I prije nego što je završio spektakularni pogreb Milana Bandića – s mažoretkinjama, Kravat pukovnijom, sinjskim alkarima, popovima, premijerom, predsjednikom Sabora i pleh glazbom, uz masovno nepoštovanje epidemioloških mjera – krenuo je bespoštedni grabež za njegovim biračima. A kao što je poznato, njih u Zagrebu još uvijek ima ohoho! Dijelom zato što su mu dužni za uhljebljivanje, osiguravanje egzistencije većem broju članova obitelji ili namještanje unosnih poslića s Gradom, a dijelom zbog osobne magije koju je pokojni šampion socijalne inteligencije nesumnjivo posjedovao i zbog koje su mnogi ovaj gubitak emotivno doživjeli.

I svojim iznenadnim odlaskom s ovoga svijeta dugovječni je gradski gazda pokazao da ni u smrti nismo isti, kao i da dragom Bogu, Krunoslavu Capaku ili Davoru Božinoviću nije svejedno jesi li za života bio gradonačelnik ili, na primjer, poštar, mesar, prodavačica ili vozač tramvaja. Za sve ove potonje maksimalan broj ožalošćenih na pogrebima je i dalje 25, dok je za pokojnog Mileta, kao u njegovu burnom životu, i na odlasku samo nebo bilo granica.

Ne bi li osigurali simpatije njegove sljedbe, na Mirogoju su se tako, osim rodbine, prijatelja, stranačkih drugara i građana, nacrtali i brojni njegovi politički protivnici i protukandidati koji bi ga, samo da je živ, napadali da se sve praši.

Zapravo, grabež za glasovima već je počela paradom oko knjige žalosti, u koju su svoje impresivne žalopojke nad preminulim gradonačelnikom utefterili mnogi kojima se čovjek ne bi nadao. Između ostalog, s diskretnim suzama u očima bila je tamo i Vesna Škare-Ožbolt, kandidatkinja za gradonačelnicu kojoj se mora priznati da je u utrku krenula još ljetos, dok je Mile bio itekako živ i punom parom „delao“ po Zagrebu. Jest da se sada malo poskliznula s navodnim plagiranjem tekstova objavljenih u predizbornom programu Mosta iz 2017. pa se počela vaditi na hakere koji su napali njene stranice i na digitalne forenzičare koji to rješavaju, no bivšu ministricu pravosuđa i Tuđmanovu miljenicu ipak se ne može optužiti za političko lešinarenje.

Za razliku od, na primjer, neostvarenog Hitlera iz našeg sokaka Miroslava Škore, koji je lukavo pričekao da se Bandić zauvijek makne s političke scene ne bi li istaknuo svoju dugo očekivanu kandidaturu. Kako bi se uvjerio da je Mile doista upokojen, ali i zbog silnih kamera i naroda ispred mrtvačnice, našao se Škoro i na pogrebu i tronuto pokazao empatiju koja je, eto, bila jača od njihovih političkih razmimoilaženja. Iako, iskreno rečeno, osim povremenih predizbornih predstava za javnost, nekih bogznakakvih nesuglasica između njih dvojice i nije bilo, s obzirom na to da je Škoro jedno vrijeme uživao blagodati naplaćivanja najskupljeg parkingu u gradu – onoga kraj bolnice Merkur.

I tako je hrabro kao laf, nakon tihih jecaja gomile, prigodnih govora bliskih suradnika i svećenika, kao i izraza poštovanja prema liku i djelu preminulog rekordera po broju kaznenih prijava među lokalnim šerifima, uglađeni Škoro najavio ulazak u predizbornu kampanju koja bi mogla završiti kao treći poraz u njegovoj kratkoj političkoj karijeri. Ovoga puta u gradu Zagrebu.

Koliko su ga zatekli Bandićev iznenadni odlazak i ispadanje iz predizborne trke, možda najbolje pokazuju slogan i vizual koje su njegovi iz Domovinskog pokreta navrat-nanos prepisali od braće Srba iz Sremske Mitrovice – iako kao pravi Rvatine tvrde da im ne pada na pamet guglati po stranicama iz komšiluka. Bilo kako bilo, „Grad za sve nas“ već je prožvakan, a koliko je poznato, lista s tim sloganom popušila je lanjske lokalne izbore tamo preko Drinu.

I HDZ-tov anonimus u ulozi gradonačelničkog kandidata Davor Filipović bio je također na posljednjem Bandićevom ispraćaju, negdje između Vase Brkića, Ljube-Česića Rojsa, Milanke Opačić, Davora Bernardića, Mire Kovača i uplakanih zaposlenika Zagrebačkog holdinga, gradskih institucija i Poglavarstva koji su spontano prisustvovali događaju.

