Kakva Severina, kakva Lepa Brena! Ako itko zna prirediti vrhunski show-program u Areni, onda je to HDZ! Doduše, Andrej Plenković, ushićeni domaćin opijen samim sobom i svojim međunarodnim uspjehom, nije letio na oblaku ili se spuštao užetom sa stropa, ali kao da jest! I bez specijalnih efekata briljirao je u ulozi pučanskog superheroja u akciji spašavanja Europe! Jer ako im išta ide od ruke, osim prodavanja magle, onda su to politički spektakli! Nema te stranke koja može nadmašiti HDZ-ovu propagandno-predizbornu mašineriju kada treba nabiti komplekse nesposobnoj opoziciji, fascinirati birače i pokazati se pred gostima iz inozemstva.

Uostalom, gdje bi se još ishlapljeli Silvio Berlusconi opsjednut halucinacijama o komunistima koji kao bauk prijete Europi osjećao kao mega-rock zvijezda, a Gordan Jandroković – Njonjo kao dobitnik Oscara! Ni Dubravka Šuica, neobjašnjivo bogata profesorica njemačkog i engleskog koja se Plenkijevom političkom trgovinom domogla jedne od najbolje plaćenih pozicija u Europskoj komisiji, ne bi mogla bolje proći na svečanom otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara, u doba dok je bila gradonačelnica.

Osim što je doveo finale lige prvaka Europskih pučana u Zagreb, Andrej je organizacijom izbornog kongresa svoje političke obitelji mjesec dana prije predsjedničkih izbora i šest tjedana prije početka hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, majstorski odradio najveći skup predizborne kampanje. I za Kolindu Nacionale i za samog sebe. Nakon čega mu nitko ne može biti ravan. Jer cinični Zoka Milanović nema smisla za slična estradna okupljanja, a i europski socijalisti su manje skloni takvom obliku ekshibicionizma.

Budući da je memorija u naroda kratka, a ni mediji nisu bolji, Plenković je uspješno prodao burek kako je to bio najveći europski skup ikada održan u Rvackoj. Slučajno je smetnuo s uma da se prvi i jedini summit svih šefova država i vlada zemalja Europske unije održan u zemlji koja nije članica, dogodio 2000. godine u Zagrebu. I to na inicijativu i uz dogovor dvojice predsjednika – francuskog Jacquesa Chiraca i hrvatskog Stipe Mesića – koji su bili više nego u prijateljskim odnosima. Usudila bih se reći, puno prisnijim od Plenkovića i Macrona ili Angele Merkel i Plenkovića danas. Za razliku od „statutarnog“ kongresa Europskih pučana, bio je to povijesni skup na kojem je Hrvatska započela svoj proces integracije u Europsku uniju i potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

No zahvaljujući masovnoj amneziji i uslužnim medijima, na to se, eto, zaboravilo, a efekt je postignut! I tako je tik pred početak skupljanja potpisa za predsjedničke kandidate, anemični Andrej u ulozi života pucao od zadovoljstva, dok su ga stranački kapitalci iz raznih zemalja nekontrolirano hvalili, ne samo kao uspješnog Europejca, već i kao vođu uspješne rvacke vlade. Kojeg je već ovog ponedjeljka dočekalo suočavanje sa surovom stvarnošću u zemlji u kojoj su njime nezadovoljni baš svi – od prosvjetara, preko policajaca i liječnika do cestara, željezničara, pomoraca i šumara.

Al’ tko mari, kad do Plenkijevih uvaženih gostiju očito nisu doprli zvižduci i trubljenje, očaj i transparenti pobunjenih učitelja na kiši, koji rade za trećinu plaće saborskih zastupnika i možda osminu one europarlamentaraca. I čekaju da se nakon velikog prosvjeda na Trgu bana u Zagrebu i mjesec dana štrajka, taj isti uspješni predsjednik Vlade, koji za razne budalaštine dijeli pare šakom i kapom, konačno udostoji prihvatiti njihove opravdane zahtjeve i prestane tvrdoglaviti baš na mizernim primanjima i nepravednim koeficijentima prosvjetara. I što je još gore, optuživati ih za politikantstvo i političku izmanipuliranost, jer se u njegovoj glavi svijet vrti isključivo oko izbora. Pa čak i spominje pozive roditelja koji mu navodno dosađuju pitanjima kad će škola. Dok se resorna ministrica Blaženka Divjak, čija je politička glava neprestano na panju a ipak čudesno opstaje, ne bi štela mešati u „igre moći“.

Vjerojatno visoki predstavnici Europskih pučana nisu upoznati ni s rovovskom borbom stranačkih frakcija u kojoj Stevo Culej, Milijan Brkić nekada Vaso, Josip Đakić i slični rudimentarni stranački likovi, koji nemaju puno veze s demokršćanstvom desnog centra, jurišaju na tron njihova civiliziranog europćanskog prijatelja Andreja i rado bi ukinuli Dan antifašizma.

