Ministar zdravstva očito živi u paralelnom svemiru i tvrdi da je većina građana zadovoljna sustavom koji je na zavidnoj razini. Hoćemo li zato uskoro morati posegnuti za uslugama BABA VRAČARA i seoskih kostolomaca ili ćemo se, svatko po svom nahođenju, okrenuti svom Bogu i moliti za zdravlje? Pa kako Bog da…

Spreman sam dati ostavku ako primijetim da sam odgovoran za ono što se dogodilo. Za sada to nisam primijetio”, rekao je mrtav ‘ladan ministar od zdravlja Milan Kujundžić nakon što se cijela nacija digla na noge zbog tragične smrti 22-godišnjeg mladića u Zaprešiću. Koji je umirao na rukama slučajnog prolaznika u očekivanju hitne pomoći, dospjele prekasno, bez adekvatne opreme i liječnika, dok o stvarnom uzroku smrti roditelji danima nisu dobivali odgovor. Nije to ministar primijetio ni nakon što je u Jaski preminuo nesretnik do kojeg nije stigao samoborski hitni tim zauzet spašavanjem unesrećenih u prometnoj nezgodi. Niti kada je prošloga tjedna do temelja izgorjela psihijatrijska bolnica u Lopači, čiji je štićenik u vatrenoj kalvariji izgubio život. Pa gdje je tu, molit ću lijepo, krivnja ministra? Je l’ on možda podmetnuo požar?

Doduše, u nekoj drugoj, malo civiliziranijoj zemlji, zbog zapovjedne i moralne odgovornosti pljuštale bi ostavke sve u šesnaest. Ako se ministar sam ne bi dosjetio jadu i odlučio na takav čin, uvjerio bi ga predsjednik Vlade koji ga je imenovao. Jer bi inače odgovornost bila njegova. No mi ne živimo u bilo kojoj europskoj zemlji, već u Hrvatskoj, u kojoj pojam moralne odgovornosti ne postoji, a premijer zubima brani svoju momčad, k’o da su mu rod rođeni. Ne samo kada su u pitanju sukob interesa, dubiozne izjave o nasilju u obitelji, podjela poklona kupljenih europskim novcem privatnom katoličkom vrtiću ili curenje nafte u vodovod, već i ljudski životi. Jer kada je rvacki zdravstveni sustav u pitanju, nisi siguran ni u bolnici niti izvan nje, a zdravlje je postalo najskuplja kategorija u potrošačkoj košarici.

I ZATO JE VEĆINA HODOČASNIKA koji su pohrlili marijanskim svetištima diljem Lijepe Naše na Veliku Gospu, pred kamerama skrušeno priznala da prije svega moli za zdravlje. To je posve razumljivo u državi u kojoj zdravstvena zaštita postaje dostupna samo najbogatijima, onima koji osim dopunskog, dodatnog dopunskog i ekstra dopunskog osiguranja mogu plaćati i privatne specijaliste i bolnice. Jedino u tom slučaju mogu biti sigurni da ih, ako im ustreba ultrazvuk zbog neke akutne ozljede ili im je dijagnosticiran rak, neće naručiti tamo negdje u veljači 2022. Za razliku od njih, budući da puca od zdravlja i jedrine, predsjednica i vrhovna zapovjednica Kolinda vjerojatno je Gospu u Aljmašu, koju je ponizno pohodila, molila za nešto drugo. Na primjer za svoj rejting, na kojem marljivo radi cijeloga ljeta u pretkampanji za svoj drugi mandat. Neće valjda moliti za malog čovjeka i njegovo zdravlje.

NAŽALOST, KAKO TO BIVA u zemlji svih Rvata, morao se dogoditi tragičan slučaj, ne jedan, već tri, da bi se počeo propitivati sustav koji sada već desetljećima opasno ne funkcionira. A Bože moj, štedjeti se mora. Ako želimo izgraditi nacionalni nogometni stadion, pomagati našijencima u Hercegovini ili kupovati vojne avione, onda treba rezati gdje se stigne. Najbolje je na timovima hitne medicinske pomoći. Jer mrtvi se ionako više ne mogu buniti…

Hladan kao špricer i smiren do boli, ministar od zdravlja očito nije u ove vruće dane osjetio ni najmanju grižnju savjesti zbog onoga što se svakodnevno događa u sustavu koji plaćamo svi mi, a od kojeg imamo sve manje koristi. I u kojem do sada nije imao vremena pokrenuti baš niti jednu promjenu, pa čak ni reformu hitne, čiji se detaljni nacrt kiseli u njegovoj ladici još od 2016. Vjerojatno se zato i raspametio na kritike mostovljana, Bože Petrova i Ines Strenja Linić koji su, na njegov užas, i sami liječnici i propisno ih izvrijeđao. “Ne mogu se spuštati na njihovu frekvenciju. Oni u hrvatskoj medicini ne znače baš ništa jer znaju o medicini onoliko koliko ja znam o poljoprivredi”, izvalio je Kujundžić kojeg Hrvatska liječnička komora očito ne namjerava ni opomenuti. Ipak je on ministar. Doduše, svojim tonom propovjednika pristojno je izrazio sućut obiteljima i zaključio da je sve bilo po propisu i sukladno standardima. Dakle, po propisu je umrlo dvoje ljudi – jer hitna nije stigla na vrijeme. Uostalom, kako reče, to je realnost ovog života.

