Eh, što ti HDZ-tovci nemaju sreće u prometu! Izgleda da ih je snašlo neko posebno prokletstvo pa čim krenu napredovati u stranci i obnašati neke visoke dužnosti, ko za vraga počnu im se događati bizarne prometne nezgode s lakšim ili težim posljedicama, no u svakom slučaju neugodnim. Jer, Bože moj, znate kako je kada je netko političar i pod lupom javnosti i zluradih medija. Ne može se čovjek više ni napit’ s društvom i malo žešće nagarit’ po gasu, a da te odmah ne razapnu ko Krista, i to samo zato što si HDZ-tovac!

Istina, nije da se takve stvari nisu događale i članovima nekih drugih stranaka, naprimjer, rahmetli Miletu Fontani, koji je dobro zavaljan u ugodnom društvu izazvao prometnu u sitnim noćnim satima pa pokušao podmititi policajce koji su ga zaustavili, a onda im bježao kao u hollywoodskim filmovima. Doduše, to ga je koštalo funkcije, nakon što ga je SDP kojem je tada pripadao prisilio na ostavku. I HNS-ov Radimir Čačić imao je svoju tragičnu epizodu na autoputu do Budimpešte, zbog čega je odslužio kaznu i napustio mjesto potpredsjednika Vlade. I njegova bivša stranačka kolegica Vesna Pusić uništila je svoj auto uslijed prevelike brzine, ali bez stradalih. Osim nesretnog psa koji joj je bio suvozač. I bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum, poznat po bijesnim limenim ljubimcima, zabio se u ogradu kod tunela Sveti Rok, dok su već zaboravljenog predsjednika SDP-a Davora Bernardića također ulovili kako juri pod utjecajem alkohola. Čak se i najumjerenijem predsjedniku Republike kojeg smo ikada imali, Ivi Josipoviću, dogodilo da odvali parkirani terenac u Palmotićevoj u Zagrebu, jer ga navodno nije vidio. Ali sve je to sitna boranija prema onome što se puno češće događa HDZ-tovcima kada se jednom domognu vlasti pa misle da su u svakom pogledu nedodirljivi.

Doduše, nije ni čudo da tako misle s obzirom na to da je prag tolerancije vrha stranke na razne nestašluke odabranih članova, oduvijek bio prilično visok, što dokazuju brojni slučajevi ministara optuženih za korupciju i lukrativne marifetluke s javnim i europćanskim parama. Njih je, kao što je poznato, Veliki vođa stranke i Vlade AP tvrdoglavo branio zubima sve dok nije naslutio da bi afera mogla naštetiti njemu samome.

Jedna od takvih bila je i Plenkijeva miljenica, nekadašnja ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijela Žalac, koja je, bez važeće vozačke, naletjela na djevojčicu u Vinkovićima. Širokogrudni premijer pokazao je neobično razumijevanje za ministričine krokodilske suze i rezolutno odbio ponuđenu ostavku. Doduše, nešto kasnije morao ju je prihvatiti, nakon što je Gabika završila u bajboku zbog optužnice EPPO-a u aferi Software, o kojoj je i sam Andrej štošta znao. Ali to je već druga priča.

Puno gora bila je ona sa spektakularno nesposobnim i višestruko kompromitiranim ministrom obrane Marijom Banožićem, koji je godinama ispunjavao sve uvjete za pedalu s funkcije. Ali zbog Plenkijevog dišpeta prema Šaki s Pantovčaka Zoranu Milanoviću, koji Baneta nije mogao smisliti, to se nije dogodilo dok ovaj nije skrivio prometnu sa smrtnom posljedicom. Treba li posebno spominjati da je policija beskrajno odugovlačila s izvješćem, kao i da gospodin bivši ministar, za razliku od običnih smrtnika, nije završio u pritvoru dok se na optužnicu čekalo punih šest mjeseci.

Naravno da se prometna nesreća može dogoditi svakome, ali kad si već član Vlade s putrom na glavi, bilo bi mudro da ne voziš ko manijak i ne pretječeš po gustoj magli, što je, u Banožićevu slučaju, imalo fatalne posljedice za vozača u drugom automobilu. Vrhunac svega bila je Banožićeva nedavna izjava kako je u cijeloj priči on taj koji je zapravo bio žrtva medija i nepravednih optužbi. Jer, oprostite, mi nemamo pojma kakvu je kalvariju prošao. Za razliku od obitelji unesrećenog, u kojoj je dvoje djece ostalo bez oca. I tko zna, da ta prometna nije imala tragičan epilog, možda bi Bane i dalje bio ministar. Neće valjda AP-u ulica, a još manje omraženi mu predsjednik Republike, birati Vladu!