Ni pisma nevladinih udruga i opozicijskih stranaka u kojima se upozorava na netransparentno stečene pokretnine i nekretnine Dubravke Šuice, zbog čega ne stoji baš najbolje u hrvatskoj javnosti, ni tužbe HRT-a, navodno javne televizije pod direktnom kontrolom stranke na vlasti, protiv Hrvatskog novinarskog društva i njegova predsjednika, ni pravosuđe, prema percepciji građana, najkorumpiranije i najgore u Europi, nisu ih se posebno dojmili.

Iako su u govorima poslali diskretne poruke o potrebi pomirenja sa susjedima, čitaj – sa Srbijom, gotovo trideset godina nakon rata nitko od ushićenih europučana nije se zabrinuo zbog porasta ksenofobije, rasizma i revizionizma, kao i opasnih poruka Ivana Penave, koji iz svojih sitnosopstveničkih političkih ambicija ustrajava na vječnoj podijeljenosti Vukovara. Ti uljuđeni i umjereni Europćani koje je ugostio Andrej, ili su se pravili mutavi ili su doista nesvjesni svih tih pojava u Hrvatskoj protiv kojih se navodno bore, u strahu od najezde populizma koji sve više uzima maha u brojnim članicama EU-a.

Tko zna je li im itko objasnio i trgovinski pakt HDZ-ta s carem populizma u Rvata Miletom Fontanom, inače rekorderom po broju optužnica i kaznenih procesa zbog korupcije i zloporabe ovlasti, a o čijih jedanaest sumnjivo okupljenih saborskih ruku ovisi Plenkovićeva sudbina. A možda i sudba aktualne nam predsjednice, koja je bila specijalna gošća kongresa Europske pučke stranke iako navodno nije članica. Odnosno, ne bi smjela biti. Bila je ona i gošća iznenađenja na rođendanu zagrebačkog gazde, ali ipak nije obučena u zečicu iskočila iz torte. No i bez toga, priredila je još jedan nezaboravan performans za slavljenika i njegove brojne uzvanike i postala viralni hit. Uostalom, nije se valjda uzaludno blamirala na Miletovoj proslavi i tulila „Happy Birthday To You“. A nije se ni bez razloga bacila u trošak i platila impresivnu tortu s državnim obilježjima i grbom Ureda predsjednika! Jer jao si ga onome protiv koga Mile okrene svoju glasačku mašineriju! Zna to i Kolinda Nacionale, ponos Europskih pučana, koja je kao nekada s odbjeglim Zdravkom Mamićem – Maminjom, i sa zagrebačkim gradonačelnikom u više nego srdačnim odnosima. Je li moguće da za tog uglednog političara, koji drži za jaja njihovu podružnicu u Hrvatskoj, nisu čuli ni novi samozatajni šef EPP-a Donald Tusk ni nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen?

Zato je HNS-ov Predrag Štromar, poznat kao principijelni koalicijskih partner, pojeo govno i u ime svog Ministarstva graditeljstva odobrio megalomanske i dubiozne izmjene GUP-a te dao Bandiću zeleno svjetlo da slobodno potaraca pola Zagreba. Sad su mu odriješene ruke, osobito nakon što je začepio usta preobraćenim svjedocima iz svojih sudskih procesa, povoljno im podijelivši kućice za Advent, kako bi ljudi zaradili. Uostalom, nije Mile jedini koji ima problema s pravosuđem, a nasušno je potreban Plenkovićevoj saborskoj većini. Tu je još jedan drugi grešnik, bivši visokopozicionirani član SDP-a Tomislav Saucha, koji je iz čiste ljubavi prema pravdi promijenio stranu. Branimira Glavaša, optuženog ratnog zločinca kojem sve češće ispadaju kosturi iz ormara mračne prošlosti, ili osebujnog generala Željka Glasnovića koji ima problema s govorom mržnje, da i ne spominjemo. Teško da bi slične Angela Merkel ili irski premijer Leo Varadkar trpjeli u svom okruženju.

No očito nije problem ako takvi u Hrvatskoj održavaju u sedlu vladu čijem se uspjehu dive Plenkovićevi europćanski jarani. Dok nastoje ukrotiti Aleksandra Vučića, EPP-ovci očito pragmatično žmire na nepodopštine HDZ-ta i svog miljenika na njegovu čelu. Budući da nisu jako izbirljivi u pogledu međunarodnih partnera, imaju oni i većih problema u svojim redovima. Jedan od njih zove se Viktor Orbán, a HDZ i Andrej za njegov Fidesz su mačji kašalj. Zato su i pristali odraditi Europski propagandni program uoči još jednih izbora u Hrvatskoj. Uostalom, nisu li bili jednako susretljivi i prema Ćaći Sanaderu? A znamo kako je to završilo.