Kakva ironija da je, od svih državnih tvrtki, generalni pokrovitelj Sinjske alke, eto, baš HEP, na čelu s Franom Barbarićem, potpredsjednikom zagrebačkog HDZ-a, čiju ostavku najžešće zazivaju mostovljani. I to zbog posljednje pljačke plina, koji je HEP kupovao po 47 eura, a rasprodavao i po cent, čime je najviše omastio brk PPD, što posebno smeta jednom od najgrlatijih među mostovljanima, Miri Bulju, gradonačelniku Sinja. Da ironija bude veća, alkar na konju pojavljuje se u i HEP-ovu masno plaćenom televizijskom spotu u sklopu promidžbene imidž kampanje pod nazivom „Ponosno svjetlo hrvatske kulture“, dok njihov pokroviteljski plakat krasi „Spomenik alkaru“ akademskog kipara Stipe Sikirice. Koji stoji na samom početku alkarskog trkališta, na Biljegu, mjestu s kojeg alkari na konjima kreću u galop i koje još iz doba mrske Jugoslavije predstavlja simbol Sinja.

Treba li posebno spominjati da je – usprkos svemu i usprkos ploči s natpisom “HEP – više od krađe; Za jedan cent svima, a ne samo njima”, koju je u blizini sinjske Gradske uprave postavio šaljivdžija Miro Bulj želeći poručiti da je zbog enormnog poskupljenja struje neprihvatljiv odnos HEP-a prema tvrtki Vodovod i odvodnja Cetinske krajine – Frane Barbarić mrtav-ladan sjedio u počasnoj loži trkališta, dakako, u biranom društvu.

Oko njega su bili posebna gošća, predsjednica Mađarske Katalin Novak, te predsjednici Hrvatskog sabora, Vlade i države s ministrima, županima i gradonačelnicima, gdje se očito osjećao svoj među svojima. Umjesto da se pokrije ušima i pokuša maknuti od kamera, Frane Barbarić, čija smjena se tražila na izvanredno sazvanoj sjednici Sabora, uživao je u alkarskom pripetavanju i pravio se grbav. A zašto i ne bi kad mu se ionako ništa dogodilo nije. A vjerojatno ni neće jer nečime, tko zna čime, premijera drži u šaci.

Kao da mediji i opozicija, pa čak i predsjednik Republike, nisu ukazivali i na njegovu odgovornost u posljednjoj HEP-ovoj aferi, u kojoj je nestalo više od deset milijuna eura, i kao da ga se Veliki vođa Vlade i HDZ-ta nije pokušao elegantno riješiti zatraživši na tajnom sastanku na Markovu trgu da sam ode. Što je Barbarić odlučno odbio, uz napomenu premijeru da mu to neće proći ako ne makne i svog štićenika, spektakularno nesposobnog Davora Filipovića. A onda je još preko posrednika poručio da on i Plenki mogu „ako bude potrebno, kartati zajedno sljedećih deset godina“. Hm? U Remetincu, Lepoglavi ili Glini?

Dakle, Frane zna nešto zbog čega je Plenki naglo reterirao pa je, kao i obično, odlučio sve prepustiti zaboravu. Baš su mu dobro došle poplave i vremenske nepogode da još jedna afera u režiji HDZ-tovih odabranika padne u drugi plan. A do rujna, ‘ko živ, ‘ko mrtav! Istraga traje, utvrđuje se odgovornost, kud ste navalili? I nakon što je izvanredna sjednica Sabora očekivano završila usvojenim zaključcima vladajuće većine, u kojima stoji da je sazivanje iste od predsjednika Republike bilo nepotrebno jer „Vlada poduzima sve potrebne mjere za utvrđivanje okolnosti u provedbi Uredbe o uklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije“, sad mu je godišnji odmor, koji ionako prekida zbog neodvlačnih državničkih dužnosti, pokvario neukroćeni Miro Bulj koji uporno svrdla po toj aferi i koji mu i inače diže živac na najjače.

Jer jedino što AP-u može pomutiti mir i dovesti ga u katatonično stanje, nije bezobrazna, ali jalova ljevica, već nezajažljiva desna opozicija koja svojim kritikama gađa ravno u sridu i pritom mu otima prirodno biračko tijelo. Ono koje je HDZ desetljećima zamajavao svojom nacionalističkom retorikom, toleriranjem povijesnog revizionizma i šurovanjem s Autokefalnom Crkvom u Rvata, istovremeno držeći jednu ruku na srcu, dok je drugom, još od mračnih devedesetih, grabio sve što se grabiti dalo. Od javnih poduzeća, preko hotelskih kompleksa do najveće domaće naftne kompanije, da bi nakon 30 godina zapasao sve državne institucije. Istovremeno glumeći modernu europćansku pučku stranku, koja to, naravno, nije. Jer da jest, puno toga – od uzvikivanja ustaškog pozdrava i isticanja ustaških znakova do govora mržnje, političke kontrole javnih medija i pravosuđa i metastazirane korupcije – ne bi bilo zamislivo. Ukratko, sve ono što je rvacka stvarnost koju živimo posljednja tri desetljeća i zbog čega poštenim desničarima, koji doista vjeruju u to što propovijedaju, ma koliko se s njima ideološki ne slagali, HDZ više ne može prodavati bureke.

