Ako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, onda su Rvati beznadno glupi. Mala je utjeha da ni mnogi drugi nisu puno pametniji, sudeći po vođama koje su si izabrali.

Glupost izbora zabludjele mase osobito dolazi do izražaja u kriznim vremenima, kada je svakoj državi potrebno razumno i odlučno vodstvo koje, po mogućnosti, zna što radi. Ali izabrali smo što smo izabrali i sada kusamo govna. Ta tko je mogao slutiti što će nas sve zadesiti, dok smo onomad nevoljko izlazili na parlamentarne ili predsjedničke izbore, glasajući, kao i obično, protiv, a ne za!

Nažalost, posljednjih godina neočekivano smo se našli u raznim izvanrednim situacijama, a samodopadni likovi koje smo demokratski postavili na čelo Rvacke ne samo da nemaju pojma o tome što treba poduzeti, već se i dalje svađaju i tvrdoglave poput nezrelih derana u ekstazi puberteta. Ni potres, ni pandemija, pa ni krvava Putinova agresija na Ukrajinu zbog koje bi mogao buknuti treći svjetski rat, nisu ih natjerali da se suzdrže od međusobnog cipelarenja i nadjebavanja, što samo dodatno uznemiruje ionako uznemirenu javnost.

Ako sovjetski dron koji je preko Rumunjske i Mađarske zalutao do Jaruna i zabio se u zemlju sto metara od kampusa u kojem spavaju studenti, koje je sam Bog spasio od tragedije, nije bio upozorenje rvackoj vlasti, a što onda jest? Što se to točno mora dogoditi da se alfa mužjaci na dva brda, Griču i Pantovčaku, prestanu baviti jedan drugim i počnu misliti na fizičku sigurnost i mentalno zdravlje vlastitih građana?

A na mentalno zdravlje nacije takve manifestacije samoživosti djeluju puno razornije od sovjetskog projektila za koji se još uvijek nisu dogovorili je l’ nosio aviobombu ili nije i koliko je bila teška. U eksplozivnoj situaciji u kojoj se svijet našao, verbalne eskapade najodgovornijih u državi uznemiruju puk vulgaris više i od francuskih Rafalea i američkih F16, koji su u znak podrške našoj protuzračnoj obrani i liku i djelu Andreja Plenkovića, baš u trenutku njegova obraćanja novinarima, parali rvacko nebo.

To je gazdu Pantovčaka posebno iznerviralo, isključivo zbog silne brige za spokoj rvackog građanstva. Pa je u bipolarnoj navali bijesa prvo zabranio prelete savezničkih aviona, da bi se isto tako brzo oladio i dobrohotno dao pristanak za letove, ali na 600 metara visine. Pritom je optužio Plenkovića da uz cigaru i konjak s francuskim admiralima na nosaču aviona Charles de Gaulle organizira paradne eskadrile kojima je cilj njegov osobni PR. I to sve sa svojim kućnim ljubimcem, ministrom obrane, bez znanja vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske i predsjednika Republike. Što će reći, njega. A to je, kaže, seljačko ponašanje. Na to mu je premijer odvratio da je ljubomoran i da provodi kremaljsku politiku. I tako, dok Europa gori, a susjedne zemlje preplavljuju milijuni nesretnih ukrajinskih izbjeglica, dva tvrdoglava jarca na brvnu nastavljaju svoja mužjačka nadjebavanja.

No vratimo se mi surovoj stvarnosti i nacionalnoj sigurnosti, o kojoj bi trebao brinuti posvađani državni vrh koji međusobno ne komunicira, a i u komunikaciji s javnošću ima dosta problema. Četiri jahača Apokalipse nagrnula su na ljudski rod, a neobuzdani predsjednik Republike, bahati predsjednik Vlade i beznadno nesposobni ministar obrane umjesto da skupe glave i smišljaju kako zaštititi narod od onoga što slijedi, opet se bave samima sobom i svojim povrijeđenim taštinama, kao da to u ovom dramatičnom trenutku ikoga zanima. Pa tko je u toj zemlji lud i što nam sve to uopće treba, sigurno se u čudu pitaju Amerikanci i Francuzi, koji takvih problema u zapovjednom lancu nemaju. Osobito kada je, što bi se reklo: stani pani! Iskreno, teško se sjetiti ijedne suvisle države čije se vodstvo u takvoj opasnosti za svjetski mir međusobno pljuje i vrijeđa, ma što inače jedni o drugima mislili. Jer trenutačno je svim demokracijama na svijetu najveći neprijatelj pomahnitali Vladimir Putin, a ne njihovi domaći politički oponenti. Postoji li ijedna normalna zemlja u kojoj predsjednik Republike naziva ministra obrane opuškom, a ovaj njega psihijatrijskim slučajem? A nama, ako je suditi po izostanku bilo kakve reakcije rumunjske i mađarske obrane na sovjetski dron, ne preostaje drugo nego držati se one stare: uzdaj se u se i u svoje kljuse! Jer u kojeg od njih dvojice da se uzdamo?

