Da mase u crnom koje se pale na Thompsonove ustaške koračnice istovremeno pate i uzdišu uz ‘MOJ GALEBE’, teško je povjerovati. Tuga za Oliverom, kao i ljubav prema njegovoj glazbi, ujedinila je naciju, iako to naša estradno osviještena predsjednica do sada nije primijetila

Velika radost, kao i velika tuga, ujedinjuje ljude. U vrlo kratkom razdoblju prošli smo puni krug – od erupcije sreće zbog svjetskog nogometnog srebra do kolektivne žalosti zbog smrti jedinstvenog i neponovljivog Olivera Dragojevića.  Našeg Olivera. I u jednom i u drugom slučaju emocije su bile snažne i iskrene, od sjevera do juga, pa i preko granica Hrvatske. Prerani odlazak ikone mediteranskog bluesa, utkane u nacionalni glazbeni sentiment, duboko je dirnuo svakoga koji se uz njegove pjesme zaljubio, veselio, plakao. Jer Oliver je svojim  flegmatičnim stilom i osebujnim, toplim i nenametljivim glasom gađao ravno u srce i dobro su ga razumjeli svi, pa čak i oni koji s dalmatinskim dijalektom nemaju blage veze.

Voljeli su ga i u Makedoniji i Sloveniji, a osobito u Srbiji, kamo nije nogom kročio niti održao koncert još od Domovinskog rata. Ne zato što je bio radikalni nacionalist, već iz principa. Usprkos tome, obožavatelji u Beogradu neće moći prežaliti što ga nisu mogli čuti uživo svih ovih godina. Oliver je pomno birao što će pjevati, a stihovi koje su za njega pisali neki od ponajboljih majstora poezije zvučali su kao osobna iskustva svakoga od nas. I zato je osjećaj gubitka zajednički. Pokazalo se i da Hrvati tuguju puno kulturnije i dostojanstvenije no što se vesele, a i glazbeno su osvješteniji nego na sportskim dernecima ili prilikom proslava Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti.

ZAŠTO JE TO TAKO, žive li to dvije paralelne Hrvatske jedna uz drugu, je li moguće da mase u crnom koje se pale na Thompsonove ustaške koračnice istovremeno pate i uzdišu uz “Moj galebe” ili “Moj lipi anđele”, teško je povjerovati. Činjenica jest da je tuga za Oliverom, kao i ljubav prema njegovoj glazbi, ujedinila naciju, iako to naša estradno osviještena predsjednica nikada do sada nije primijetila. Dapače, iz njenih usta do sada nismo čuli da su joj “njegove pjesme iznimno drage i omiljene, zato ih sluša i voli i misli da su dobre za nacionalno zajedništvo i stoji iza toga”, kao što se razgalila na pitanje stranih medija o Thompsonovu prisustvu na dočeku hrvatske nogometne reprezentacije.  

ZANIMLJIVO JE DA SE PJESAMA koje su toliko općeprihvaćene da su gotovo postale narodne, poput “Cesarice” ili “Vjeruj u ljubav”, naša Kolinda nikada nije sjetila na raspojasanim zabavama nogometaša ili na državnim proslavama, gdje je zagrljena s generalima arlaukala stihove Marka Perkovića, niti ih je u bilo kojoj prilici spomenula kao glazbu koja odražava zajedništvo. Uostalom, prigodno sročenu poruku u povodu Oliverove smrti tako i onako nije sama pisala, jer nečem sličnom nije ni vična. Srećom, još uvijek postoje ljudi u Uredu predsjednice koji znaju što je red.

Možda je razlog što je predsjednica preferirala Thompsona nad Oliverom sve ove godine, činjenica da ne čuje dobro. Naime, povjerila se novinarima da nikad nije  čula stihove u desničarskim, a osobito emigrantskim krugovima omiljene uspješnice “Jasenovac i Gradiška stara”, koji glase: “Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara. Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. Oj, Neretvo, teci iza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu.” Doista, divne su to poruke koje ujedinjuju Rvatine, od Čapljine do Varaždina.

Kad smo već kod Thompsona, čudo jedno kako je Kolinda za potrebe službenog posjeta izraelskog predsjednika Rivlina Hrvatskoj na brzinu promijenila glazbeni ukus i političke stavove te naučila lekciju o povijesti. Govor koji glasi “Suvremena Republika Hrvatska utemeljena je na antifašističkoj borbi i na Domovinskom ratu … želim iskazati duboku tugu za sve žrtve Holokausta i sve žrtve kolaboracionističkog ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata, koji je donio strašna stradanja židovskoj zajednici, ali i Srbima, Romima i Hrvatima te svima onima koje se smatralo neprijateljima režima onog vremena”, potpisujem u cijelosti. Šteta što joj to nije doprlo do mozga kada je trebalo micati ploču s ustaškim simbolima ispred ulaza u taj isti Jasenovac, još dok je mislila da je “za dom spremni” drevni hrvatski pozdrav. Ili dok je trabunjala o oazi slobode koju su odbjegli ustaše pronašli u Argentini.

