Eh, baš su ljudi čudna neka vrsta. U modernoj civilizaciji – od Tokija preko New Yorka do Zagreba – zbog ubrzana života svi se žale da nisu nikada doma i nemaju vremena za svoje obitelji. Sada ga u prisilnoj karanteni imaju napretek, mogu danima biti kod kuće i razgovarati s najbližima do mile volje pa opet ne valja. Ne znaju kamo bi sa sobom, dosadile im društvene mreže, gledanje televizije, virtualni uredi, škole i fakulteti. Osobito je teško oženjenim muškarcima koji su zatvoreni u četiri zida sa svojim zakonitim boljim polovicama i nema načina da im pobjegnu. Navodno su čak počeli organizirati akciju u kojoj bi rastavljeni, neženje i samci izišli na balkone i aplauzom im pružili podršku i čestitali na izdržljivosti. Sve to, dakako, vrijedi za one kojima stanovi nisu porušeni i nisu se morali nakon razornog potresa u Zagrebu snalaziti kako znaju i umiju.

Budući da je svakome njegova muka najteža, oni zatočeni u svojim domovima ovih dana vape za izlascima, druženjima, šetnjama prirodom, odlaskom u shopping ili ispijanjem kave na terasama kafića i pitaju se ima li doista u svakom zlu nešto dobro. Jer najslađe je zabranjeno voće, a žudi se uvijek za onim što je nedostižno. Kako li nam idilično izgledaju naši svakodnevni životi, naše najobičnije male rutine koje smo uzimali zdravo za gotovo i o kojima zapravo nismo nikada ni razmišljali kao o nekoj posebnoj blagodati.

Možda je u zlu koje je potreslo glavni grad svih Rvata i ugrozilo brojne spomenike kulture i zaštićene građevine, dobro to što je Mile Fontana prestao bulazniti o Manhattanu na Savi i ostalim megalomanskim projektima koje je kao kukavičje jaje želio uvaliti u novi GUP. Sad će se gradonačelnik pozabaviti nekim drugim prioritetima jer je prirodna katastrofa do kraja ogolila njegovo iracionalno i samovoljno gazdovanje glavnim gradom svih Rvata koje traje puna dva desetljeća.

Umjesto premještanja Hipodroma i kopanja podzemnih garaža ispod HNK, morat će se suočiti s posljedicama svoje notorne nebrige za centar Zagreba, zbog čega su i prije potresa s kuća u centru otpadali žbuka i balkoni i urušavali se dimnjaci, dok su ulice poharane kao da je jučer završio Treći svjetski rat. Prošećite se samo kroz Preradovićevu, donji dio Gundulićeve, Ilice ili Gajeve – većina lokala je zatvorena, izlozi su oblijepljeni plakatima, pročelja urušena, a od grafita boli glava.

Bandiću svih ovih godina nije padalo na pamet ni ozbiljnije rekonstruirati stare škole, kojima je osnivač Grad, kao ni održavati arkade na Mirogoju iako masno plaćamo pristojbe Gradskim grobljima. Ali se zato imao vremena baviti raznim mutnim poslićima o kojima je Dario Juričan alias Milan Bandić 2 već odavno sve rekao i napisao. Između ostalog i sumnjivim zamjenama zemljišta u vlasništvu grada – na primjer onog u Sesvetskom Kraljevcu za ona na području Trnja, Jankomira, Vrapča i Peščenice, zbog čega se sudi njegovim najbližim suradnicima. Treba li tome dodati da su pare iz kredita za obnovu vodovodne i toplinske mreže potrošene na otplatu skrivenih gradskih dugova pa svako malo pucaju cijevi, a dijelovi grada ostaju bez vode i grijanja. Sva sreća da potres nije bio 6,3 po Richteru kao onaj 1880. jer sada bismo svi bili u šatorima.

Na naplatu nam stižu i neriješeno odlagalište otpada i nepostojeća reciklaža pa je uz snijeg, niske temperature i koronavirus, u Zagrebu, točnije u Dugavama, prošloga tjedna zrak bio najgori na svijetu. Budući da se gradonačelnik propustio samospaliti zbog tog gorućeg problema još 2002. godine, kada je bio obećao, još uvijek trpimo njegove tlapnje i sve veće namete za odvoz kućnog smeća, dok divlji deponiji niču kao gljive poslije kiše po cijelom gradu.