No izdvojena mreža od dvadeset jednog zavoda hitne medicinske pomoći koji više nemaju veze s domovima zdravlja niti međusobno, već ovise o parama županija i samovolji lokalnih političara, kao i činjenica da jedan tim u smjeni pokriva 60 tisuća ljudi, ne ulijevaju previše nade. Osobito zato što medicinska sestra i tehničar ne smiju pružiti pomoć bez prisustva i odobrenja liječnika kojih u cijeloj državi ima tek 709 timova. Dovoljno podataka da zvoni na alarm i da Vlada bude prisiljena djelovati, iako je na kolektivnom godišnjem odmoru do daljnjega. Naime, odluku o broju timova koji će biti raspoređeni po županijama donosi ministar, koji upravo zbog toga ne može negirati svoju odgovornost. Budući da premijer Plenković srećom ne pati od neke ozbiljnije bolesti, osim od anemije, koja se liječi izbjegavanjem služenja vojnog roka, vjerojatno u posljednje vrijeme nije imao bliske susrete s ‘rvackim zdravstvom. Osobito ne kao privatna osoba. Da jest, možda bi bio osjetljiviji na vapaje običnog puka koji naručuju na preglede i operacije za dvije do pet godina, što mnogi ne dočekaju živi. Uz sav trud medicinskog osoblja, stanje bolnica i njihove opremljenosti je takvo da često sami očajavaju zbog nemoći i nemogućnosti pružanja adekvatne medicinske usluge. Pa radije emigriraju u Irsku, nego da se sramote i uzalud troše znanje u kaosu koji vlada u javnom zdravstvu. U kojem, prema riječima stručnjaka, puno više nedostaje dobre organizacije nego liječnika i medicinskih sestara.

KAKO JE MOGUĆE da je u mraku socijalizma zdravstvena skrb bila dostupna svima, kao i da je Medicinski fakultet upisivao dovoljan broj studenata? Zašto je egzodus najobrazovanijih i najskupljih kadrova započeo u neovisnoj Hrvatskoj, što im se to toliko zamjerilo da ne žele ostati raditi u sustavu u kojem ne vide perspektivu? Možda činjenica da svaka vlast smjenjuje i imenuje ravnatelje bolnica i domova zdravlja prema političkoj podobnosti, a ne sposobnosti, dok struka i pacijenti pate. Unatoč Hipokratovoj zakletvi i lijevi i desni pokazali su iste tendencije kada je zdravstvo u pitanju, iako u SDP-u, a osobito u HDZ-u, postoji veliki postotak bivših liječnika kojima se politika omilila pa su promijenili profesiju. Od Andrije Hebranga preko Mate Granića i Darka Milinovića, do Siniše Varge.

Zašto u europskoj Hrvatskoj u kojoj je pravo na zdravlje i život zagarantirano Ustavom, sve više prevladavaju darvinizam i pravo jačega na preživljavanje? Hoćemo li uskoro, kao Amerikanci, nakon operacije srca ili kukova postati beskućnici, jer ih nećemo moći platiti? Zašto država koja lopatama baca pare na nepotrebne agencije ne može platiti lijekove za djecu oboljelu od rijetkih bolesti? Zašto se za svako ozbiljnije liječenje onih najslabijih moraju organizirati humanitarne akcije, zašto se raspadaju bolnice u nerazvijenim županijama, zašto ne postoje hospiciji u kojima bi terminalno oboljeli umirali dostojanstveno? Sve to ne primjećuje ministar zdravstva koji očito živi u paralelnom svemiru i tvrdi da je većina građana zadovoljna sustavom koji je na zavidnoj razini. Hoćemo li zato uskoro morati posegnuti za uslugama baba vračara i seoskih kostolomaca ili ćemo se, svatko po svom nahođenju, okrenuti svom Bogu i moliti za zdravlje? Pa kako Bog da…

UOSTALOM, NIJE LI MINISTAR KUJUNDŽIĆ nedavno izjavio da jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 liječnika? Budući da ima dosta besposlenih popova koji se bave politikom s oltara, možda bi ih trebalo poslati u bolnice. A ministra u Međugorje, kod Gospe, da pruža duhovnu utjehu onima koji su izgubili svaku nadu. U rvacko zdravstvo. Rajska djevo, kraljice Hrvata, spasi nas ministra Kujundžića i njegova zdravstvenog sustava. Budući da su, po njegovim riječima, “svi Hrvati odgovorni za zdravstvo”, vjerojatno bismo, umjesto njega, svi mi masovno trebali dati ostavku i otići živjeti negdje drugdje, tamo gdje socijalna država još uvijek nije umrla.