Eh, što bi dao Veliki vođa rvacke Vlade El Bahati, u ove dane ponosa i slave, da je HDZ na vlasti u Kninu i Sinju. Ali, eto, nije! Kakav blam da stožerna rvacka stranka desnog centra ne gazduje gradovima u kojima se tradicionalno slave najveće hrvatske pobjede – ona u Domovinskom ratu i ona nad Osmanlijama 1715. godine.

Prvo su izgubili Knin, gdje je nakon bezbrojnih mutnih poslića kninske kraljice Josipe Rimac, sada Pleslić, koja je jedno vrijeme bila u bajboku s optužnicom za aferu Vjetroelektrane, sada na vlasti nezavisni gradonačelnik Marijo Ćaćić, kandidat Grupe birača. On je, inače, bivši zamjenik nezavisnog Marka Jelića, koji je dvaput pomeo HDZ na lokalnim izborima i trenutačno obnaša dužnost šibensko-kninskog župana, dok je u Sinju, nakon SDP-ove Kristine Križanac, na užas Andreja Plenkovića, a još više njegova ambicioznog viritelja iza ramena Gordana Jandrokovića Njonje, pobijedio MOST-ov Miro Bulj. Zar to nije peh? Kud baš on, jedan od najglasnijih zastupnika, kojem predsjednik Sabora redovito dijeli opomene i izbacuje ga sa sjednica, a ni predsjednik Vlade nije imun na njegove provokacije pa ga je jednom prilikom, usprkos općepoznatoj pristojnosti i suzdržanosti, nazvao Panjem.

I sad mu je taj isti Miro Bulj, smutljivac bez dlake na jeziku, trebao biti domaćin na Sinjskoj alki. Događaju koji državni vrh, od austrijskog cara preko Tita do Tuđmana i njegovih nasljednika, ne propušta, kako bi usred šušura i gužve ušićario nešto slave i medijske pozornosti namijenjene alkarima i slavodobitniku.

Normalno da su lokalni HDZ, pa i Alkarsko društvo, učinili sve da izbjegnu sinjskog gradonačelnika, koji bi po protokolu trebao potpisivati pozivnice za visoke uzvanike i dočekivati ih u ime grada. Ali jok! Lukavci su maestralno preskočili Bulja i smjestili ga u gledalištu negdje između župana Blaženka Bobana i tko zna koga, samo da ne bude u istom kadru s Njonjom i Plenkijem, koji ga nisu doživljavali.

No ma koliko državotvoran premijer bio – i k tome na pravoj strani povijesti, šou mu je ukrao ljutiti protivnik s drugog brda, Šaka s Pantovčaka Zoran Milanović. Zokijevo novootkriveno domoljublje i nacionalno osviještena retorika – koja ga, koliko se sjećamo, nije krasila kao predsjednika SDP-a, a ni Vlade – očito su pali na plodno tlo. Iako ni jedan ni drugi nisu prismrdili Domovinskom ratu, činjenica jest da za iskazivanje domoljublja Zoki ipak ima veće pokriće od Plenkija jer ni on ni njegova bivša stranka nisu opterećeni bremenom korupcije. Doduše, to malo što su bili na vlasti nisu napravili previše da je iskorijene, no nisu oni pokrali i rasprodali Rvacku. Zemlju koju HDZ toliko voli. Osim toga, drčni se predsjednik sve više poziva na svoje gene kamene i sinjske korijene, zbog čega je na Alki, među zemljacima, više nego dobrodošao.

Čak su mu oprostili i izlet rusofilnog vožda Republike Srpske, Milorada Dodika na Hvar. I još nešto – iako je u govoru spominjao Gospu Sinjsku, što je izazvalo ekstazu među gledateljima Alke, Zoki barem ne glumi da je vjernik. Za razliku od Andreja, kojem je gvardijan crkve Čudotvorne Gospe Sinjske, fra Ante Čovo, svojedobno savjetovao: „‘Ajde, klekni i moli se.“ Možda Andrej i bi, kad bi samo znao! Sve to znaju i Sinjani, kao što znaju tko je po zapovjednoj odgovornosti odgovoran za aferu s plinom u HEP-u i činjenicu da boca vode iz Cetine na pumpi košta umalo više od litre benzina. Dok oni plaćaju najskuplju struju u svemiru, Frane Barbarić bezbrižno uživa u alkarskom pripetavanju. Do kada?