Budući da se tako silno trudila dopasti izraelskom kolegi, koji je bio impresioniran njenim strastvenim navijanjem u Rusiji i grobničkim šarmom, čovjek uopće nije primijetio da naša vrhovna zapovjednica ima problema sa sluhom. Tko zna je li ga dobro čula kada je prije kadiša za žrtve ustaškog logora smrti istaknuo da je moralna obveza Hrvatske suočiti se s prošlošću, jer je to temelj svakog pravednog društva i važan element prijateljstva između dviju zemalja.

AKO GA JE I ČULA, vjerojatno je to ubrzo zaboravila jer, Bože moj, sutra je novi dan. Sada su na redu branitelji i proslava pobjede u Oluji i ta će populacija logično očekivati sasvim drugi ton. Neće valjda njima bajati o antifašizmu pa da dobije paradajz u glavu i zvižduke na kninskoj tvrđavi.

Toga se jako boji i anemični Plenković koji se uslijed natezanja s poreznim olakšicama nije imao vremena baviti glazbom i antifašizmom. A nije imao vremena otići ni na proslavu Dana ustanka u Srb, baš kao ni predsjednik Sabora, predsjednica Republike, predstavnici Zadarske županije ili Općine Gračac.

DA IM NE BI ZAMJERILI obožavatelji Thompsonova opusa u HDZ-tovim redovima ili možda notorni Dražen Keleminec, koji je sa svojom bratijom u crnom opet organizirao fašistički kontraprosvjed. Iako su zastupnici nacionalnih manjina, prije svega Milorad Pupovac, oni koji ga drže na vlasti i iako je dva puta bojkotirao državnu komemoraciju u Jasenovcu, hrvatski premijer jako se pazi da ne bi previše čvrsto stao uz hrvatski antifašizam i njegove obljetnice ili se izjasnio o ustaškim simbolima na spomen-pločama palim borcima HOS-a. Koje unatoč velikom prijateljstvu s Izraelom i kupnji njihovih borbenih aviona, i dalje stoje. Kao i pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburgom. Naravno, na veliku sreću bivšeg potpredsjednika Počasnog bleiburškog voda Zlatka Hasanbegovića, malog Hase. Čiji su sljedbenici, osim što imaju istančan glazbeni ukus, izuzetno fini ljudi. Sve džentlmen do džentlmena, a politička kultura na zavidnoj razini. Vjerojatno se zato i tako dobro razumiju s koalicijskim partnerom Miletom Fontanom, koji je u raspravi o nacionalnom nogometnom stadionu zastupnici Radničke fronte Katarini Peović Vuković poručio nek’ crkne. Na to se nadovezao i Davorin Karačić iz Hasinih Neovisnih za Hrvatsku, koji je Tomislavu Tomaševiću urlao: “Klošaru mali, pljunut ću ti u facu! Što ćeš mi napraviti, što? Hoćemo otići negdje ispod Domovinskog mosta, sami, je l’ hoćeš?” I tako dalje… Budući da rade u tako kulturnom okruženju, logično je da rvacki političari nemaju potrebu za kulturnom nadogradnjom. I kao što ne mare za političku, tako ne mare ni za glazbenu korektnost.

PROŠLIH TJEDANA otvorene su Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Pula i Motovun Film Festival, održana je premijera “Bakhi” Teatra Ulysses, uglavnom bez predstavnika rvacke vlasti. Odnosno, pojavili su se u tragovima: tu i tamo ministrica kulture, ministar Ćorić na opće čuđenje zalutao je u Motovun, Gordan Jandroković – Njonjo bio je velika zvijezda u Dubrovniku, no očito je da ni Kolindu niti Plenkija kultura ne zanima previše. Iako je predsjednik Republike, ma tko on bio, tradicionalno pokrovitelj više navedenih nacionalnih festivala, Kolinda se suzdržala od dolaska.

Bit će da je našu vrhovnu zapovjednicu totalno iscrpilo navijačko ludilo i nakon što je strastveno izljubila sve suce i tuđi trofej Svjetskog nogometnog prvenstva, nije više imala snage baviti se tamo nekim koncertima, filmovima ili operama. Nogomet je ipak nogomet. Gledateljstvo se mjeri u milijardama, a rejting raste sam od sebe. Više od 11 posto u mjesec dana, molit ću lijepo! Da je, na primjer, bila na otvorenju Splitskog ljeta, to bi vidjela publika na Peristilu i slabašan postotak gledatelja Rvacke dalekovidnice. Uostalom, tko bi izdržao cijeli “Nabucco” kad se Thompson ne pojavljuje ni u jednoj sceni.

A Olivera više nema da ujedini onu drugu Hrvatsku. Koja glazbu sluša srcem i pjeva o ljubavi, a ne o mržnji.