Sličnom ponašanju posvađane vlasti svjedočimo još od početka pandemije, kada nismo bili ni svjesni što nas je snašlo. I dok su države diljem svijeta uvodile restrikcije i lockdown, dok su političari svih boja i ideologija slali unisone poruke svojim građanima, Zoran Milanović je prkosio struci, uspoređivao covid s karijesom, odbijao nositi masku i uporno se rukovao sa svima na koje bi naletio, željeli to oni ili ne.

S druge strane, pomalo zaboravljeni Nacionalni stožer civilne zaštite bauljao je, nakon prvotnog herojstva, svojim epidemiološkim mjerama i preporukama od nemila do nedraga, nije se znalo tko pije, tko plaća i tko je kome nadležan. Jedino što je svima u Stožeru bilo jasno jest da moraju raditi u korist Plenkovićeva rejtinga i dobrih izbornih rezultata. Zbog svega navedenog slušali smo suprotne stavove predsjednika i premijera, od čega su najviše koristi imali opskurni antivakserski pokreti i radikalna desnica. Kad čovjek malo bolje razmisli, čudo da u Rvackoj još više ljudi nije pomrlo od korone.

Ni sa saniranjem posljedica potresa vlast se nije proslavila, a kako stvari stoje, i neće još dosta dugo. Jer čak i kada se radilo o uništenim životima i domovima, državni čelnici nisu uspjeli pokazati konstruktivnost i jedinstvo, a kamoli pružiti neku nadu i utjehu građanima Zagreba i Banije. Trebamo li uspjehom smatrati nevjerojatnu vijest da je dvije godine nakon što je Zagreb zdrmalo 5,5 po Richteru, konačno srušena famozna zgrada na uglu

Petrinjske i Đorđićeve, simbol neefikasnosti i nesposobnosti rvacke vlasti?

Da DORH nije inicirao smjenu bivšeg ministra graditeljstva Darka Horvata, koji je zbog sumnje na korupciju završio u istražnom zatvoru, bi li ga se Plenković riješio jer je i maloumnima jasno da ne zna raditi svoj posao? Naravno da ne bi, i to isključivo zbog vlastite sujete i tvrdoglavosti, s obzirom na to da ga je, takvog nesposobnog, osobno odabrao. Uostalom, nakon što je u jeku ruske invazije na Ukrajinu u Horvatovu stolicu zasjeo Ivan Paladina, iza kojeg stoji nikad dovršeni projekt Kupari financiran ruskim kapitalom, nemamo se čemu nadati.

Je li predsjednik Milanović možda gubio noći zbog kašnjenja obnove i iskoristio svoju poziciju šefa države da ohrabri stradale i potakne Vladu da ubrza procese? Naravno da nije, jer bio je previše okupiran svađom s premijerom i ministrom obrane oko toga tko je kome nadređen i tko je plameni jazavac, a tko korumpirani ludonja, od čega narod ama baš nikakve koristi nema.

Je li možda premijer sada – kada je sigurnosna situacija više nego ozbiljna, a ministar Banožić, poznat po namještanju državnih nekretnina samome sebi i HDZ-tovim odabranicima, dokazano nedorastao situaciji – spreman imenovati nekog dovoljno sposobnog, odlučnog i iskusnog, nekog tko ulijeva povjerenje prestrašenim građanima? Naravno da nije, jer takav inferioran i nesuvisao ministar i opet je njegov osobni izbor. Neće njemu nitko govoriti koga i kada smijeniti, pa makar nam nuklearne bombe padale na glavu.

Nakon potresa i pandemije, prema suludom scenariju ruskog ambasadora u BiH, rat bi se iz daleke Ukrajine mogao preliti i u naš komšiluk. Imaju li drčni glavonje koji vode Rvacku neki plan, jesu li možda usuglasili stavove oko Milorada Dodika, Putinova čovjeka u Republici Srpskoj, ili Dragana Čovića, također ruskog igrača u Mostaru? Ili će i dalje voditi vanjsku politiku svaki po svome, dok Europa gori? Pravo nam budi kad smo bili toliko glupi da ih izaberemo.

U muci se poznaju junaci, kaže stara narodna. A nama samo može biti muka od ovih koji nam odlučuju o glavi i budućnosti. Srećom, Ukrajinci imaju Zelenskog koji ih je ujedinio i kome vjeruju. Kome vjeruju Rvati? Slava Ukrajini!