, najjasnije i u više navrata osudio pedofiliju kao kriminalno djelo i ustvrdio kako Katolička Crkva mora pokazati nultu toleranciju prema takvim monstruoznim slučajevima: „Svećenik ne može nastaviti biti svećenik ako je agresor. Ne može, jer ili je bolestan ili kriminalac.“ U tom smislu poslane su jasne poruke svim crkvenim velikodostojnicima u svim državama svijeta da silovatelje djece u svojim redovima ne mogu tolerirati i da moraju biti kažnjeni. Ne samo izbacivanjem iz službe, već moraju biti prijavljeni i predani policiji i pravosuđu.

Nije nikakva tajna da su i u Hrvatskoj popovi skloni takvim perverzijama otkad je svijeta i vijeka. Šaputalo se o tome po seoskim župama i sjemeništima, ali tek kada su priče već odraslih žrtava došle u medije, nešto se pokrenulo.

No poznato je da su takvi često iznad zakona i prolaze lišo, pa na prste jedne ruke možemo izbrojiti popove koji su bili osuđeni za seksualno iskorištavanje djece, a ako i jesu, to je uglavnom bilo simbolički. Puno češće ih se, kao i drugdje, dobrohotnošću nadređenih biskupa pospremilo u neku drugu, manju župu, da tamo, kao lisice u kokošinjcu, nastave sa svojim zlodjelima daleko od očiju medija i policije.

Prvi koji je u Rvackoj ikada pravomoćno osuđen bio je svećenik Drago Ljubičić 2009. godine. Nakon što je proglašen krivim za bludničenje nad petoricom dječaka u dobi od 8 do 11 godina, poslalo ga iza rešetaka na tri godine, no pušten je sedam mjeseci ranije zbog dobrog vladanja. Divan čovjek, pristojan, vrlo ugodan. Čuveni Ivan Čuček iz Zagreba, koji je svoju bolesnu pohotu zadovoljavao nad šesnaestero djece u dobi od deset godina, osuđen je na tri godine uvjetno. Ante Madunić iz Splita, koji je priznao spolni odnos s dvjema maloljetnicama, osuđen je na pišljivih godinu i četiri mjeseca bajboka, dok je don Nedjeljko Ivanov iz Bibinja, osumnjičen za zlostavljanje više od stotinu dječaka, doduše, osuđen za pedofiliju, ali samo po crkvenom sudu. Hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni kada je Josip Lisac, jedna od žrtava, svoju strašnu tajnu iznio u javnost. I konačno, uzoriti Mladen Kožina, župnik iz Zagreba, u svom je kompjutoru čuvao tisuće pornografskih fotografija djece i uhićen je u sklopu velike antipedofilske akcije koju, dakako, nije pokrenula Hrvatska već Velika Britanija. Taj pervertit osuđen je tek na godinu zatvora i nikome ništa.

Iz nekog čudnog razloga i sama Autokefalna Crkva u Rvata uglavnom misli da je iznad zakona i da zločince iz vlastitih redova sama treba kažnjavati, naravno, na sebi svojstven način. Pa je tako i đakovačko-osječki nadbiskup Hranić, koji je svojim moralizatorskim propovijedima probio uši i onima koji ga ne žele slušati, svećenika pedofila iz Sotina, osumnjičenog za seksualno zlostavljanje najmanje petero djece, prijavio policiji i DORH-u tek 14 mjeseci nakon što je o tome obaviješten od više vjerodostojnih izvora.

A onda je tog istog popa, protiv kojeg je potvrđena optužnica, ostavio u Crkvi i premjestio ga u drugu župu. Zašto? Pa zato što je prije svega mislio na dostojanstvo počinitelja, a budući da je bio star, više nije bio sposoban silovati djecu. Logično, zar ne?

Osim toga, tankoćutni Hranić smatra da tog zlotvora nije bilo moralno ni nazivati pogrdnim imenima kao što su serijski silovatelj, seksualni grabežljivac ili predator, jer bi mu se svijet srušio. To što su se nevinoj djeci zauvijek srušili svjetovi, to se ne računa. Da se zbljuješ i da ne vjeruješ! Naravno da je uvaženi osječko-đakovački nadbiskup uvjeren da nije pogriješio, jer božemoj, imao je samo riječi žrtava protiv riječi dotičnog popa, koji je u međuvremenu bez suđenja i bez kazne otišao Bogu na ispovijed. Nadajmo se da je završio u paklu, gdje bi trebao završiti i onaj koji je sve to zataškavao.

Zanimljivo kako Hrvatska biskupska konferencija – koja se u jednoj sekularnoj državi kakva je, navodno, Republika Hrvatska, od njenog nastanka petlja u sve i svašta, od obrazovanja do zakona, izbora i politike – nije našla za shodno reagirati na otkriće o pedofilu iz Sotina kao ni na skandalozna objašnjenja svog pastira Hranića, koja su potpuno suprotna Papinim naputcima. A čujte, HBK nema ništa s time, kao ni uzoriti kardinal Bozanić koji se pravi slijep i gluh pred gnjusobama svojih podređenih. Onaj isti kardinal Bozanić koji na misama redovito trabunja o stvarima koje s vjerom kao takvom veze nemaju.

Autokefalna Crkva u Rvata, koja je svojedobno oštro protestirala kod austrijskih vlasti zbog zabrane održavanja ustaškog derneka na Bleiburgu, koja je zbog „rodne ideologije“ agitirala protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, međunarodnog dokumenta za borbu protiv nasilja nad ženama i djecom, koja se godinama bori protiv uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja u škole kako se ne bi kvarilo djecu i učilo ih pogrešnim vrijednostima, nije se oglasila o ovom slučaju jer, eto, to nije u njenoj nadležnosti. A u čijoj onda jest?

ista ta Crkva koja promiče svetost obitelj, protivi se pobačaju i štiti život od začeća do smrti, s oltara osuđuje homoseksualce i transrodne osobe, kao i rastavljene žene i muškarce, nema potrebe komentirati predatore u vlastitim redovima. Licemjerno? Ma nije! Suvišno je s pozicije zdravog razuma isticati da kako tisućama godina postoji protuprirodan institut celibata, kojeg nema niti u jednoj drugoj, osim u Katoličkoj Crkvi. A sve zato da popovi ne bi morali trošiti crkvene pare na obitelj. Skupo je to brate!

No, pustimo da se Vatikan bakće sa svojim institutima kako god zna, neka samo puste djecu na miru. Indikativno je kako niti novopečeni vjernici među rvackim političarima – a osobito premijer A. P. koji je otkrio Boga u zrelim godinama, nisu osjetili potrebu osuditi ovakve pojave, jer se nema smisla zamjeriti Kaptolu prije izbora, zar ne? I iako je Papa Franjo bio više nego jasan o tome kako postupati s pedofilima među svećenstvom, Autokefalnu Crkvu u Rvata koja ga ionako ne doživljava, to se očito ne tiče. Pa su tako Josip Hranić i njemu slični očito iznad Pape. Jer – za sada nema naznaka da bi ga njegovi nadređeni kaznili zbog zataškavanja slučaja popa silovatelja iz Sotina i brige za njegovo dostojanstvo. Amen.