Milijuni Rvata u domovini i svijetu već su danima u transu i ne mogu spavati od uzbuđenja nakon što je Europsko vijeće potvrdilo spremnost Rvacke za članstvo u eurozoni od 1. siječnja 2023! Objavljujući tu senzacionalnu vijest, prepun ponosa na samoga sebe i svoje europćanske veze, rvacki premijer Andrej Plenković je rekao: “Ovo je godina isporuke, dublje integracije Hrvatske u Europsku uniju, i kada je riječ o euro-području i kada je riječ o Schengenu.”

To je posebno oduševilo sve one nesretnike na Baniji koji se i drugu godinu od petrinjskog potresa kuhaju po kontejnerima, bez kupaonica i sanitarnog čvora, na koje su vladajući, opijeni vlastitim međunarodnim uspjesima, u međuvremenu zaboravili. Iako su im s istim samozadovoljstvom obećavali brda i doline, kao i ekspresnu obnovu europskim parama kojih smo se domogli isključivo zahvaljujući šarmu rvackog premijera i njegovu intimnom prijateljstvu s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen. Jest da pusti milijuni eura i dalje stoje neiskorišteni, da još uvijek nije izgrađena nijedna kuća, da centar Petrinje sliči na Hiroshimu, da Sisak i Glina izgledaju kao da ih je napao Putin, kao i da postoji velika šansa da ćemo sve te pare na kraju popušiti, a Banija, kao i Zagreb, ostati razrušena do daljnjega. No važno je da je Plenki pokazao da je baja u Bruxellesu i da svojim nadnaravnim moćima može produljiti rok za korištenje dodijeljenih sredstava iz Fonda solidarnosti za još godinu dana.

Da ne spominjemo koliko je odluka o euru i Schengenu razgalila umirovljenike, osobito one s najnižim mirovinama, koje će od 1. siječnja 2023. rasti punih tri posto, što znači da će od sljedeće godine raskošno živjeti s gotovo 250 eura u džepu! Nakon četrdeset godina poštenog rmbačenja, zar nije sjajno svakoga mjeseca od države dobiti tako izdašnu svotu da boli glava. Nije li to razlog za optimizam i slavlje?

Pa tko se ne bi divio Andreju i njegovoj vladi, koja se brine za standard svojih građana pa je zamrznula cijene benzina i najavila zakonske izmjene u mirovinskom sustavu koje uključuju povećanje faktora za obiteljsku mirovinu, korištenje dijela obiteljske uz osobnu mirovinu i spomenuto povećanje najniže mirovine tri posto. Uz cijene hrane i komunalija koje lete u nebo, penzićima će u eurozoni biti kao u raju. Bit će to pravi Lalalend! Jedino što trebaju je umrijeti na vrijeme.

I dok se svijet raspada i suočava sa sve većim krizama – od brutalne ruske agresije na Ukrajinu, galopirajuće inflacije, eksplozije cijena energenata do vala od pet milijuna ukrajinskih izbjeglica – Rvatima je baš krenulo. Dobrim vijestima za Plenkovića nikad kraja. Evo, i agencija Moody’s podigla je kreditni rejting Rvacke u investicijsku kategoriju, što je, kako reče vidno raspoloženi financ-ministar Zdravko Marić, šlag na tortu onoga što su kao vlada od početka mandata naveli kao prioritet i jedan od ciljeva, a to je „povratak Hrvatske u sigurnu zonu investicijskog rejtinga“. Jupi!

Jest da obični građani to nisu primijetili i da svakoga dana u svakom pogledu žive sve gore i gore i skapavaju pored svojih crkavica, ali važno je da je premijer zadovoljan. Jer na papiru, uz pomoć sjajnih diplomatskih vještina, Andrej će uskoro ostvariti sve svoje dugoročne i kratkoročne europske ciljeve i imat će čime mahati. To što surova rvacka stvarnost izgleda sasvim drugačije, koga to briga u Bruxellesu?

Kad se samo sjetimo s koliko smo nade započeli proces integriranja u Europsku uniju, vjerujući da će usklađivanje zakonodavstva s europskim, kao i provođenje reformi – od javne uprave, preko mirovinskog, obrazovnog i zdravstvenog sustava do pravosuđa – doista našoj prćiji od zemlje donijeti demokraciju i blagostanje. A kad ono – od 1. srpnja 2013. godine, kada smo svečano proslavili ulazak u europsku obitelj, sve je krenulo nizbrdo.