Njima je tankoćutni doktor ekonomskih znanosti još s Mirogoja ciljano poručio da se ne moraju bojati za svoja radna mjesta jer ako on pobijedi, nitko neće biti otpušten. Što će reć’ da je spreman do kraja odigrati ulogu koja mu je i bila namijenjena, odnosno sačuvati privilegije i unosne poslove rodijacima, kumovima i HDZ-tovim partnerima doživotnog gradonačelnika. Doista zanimljiva poruka od nekoga tko navodno planira promijeniti način upravljanja gradom. Iako je, kao što je poznato, do sada bespogovorno dizao ruke za Miletove marifetluke na sjednicama Gradske skupštine, uključujući i proračun za 2021.

Kako bi dokazao da samo on može osigurati kontinuitet banditićevštine, prigodom Dana žena krenuo je neprepoznatljivi HDZ-tov vojnik partije Miletovim stopama i podijelio Zagrepčankama ruže. Doduše, bez urođenog purgerskog šarma i dosjetki koje je Mile sipao kao iz rukava. Tko zna, možda će Filipović i kuhati grah za 1. maj na Zrinjevcu, i to s premijerom, da se malo podruže s radničkom klasom i penzionerima, čemu se Nacionalni stožer civilne zaštite zacijelo neće protiviti. Nisu valjda ludi da proglase novi lockdown prije izbora. Koji dan poslije, to je već druga priča…

U sveopćoj makljaži za Bandićevom sljedbom ostaje i pitanje što će učiniti njegova Stranka rada i solidarnosti, trenutačno obezglavljena, a koja bi autentično nastavila njegovim putem. Hoće li članstvo uspjeti nagovoriti vjernu zamjenicu Jelenu Pavičić Vukičević da preuzme palicu i nastavi dirigirati Miletovim raštimanim orkestrom ili će se ona ipak časno povući, kao što je odlučno najavila, tek ćemo vidjeti. Indikativno je da je upravo v.d. gradonačelnica u više navrata u svojim komemoracijskim govorima vukla paralele između svog pokojnog šefa i neumrlog predsjednika Franje, proglašavajući ih najvećim političarima nove hrvatske države.

Da je ostao onakav kakav je bio devedesetih, Mile bi se na to više puta okrenuo u grobu. Jer tada Tuđmana nije očima mogao vidjeti, boreći se rukama i nogama protiv njegove autokracije i kleptokracije HDZ-tovih struktura. No budući da su velika moć i velike pare u 20 godina promijenile Miletovu ličnost, kojom je zavladala megalomanija, nije ni čudo da je „ćaći Franji“ lani dignuo kip koji neodoljivo podsjeća na Pavla Kalinića i svečano otvorio višestruko preplaćeni Spomenik Domovini, u koji je ulupano gotovo 35 milijuna naših kuna. Možda je ta usporedba s Tuđmanom upravo ono čemu je Bandić na kraju težio i iz petnih se žila trudio da uđe u povijest jednakim metodama vladanja.

Valjda se zato navodno panično uništava i uklanja kompromitirajuća dokumentacija, koja Miletu više ne može štetiti, ali bi mogla onima koji su iza njega ostali. Još imaju dva mjeseca da počiste teren, a onda će, ako je suditi po sličnim situacijama kojima smo svjedočili, nastati opća bežanija. Ako pravosudne trakavice, u koje su mnogi od njih umočeni, ikada završe, za sve će, bez sumnje, kriv biti pokojnik kojeg će se svi odreći. Baš kao što su se i Tuđmana i Sanadera odrekli svi poslušnici koji su im svojedobno virili iz analnog otvora.

Pitanje je samo ima li među Zagrepčanima više onih koji iz sitnosopstveničkih razloga žele zadržati status quo ili onih koji očekuju obračun s koruptivnom hobotnicom koju je Bandić iza sebe ostavio. No kandidati koji obećavaju jedno ili drugo, morat će oprezno birati riječi kako ih ne bi optužili za besramnu beatifikaciju ili skrnavljenje pokojnika.

U svakom slučaju, Mile ih je sve gadno zeznuo i svojim iznenadnim odlaskom ostavio u nebranom grožđu. Nestankom glavnog negativca nestala je, naime, i motivacija za sveopću pljuvačinu isključivo po prethodniku, jer to u ovim okolnostima ne bi bilo zgodno, a ni pristojno. Da je samo živ, kako bi se tek naslađivao njihovom pregolemom mukom, jer prema njemu – svi su oni amateri. Ili žele ugrabiti onih 150 tisuća glasova s kojima je šest puta pobjeđivao u rvackoj metropoli ili privući 150 tisuća novih. A njih će sada, bez Mileta kao prijetnje, biti puno teže motivirati da iziđu na izbore. Dakle, i nakon Bandića Bandić određuje rezultate izbora.