I HDZ-tov zagorski mladi lav Žarko Tušek, poznat po predizbornoj aferi u kleti u kojoj je pročelničkim mjestom pokušao kupiti nezavisnog vijećnika Viktora Šimunića, isto je automobilom udario djevojčicu, koja je, srećom, bila lakše ozlijeđena. Problem je u tome što tom prilikom nije nazvao broj 192, već svog pajdu, načelnika krapinske policije, jer ipak je on saborski zastupnik, zar ne?

Na sve navedeno nadovezala se i posljednja epizoda s vukovarsko-srijemskim županom Damirom Dekanićem, koji je tek nakon trećeg, i to lančanog sudara u pijanom stanju, eto, ipak bio prisiljen dati ostavku iako tvrdi da nije kriv. Već je kriv onaj u kojeg se zabio, a koji je, prema policijskom izvješću, imao više promila od njega u dupetu. No da ne bi bio teret stranci i da bi spasio obitelj od prokletih novinara, Dekanić se skrušeno odlučio povući.

Naravno, nije se tome dosjetio sam, već ga je osobno nazvao visokomoralni Plen Ki-mun i suptilno sugerirao da mu se konačno makne s grbače i s čelnog mjesta u Županiji. A što ćete, čovjek je stvarno rođeni pehist, jer ne samo što ne zna voziti, već ima problem i sa sklonošću dobroj kapljici koja je očito jača od njega. Iako ga je već jednom gotovo koštala karijere te se izvukao kroz iglene uši, opet zahvaljujući AP-ovoj širini i velikodušnosti. Ali triput je triput, što čak ni Andrej nije mogao progutati.

Prvi put trapavi se Dekanić zabio u auto u kojem su bile čak četiri časne, od kojih je jedna završila u bolnici, ali tom prilikom Bog mu je oprostio. A i časne, kojima se valjda Županija nekako odužila. Možda izdašnim milodarom? Pa ako Bog nije imao zamjerki, ni Plen Ki-mun se nije miješao. Koju godinu kasnije, eto ti Dekanića opet u malo kompliciranijem slučaju, kada je nacvrcan ko majka izazvao prometnu u kojoj je skršio dva automobila i ogradu obiteljske kuće, a zatim nagovorio svog bratića da preuzme odgovornost. Da bi onda svojim autoritetom župana natjerao murjake da prihvate to objašnjenje iako su očevidom utvrdili da bratić nije upravljao vozilom, kao i da Dekanić, najblaže rečeno, nije bio trijezan. Sve se to lijepo pokušalo zataškati dok USKOK pod pritiskom maliciozne opozicije i medija ipak nije podigao optužnicu i zajedno s rodijakom strpao ga u istražni zatvor. No ni to nije bilo dovoljno pa je Dekanić, nakon izlaska iz bajboka, mrtav ‘ladan ostao župan. Sve do prošloga tjedna kada je opet pijan izazvao lančani sudar iako tvrdi da nije kriv. I gdje je tu pravda, pitam ja vas?

Jer da nije bio župan i da nije član HDZ-ta, zar bi ikoga zanimala ta bezvezna nezgoda i zar bi itko postavljao pitanje njegove odgovornosti? Naravno da ne bi, ali eto, to je prokletstvo javne funkcije i članstva u vladajućoj stranci, koja bi ga se sada željela riješiti. Nečuveno! Vjerojatno Dekanića osobito žderu dvostruki kriteriji jer, kao što je poznato, kada je alkohol u pitanju, nisu baš svi HDZ-tovci asketi poput AP-a, koji trusi samo gusti sa šlagom.

Zato u izbornoj noći i nije bilo žestice u Westinu, gdje su čekali rezultate, da im se ne bi ponovili nemili prizori valjanja po podu s rvackim zastavama oko ramena i članskim iskaznicama na čelu. Gazda HDZ-ta mudro je prevenirao slične situacije jer zna s kim ima posla. Ne znam zašto, ali prvi mi na pamet pada vječni consigliere, siva eminencija stranke, kojeg je rijetko tko u posljednjih ohoho godina vidio trijeznog. Srećom po sudionike u prometu, on ne vozi. Već ga voze drugi, što bi i inače bilo pametno svim dužnosnicima koji vole potegnuti i bahatiti se prebrzom vožnjom. Nakon Dekanića, teško da će im biti oprošteno. Pa čak i u HDZ-tu. Kamo sreće da je AP slične kriterije uspostavio i ranije, i kada su neki drugi grijesi u pitanju.