U završnom tjednu kampanje za europske izbore, koja je puk vulgaris ostavila više-manje ravnodušnim, Hrvatska, kao i posljednjih nekoliko desetljeća, hoda unatrag. Petnaestak tisuća NDH nostalgičara, usprkos restrikcijama austrijske Crkve i vlade, očekivano je pohrlilo u Bleiburg, dok su u Osijeku i Rijeci protivnici pobačaja hodali za život. To je tek uvertira u ono što nas čeka sljedeće subote, kada će na dan predizborne šutnje razgaljeni obožavatelji Željke Markić i nedrka Ladislava Ilčića marširati Splitom, Zagrebom i Zadrom, u hodu protiv prava žena na izbor, kako bi nas svojim militantnim svjetonazorom vratili stoljeće unatrag.

I DOK JE ANGELA MERKEL, zabrinuta za budućnost Europske unije, svečano posjetila svog liblinga Andreja kako bi rvackim biračima predstavila odabranika Europskih pučana za spitzenkandidata, perspektivnog Bavarca Manfreda Webera, dotle je potpredsjednik HDZ-ta i Sabora – Milijan Brkić, nekada Vaso – s iskonskom stranačkom bazom naricao nad sudbinom ustaša ubijenih na Bleiburgu. I čudio se gdje su ostali stranački jarani.

Na primjer, Gordan Jandroković – Njonjo, koji je tamo već postao dio scenografije. Al’ eto, on je ove godine bio prezauzet organiziranjem predizbornog spektakla u Ciboni, s pjevanjem, govorancijama, balonima i specijalnim efektima kojima je morao impresionirati visoke njemačke goste pa je Bleiburg pohodio nekoliko dana ranije. Bila je to dosta praktična odluka kojom je ubio dvije muhe jednim udarcem – nije se zamjerio Sebastianu Kurtzu, koji se kod kuće bakće s vlastitom krajnjom desnicom i pijanim vicekancelarom Stracheom uhvaćenim u pokušaju prodaje Austrije Rusima, a i izbjegao je uvrede, pljuvanje i zvižduke kojima su ga prošle godine počastili. No zlu ne trebalo, ne može se reći da Jandroković tamo nije bio. Uostalom, njemu nikada nije bilo teško sjediti na dvije stolice i mijenjati stavove i stranačke gazde kao čarape. Kad se usmrde, upotrijebiš nove. Pitajte Sanadera i Jadranku Kosor.

Bruna Esih koja je, by the way, ušla u Sabor na listi HDZ-ta, uopće se nije čudila. Jer, kako reče, ona je bila u Bleiburgu među svojima, a Andrej je isto bio među svojima. Točnije, u društvu njemačkih Europćana koji predstavljaju sve ono što Bruna Esih i njen ustašofilni kolega Zlatko Hasanbegović ne mogu smisliti. Iako im je Njemačka u srcu, ali najvjerojatnije ona Hitlerova, kao i NDH s grbom koji počinje bijelim poljem. Baš kao što je Salviniju u Italiji svako malo na pameti Benito Mussolini, koji ni aktualnom predsjedniku Europskog parlamenta Antoniju Tajaniju nije mrzak.

I dok je Andrej na tečnom njemačkom ćakulao s tetom Angelom o famoznom akcijskom planu plodonosne gospodarske suradnje s Njemačkom, Vaso je skupljao političke bodove na terenu i možebitno organizirao pasivni otpor, što će reći bojkot HDZ-tove europske liste na čelu s nepoznatim mladcem Karlom Resslerom. To se, dakako, nije moglo naslutiti u prepunoj Ciboni u koju su dobro organizirani vojnici partije dovukli sve što je hodalo po županijskim i gradskim podružnicama stranke i bilo spremno mahati zastavicama. Zato im je i trebalo onih 4,5 milijuna kuna za kampanju! E, pa vridilo je! Atmosfera je toliko ponijela Plenkija da je počeo dizati ruke, pljeskati samom sebi i pokazivati nešto temperamenta, što je, uzimajući u obzir njegovu eurobirokratsku osobnost i prirodnu anemiju, pravo iznenađenje. Osobito kada je zagrmio Thompson i kada je za svaki slučaj spomenuo nevine žrtve Bleiburga i oca domovine Franju Tuđmana. Budući da vjerojatno nije shvatila glazbenu i retoričku simboliku premijerova skretanja udesno, svidjelo se to i Merkel, a i Weberu, koji su oduševljenoj masi održali kratke ali korisne govore protiv nacionalizma i ekstremne desnice. Baš one koja predstavlja Vasinu sljedbu i čini većinski dio biračkog tijela HDZ-ta. Licemjerju u politici doista nikad kraja. Tko zna što bi rekla njemačka kancelarka da je potpredsjednik CDU-a i Bundestaga otišao odati počast poginulim vojnicima Trećeg Reicha u jeku predizborne kampanje? I je li se čudila što joj se šarmantni Milijan nije pridružio na spontanoj kavi na Cvjetnom trgu?