Osim toga, u najtežim trenucima za Zagreb u posljednjih 140 godina maske su ponovo pale pa su Mile i njegova pročelnica od povjerenja Mirka Jozić pokazali rijetku bezdušnost i socijalnu neosjetljivost, poručivši Zagrepčanima da im ne pada na pamet plaćati saniranje njihovih porušenih domova: „Onima koji su osigurani nek’ plati osiguranje, a kod onih kojima je oštećeno više od 60 posto stana, Grad po zakonu može sudjelovati s maksimalno pet posto.“ Mile nije propustio ni okriviti same građane zbog nastale štete, jer nisu prihvatili ponudu Grada da s 80 posto sudjeluje u saniranju pročelja, dok su oni sami trebali osigurati 20 posto. Tom prilikom se ispovjedio i dragom Bogu, poručivši mu da je zbog svega toga nesretan, a osobito kao čovjek koji je i sam u svom životu ziđao i armirao.

Mnogima je, ma koliko prestravljeni koronavirusom bili, uši zaparala ispovijest bahatog gradskog gazde koji inače baca naše pare šakom i kapom na hrpetine nesuvislih projekata, besmislena ljeta na Savi, bespotrebne fontane, spomenik neumrlom Franji, najskuplju žičaru u svemiru koja ide nekom čudnom trasom, s megalomanskom međustanicom na Brestovcu, na pozamašne plaće tisuća uhljeba u Zagrebačkom holdingu, kao i na zaštitarske tvrtke, a osobito onu čiji je suvlasnik muž spomenute Mirke Jozić.

Da je gradonačelnik samo dio golemog gradskog prireza iz proračuna, koji iznosi 10,5 milijardi kuna godišnje, uložio u saniranje povijesne gradske jezgre, Zagreb danas vjerojatno ne bi bio u situaciji u kojoj bi trebalo rušiti stotine kuća izgrađenih u 19. i početkom 20. stoljeća, a koje čine prepoznatljivu vizuru srednjoeuropske austrougarske metropole. „Surovo profiterstvo i neukost uvelike su osiromašili grad“, tako je tu situaciju komentirala povjesničarka umjetnosti Željka Čorak, založivši se za očuvanje arhitektonske baštine Zagreba koja predstavlja njegovo urbano tkivo. A to znači i spašavanje običnih kuća koje nisu zaštićeni spomenici kulture.

Doista, teško je vjerovati da Gradska uprava od ulaska Hrvatske u EU nije mogla izvući pare iz europskih fondova, rekonstruirati sve donjogradske građevine i srediti fasade iako u njima stanuju privatni vlasnici. Nitko vjerojatno nije tjerao stanovnike Budimpešte, Praga ili Bratislave da sami financiraju uređenje svojih zgrada u centru jer su to bili projekti u interesu grada i države. Trebalo bi pitati tamošnje vlasti kako im je uspjelo ušminkati svoje glavne gradove do neprepoznatljivosti u vrlo kratkom vremenu, da bi im se investicije u obliku prihoda od turizma vratile kroz godinu dana.

Naime, iako je Grad Zagreb ponudio sufinanciranje uređenja pročelja, i dalje bi dio troška išao na račun osiromašenih vlasnika, od kojih većina ne može to plaćati. Naravno da među njima ima i tajkuna koji su u Zagreb došli kupiti adresu pa su neodgovornim adaptacijama i nadogradnjama ugrozili statiku starih kuća, no pitanje je tko im je to dopustio i koga su podmitili da im potpiše suglasnost za takve zahvate.

Zbog svega navedenog se i obnavlja svaka deseta fasada, dok su mnoge građevine iz 19. stoljeća, poput one u Đorđićevoj u kojoj je stradala četrnaestogodišnja djevojčica, na rubu raspada. Kao što se svojedobno raspao Paromlin, dok Gredelj, Badel, Gradska klaonica u Heinzelovoj, Nada Dimić, Stara uljara i ostala vrijedna industrijska baština propada, vjerojatno zato što se rodijaci, kumovi i prijatelji koji bi se trebali „ugraditi“ u Miletove projekte, još nisu dogovorili o postocima.

Dezorijentacija Miletove ekipe i kaos koji je zavladao oko pregledavanja zgrada i popisivanja onih koje su sigurne za stanovanje i onih koje nisu, najbolje ilustrira činjenica da su statičari i građevinari, mahom volonteri iz manjih građevinskih tvrtki, odlučili stati s poslom dok se ne uspostavi kakav-takav red. Jer zahtjeva za procjene štete je preko 25.000, a gradonačelnik koji se hvali kako u par sati može pojesti snijeg jer kooperante i zimsku službu plaća cijelu godinu, padalo ili ne padalo, očito nije sposoban oformiti tijelo koje će koordinirati rad građevinara ili barem za to zatražiti pomoć države. Ako sve navedeno nije dovoljno prodrmalo svijest Zagrepčana i uvjerilo ih da je drastična promjena na čelu grada nužna te ako to nije dokaz da je dvadesetogodišnja vladavina Mileta Fontane bila razornija od potresa, onda u ovom zlu doista nema ništa dobra.