Na našu veliku sramotu, u Ateni se prošloga tjedna dogodila tragedija kada je uslijed divljačke makljaže između navijača grčkog AEK-a i zagrebačkog Dinama ubijen 29-godišnji mladić. Šestero ljudi završilo je u bolnici, uhićeno je preko sto osoba od čega 96 Hrvata.

U tučnjavi su sudjelovali i još divljiji navijači Panathinaikosa, koji su inače u velikom prijateljstvu s Boysima i dijele istu ekstremno desnu ideologiju pa su se valjda prepoznali. Što, dakako, ne ekskulpira navodno ljevičarski raspoloženu AEK-ovu sljedbu, koja deklarativno podržava antifašizam. Zbog svega navedenog utakmica Trećeg pretkola Lige prvaka između grčkog AEK-a i Dinama, predviđena za 8. kolovoza, očekivano je odgođena prema odluci UEFA-e. A nova zakazana u Zagrebu, na Veliku Gospu, 15. kolovoza. Nek’ nam se Gospa smiluje!

Iako takva divljanja navijačkih hordi nisu nepoznata ni Grčkoj ni Hrvatskoj, ipak izuzetno rijetko završavaju ubojstvom, što je u ovom slučaju dodatna otegotna okolnost koju se ničim ne može opravdati. Naime, nakon prvog šoka i osuda sa svih strana – od državnog vrha, preko zagrebačkog gradonačelnika do vodstva Dinama – hrvatska javnost već je danima zasipana opravdanjima odvjetnika uhićenih, koji svi redom tvrde da njihovi klijenti s tim nemaju ništa, da su se, eto, slučajno našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, kao i da inače ne nose hladno oružje. Ali zato nose letve s čavlima i Molotovljeve koktele, što je puno prihvatljivije, zar ne?

I dok istraga uzoraka DNK traje, iskreno, bila bi slaba utjeha kada bi se dokazalo da ubojica 29-godišnjeg navijača grčkog AEK-a, koji je brutalno izboden nožem, nije pripadnik Bad Blue Boysa i nije hrvatski državljanin, već, naprimjer, Grk s kriminalnim dosjeom i na uvjetnoj slobodi. Jer nepopravljiva šteta već je učinjena.

Iako među uhićenima sigurno ima nevinih, iako su mnogi možda bili zavedeni i nisu imali pojma što se sprema, prema svim dostupnim informacijama čini se da je sve bilo dogovoreno. Kao što se takvi sumanuti obračuni, koji nemaju blage veze s nogometom, već godinama dogovaraju, kako uoči domaćih tako i međunarodnih utakmica, o čemu su policije svih uključenih zemalja i te kako dobro informirane. Zato i postoje popisi rizičnih navijača i ograničenja njihova kretanja i kupovanja ulaznica.

Naravno da nisu svi Bad Blue Boysi huligani i naravno da nije svima prvo na pameti izazivati nerede; mnogi od njih doista vole sport, žive za nogomet, strastveno podržavaju svoj klub i nisu nasilni, samo glasni. I često vrlo konstruktivno sudjeluju u različitim humanitarnim inicijativama i akcijama spašavanja poput one nakon zagrebačkog potresa. Ali je isto tako činjenica da događaji poput ovog, koji nisu iznimka, ne bacaju ljagu samo na sve nogometne navijače, već i na Dinamo, a i Hrvatsku kao takvu.

Uostalom, htjeli to ili ne, BBB-ovci na međunarodnoj navijačkoj sceni slove kao skinheadsi i neonacisti, čime se očito ponosi i jedan od njihovih uhićenih vođa, koji, prema pisanju medija, na ruci ima vidljivu nacističku tetovažu. Vjerojatno svastiku. Usput, pa nije bivši ministar kulture, ustašofilni Zlatko Hasanbegović, slučajno bio pripadnik Boysa. Ne valjda zbog nogometa!?

Utoliko bespredmetnije zvuči apel predstavnika Bad Blue Boysa medijima da ne sudjeluju u linču stotine hrvatskih građana i da se ne igraju životima mladih ljudi zbog senzacionalizma. Nažalost, smrt mladog čovjeka koji je izboden u besmislenoj tučnjavi dan uoči nogometne utakmice jest vijest koja izaziva pozornost medija i javnosti, i to ne samo u Grčkoj i Hrvatskoj već i mnogo šire.