Iako je prava blasfemija otvoreno to reći, bila je to politička odluka bez pokrića u trenutku kada se EU trebao pohvaliti nekim uspjehom, a famozni umor od proširenja postajao je sve žešći. I najdobronamjernijima je jasno da je Rvacka prilikom primanja u članstvo imala ozbiljnih problema s vladavinom prava i korupcijom na svim razinama, koje nije riješila do dana današnjega. Tome u prilog najbolje govori izostanak pravomoćnih presuda nakon spektakularnih uhićenja političkih kapitalaca, od kojih je jedino najebo bivši predsjednik HDZ-ta i vlade Ćaća Sanader, kao pokazni primjer. I postao Pedro, dok je njegova stranka, koju je Vrhovni sud osudio kao zločinačku organizaciju, kao i svi oni koji su mu držali lojtre i dalje na vlasti.

Promijenio se samo Veliki vođa, došao je Andrej Plenković, nešto umivenije lice s malo boljim europćanskim pedigreom. Eto, to je nama Europa dala. Da je ostao neki monitoring, možda danas povjerenje građana u institucije i pravosuđe ne bi bilo najniže u EU-u.

Čim je nestalo batine, kontrole europskih institucija i uvjetovanja otvaranja i zatvaranja bezbrojnih pregovaračkih poglavlja, rvacki su se politički moćnici ponovo raspojasali i počeli ponašati kao mračnih devedesetih. Kada su shvatili da im, otkad su postali članovi europćanskog kluba, više nitko ništa ne može i da mogu raditi što im je volja, vratili su se starim navadama. I nastavili uhljebljivati stranačke podobnike, tlačiti HRT i ostale medije, namještati natječaje kumovima i rodijacima, mažnjavati što stignu po javnim tvrtkama… sve dok se ne sazna da su posegnuli i u europske fondove. E, tu nastaje problem. Jer Europa je osjetljiva jedino kada su njene pare u pitanju; tada nastupaju jake snage OLAF-a i Ureda europskog tužitelja, istražiti tko je sve omastio brk.

Osjetljiva je Europa i na zaštitu svojih vanjskih granica pa zato žmiri na oba oka kada rvacki granični policajci mlate migrante, skidaju ih do gola, otimaju im mobitele i nasilno šalju preko trnja natrag odakle su došli. No jedino ako su toliko glupi da ih netko snimi i da ta snimka postane viralna, Europska komisija nažvrlja neko priopćenje u kojem osuđuje prekomjernu upotrebu sile i to je manje-više to. Davoru Božinoviću, rvackom ministru od nutarnjih stvari, ni zbog smrti male afganistanske izbjeglice Madine na pruzi između Srbije i Rvacke niti zbog dokumentiranog policijskog nasilja, nije ni dlaka pala s glave. A nema ih puno.

Dakle, što se tiče poštivanja takozvanih temeljnih vrijednosti – od ljudskih prava, preko slobode medija do prava manjina i LGBTQ zajednice – široko nam polje! I nama, kao i Mađarskoj, Poljskoj i ostalim problematičnim novim članicama iz bivšeg Istočnog bloka. Jer šefovi država i vlada koji sjede u Europskom vijeću i odlučuju jednoglasno, nikako se ne mogu dogovoriti o sankcijama državama koje krše vladavinu prava. Zato je EU 27 jalova i neefikasna i donosi političke odluke koje nemaju puno veze sa stanjem i zaslugama na terenu.

I ulazak Rvacke u eurozonu i Schengen, dakako, politička je odluka koja ne odražava stvarno stanje gospodarstva, ekonomsku moć građana ili humano i civilizirano postupanje granične policije. Ali zato bilda poziciju Andreja Plenkovića u HDZ-tu i državi.

Zato predsjednik Vlade i HDZ-ta ne pokazuje ni najmanju nervozu oko svega što bi nas moglo zaskočiti ove jeseni, kada Rusija stvarno zavrne pipe i kada se EU suoči s hladnim radijatorima, zastojem industrijske proizvodnje i recesijom koja je pred vratima. A zašto bi se uopće zamarao crnim prognozama kad je Rvatima ionako već desetljećima loše, industrija je uništena, proizvodnje nema, srednja klasa odavno je potaracana, učitelji, profesori, liječnici, medicinske sestre, vozači hitne pomoći i ostali zaposleni u javnom sektoru zarađuju manje od konobara u Dublinu, nezavisni novinari bore se za opstanak, poljoprivrednici propadaju, na Baniji i u zadarskom zaleđu ljudi žive bez struje, vode, plina i kanalizacije, dok je prosječna plaća niža samo u Bugarskoj i Rumunjskoj. To znači da smo žilav narod, oguglao na razne nedaće pa nas ništa ne može iznenaditi. Osim, možda, surove istine o vlastitim primanjima kada ih jednom preračunamo u eure i uđemo u Euroland.