UOSTALOM, TKO BI REKAO da njih dvojica, Plenki i Vaso, pripadaju istoj političkoj grupaciji kao i Jean Claude Juncker i Angela Merkel, čiji je član i prije spomenuti Antonio Tajani, a svojedobno im se pridružio i frajerčina Aleksandar Vučić – Vučko. Oni su zapravo dokaz europskog načela bogatstva različitosti, i to unutar jedne stranke. Neka cvate tisuću cvjetova među europskim pučanima, jer sve te bajke o vladavini prava, solidarnosti, slobodi medija, neovisnom pravosuđu, bla bla bla, ionako padaju u vodu kada krenu kampanja i bespoštedna makljaža za svako zastupničko mjesto. Nije li dokaz tome činjenica da je mađarski nestaško Viktor Orbán, koji je u svojoj zemlji odavno skršio sve te navodne zajedničke europske vrijednosti, i dalje član EPP-a. Doduše, suspendiran, ali ipak član. I sad je on taj koji se nećka hoće li u sljedećem sazivu Europskog parlamenta ići u klub sa Salvinijevim fašistima ili će se smilovati pučanima, koji ga nasušno trebaju.

Budući da Haso i njegovi jurišnici, Ruža i njeni Suverenisti, kao i ostali radikalni ekstremisti ne samo u Hrvatskoj, već i diljem Europe ne biraju sredstva, nije ni čudo da je predstavnicima takozvanog desnog centra sve dopušteno, kako bi im oteli barem dio birača. Zato Europćanin Andrej i žmiri na oba oka kada je u pitanju koketiranje njegovih jastrebova s ustašlukom, održavanje komemoracije u Bleiburgu pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora ili pak sudjelovanje u Hodu za život, koji je, u skladu sa svojim uvjerenjima, najavio njegov concierge Karlo Ressler. Budući da je premijer svojedobno izjavio da ova vlada neće zabraniti pobačaj, bit će zanimljivo pratiti kako će se postaviti prema toj želji svoga odabranika na čelu liste za Europarlament. Hoće li ga pustiti da i on na terenu sakuplja bodove, pa makar i od stranačkih oponenata i Hasinih birača, ili će biti principijelan i spriječiti njegovo pojavljivanje na skupu koji se održava na dan predizborne šutnje?

U ISTI KOŠ IDE I PITANJE ZAŠTO JE PLENKOVIĆ, inače tako principijelan i predan zaštiti manjina, propustio osuditi govor mržnje koji zagađuje predizborne plakate SDSS-a, među kojima je uvjerljivo najgnjusniji onaj koji glasi: “Kolji srpsku djecu! Ubij Srbina!” Ne vraćaju li nas ti izljevi fašističkog primitivluka daleko u povijest, od koje bi se, navodno, uz pomoć europskih vrijednosti i europskih fondova kojima se Andrej bezrazložno hvali, trebali konačno okrenuti budućnosti? Ima li uopće budućnosti kada HDZ, čak i uz umivenog europćanskog premijera, već gotovo trideset godina pleše tango s ovim narodom – dva koraka naprijed, jedan nazad, pri čemu je ovaj nazad uvijek dvostruko veći.

I dok je mladi lav HDZ-ta Karlo Ressler izazvao rijetke aplauze spominjući u svom anemičnom predizbornom govoru bleiburške žrtve i predsjednika Tuđmana, najveći vizionar među intimusima neumrlog Franje i najveći heroj ovih europskih izbora ispao je Miroslav Ćiro Blažević. Ćiro za sva vremena, koji je prkosno odlučio sudjelovati u predizbornom spotu SDSS-a pa makar mu nakon toga ustašoidni mrzitelji objavljivali čitulje. Spreman je pretrpjeti i da mu opet viču “Ćiro, pederu!” jer je nakon objavljene osmrtnice ionako mrtav čovjek. “Sine, ti razgovaraš s duhom”, reče Ćiro koji nije izgubio smisao za humor čak ni u ovako tmurnim vremenima. Tmurnima kao što su bila devetsto tridesetih, kad se kuhalo najveće zlo novije svjetske povijesti kojem je i NDH dala značajan doprinos. Nije neka utjeha, ali i Europska unija krupnim koracima hoda unatrag, i to baš, k’o za vraga, otkad joj se Rvacka na jedvite jade konačno pridružila. Jer populisti, neofašisti i neonacisti prema svim relevantnim anketama imat će veliki broj zastupnika u Europskom parlamentu i opasno ugroziti teško stečeni mir i kakvu-takvu demokraciju koja se gradila desetljećima. Pa ako mogu Mađari i Poljaci, što ne bi i Rvatine pratili retrogradne trendove, u čemu smo, uz Crkvu kakvu imamo, pravi rekorderi. Pa i u Hodu za život, koji Državno izborno povjerenstvo nije imalo muda zabraniti na dan predizborne šutnje. Jer nikad ne znaš kad će Haso i Hrast preuzeti vlast!