I tu nema senzacionalizma. Zvjersko ubojstvo neosporna je i nesretna činjenica koju nisu izmislili prokleti mediji i s kojom se moraju suočiti svi koji su u sramotnom pohodu sudjelovali. Uz, dakako, uobičajeno bacanje baklji i barbarsko uništavanje svega pred sobom, što je prethodilo ubojstvu, na užas građana Atene koji su se našli u blizini i jedva izbjegli da i sami popiju batine. Sve to treba i te kako brinuti nadležne i u Hrvatskoj i u Grčkoj, ali i u cijelom nogometnom svijetu. Jer iz nekog čudnog razloga, od svih sportova na svijetu baš se uz nogomet veže najviše navijačkog nasilja. Od Velike Britanije do Srbije, od Italije do Bugarske. Od Zagreba do Splita.

A ako su Boysi željeli izbjeći senzacionalizam i linč medija i javnosti, nameće se logično pitanje – a što su tamo uopće radili? Zašto je 120 njihovih pripadnika, pa i vođa, u više privatnih automobila preko različitih graničnih prijelaza uopće krenulo u Grčku i zašto su se svi našli na istom mjestu – u blizini stadiona AEK-a u Nea Philadelphiji, mračnom atenskom kvartu, sat vremena nakon što je završio trening Dinama, ako ne zato da se svojski pomlate?

Tragedija koja se dogodila prije svega ide na savjest grčkoj policiji, koja je bila pravovremeno obaviještena o dolasku problematičnih takozvanih navijača i nije poduzela ama baš ništa da bi sukob spriječila, a mogla je. Zbog toga su već pale glave najodgovornijih, a padat će i dalje. Jer ostaje potpuno nejasno kako je i zašto, usprkos UEFA-inoj zabrani kretanja gostujućih navijača, 120 Bad Blue Boysa uspjelo ući u Grčku, a da ih pritom na granici nitko nije pitao za zdravlje iako su i hrvatska i crnogorska policija na njih upozorile grčke kolege i poslale im dokumentaciju s imenima i registarskim tablicama vozila.

No time se trebaju baviti grčke vlasti, dok se Hrvatska treba baviti svojim problemom nogometnog huliganizma koji već desetljećima nije riješen. Iako je u doba dok je potpredsjednica vlade bila Đurđa Adlešić, bilo pokušaja da se u Hrvatskoj donese Zakon o sprječavanju nasilja na sportskim natjecanjima, sličan onome koji je svojevremeno donijela Željezna Lady Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. No to sve do danas nije prošlo jer muškarcima u vrhu rvacke vlasti nije išlo u korist. Logično, jer svi oni duboko u sebi znaju da se nije pametno zamjerati potencijalnom biračkom tijelu ako baš ne moraš. Kao što je poznato, političari i političarke, od neumrlog Franje do nezaboravne Kolinde Nacionale, vole se u naletu populizma slikati po počasnim ložama stadiona i ukrasti dio slave rvackim nogometašima.

Naravno da Bad Blue Boysi nisu jedini koga se vlast u Rvackoj boji. Tu su i Torcida, i Kohorta, i Armada, i ostale navijačke skupine, ustrojene po strogom principu hijerarhije čopora u kojem dominiraju alfa mužjaci. Oni najjači i najbrutalniji. Budući da su sjajno organizirani i često zaluđeni ekstremističkim idejama, logično da ih nitko ne voli imati protiv sebe. Jer u ponekim situacijama oni mogu biti i korisni.

Problem nasilja u nogometu svojom je čeličnom pesnicom uspjela riješiti jedna žena – već spomenuta prva britanska premijerka Margaret Thatcher, kojoj je prekipjelo nakon što je u finalu Kupa prvaka 1985. između Juventusa i Liverpoola, uslijed nereda navijača i rušenja zaštitne ograde poginulo 39 ljudi dok ih je 600 bilo ozlijeđeno. Maggie je tada donijela set zakona, zabranila alkohol, trpala huligane u zatvore ili kućne pritvore, za vrijeme utakmica morali su se javljati policiji, a drastično se počelo kažnjavati i paljenje baklji. Nekoliko desetljeća kasnije nogomet je u Ujedinjenom Kraljevstvu postao sport koji s tribina mogu pratiti obitelji s djecom i nasilja više nema. Pa ako je mogla Maggie, zašto to nisu u stanju alfa mužjaci na čelu Rvacke?

Badava sada optužbe na račun grčke policije, pravosuđa i odnosa prema hrvatskim državljanima, badava i osude divljaštva koje dolaze od premijera Plenkovića, koji je promptno nazvao svog grčkog kolegu Mitsotakisa izrazivši mu sućut. Nažalost, badava i pravovremena upozorenja koja je Grcima slala hrvatska policija. Jer i dalje ostaje enigma – zašto su huligani, kojima nije prvi put da nas sramote izvan granica, mogli napustiti zemlju ako se znalo što se sprema? Zašto dosad nitko u Rvackoj nije imao muda uvesti mjere koje bi spriječile grčku tragediju i sve slične u budućnosti?