Ispada da su prve ratne vlade neumrlog predsjednika Franje u tek osnovanoj nam neovisnoj Republici, bile Domovi kulture s dva vodoskoka u usporedbi s ovime što imamo. Tuđman se barem trudio za ministre imenovati neke ostvarene ljude

Nakon što je uz puno halabuke izglasana i treća Plenkovićeva vlada, u kojoj ostaju uglavnom isti ministri i potpredsjednici uz tri nove akvizicije iz redova Domovinskog pokreta, čovjeku dođe da se zapita – a čemu smo uopće izlazili na izbore? Što bi narod rekao – džaba smo krečili.

Jer nakon svih optužbi i dokaza o korupciji vladajućih, građanskih prosvjeda, Milanovićeve diverzije na izbore i pompoznih najava Rijeka pravde koje dolaze, dobili smo više-manje ono što smo već imali. Odnosno – gore. Uz dosadašnje potkapacitirane Plenkijeve poslušnike, kao rezultat nakaradne političke trgovine fasovali smo još potkapacitiranije domovince, kojima su dodijeljena jedno izmišljeno i dva postojeća ministarstva kako bi se zadovoljili njihovi stranački apetiti. Pa ako je to najbolje što Rvacka ima u 21. stoljeću, jadna li nam majka!

Kad se prouče skromne biografije novih odabranika, ispada da je jedino HDZ-tov ministar turizma Tonči Glavina, američki student i dugogodišnji državni tajnik u Ministarstvu turizma, vlasnik raskošne vile za odmor na čijem najmu zarađuje masne pare, kvalificiran za preuzimanje ministarske pozicije u svom resoru. Na Josipa Dabru, magistra kineziologije sa Sveučilišta u Travniku koji se nije mogao sjetiti koliko je godina studirao, na čelu strateškog Ministarstva poljoprivrede, teologa Ivana Šipića koji tek treba osnovati Ministarstvo demografije i stečajnog upravitelja, odvjetnika i plinskog biznismena Antu Šušnjaru, bliskog PPD-u i Mariju Radiću, kojeg je dopalo Ministarstvo gospodarstva, ne treba trošiti riječi. Oni su dokaz da baš svatko u ovoj državi može postati ministar ako se učlani u pravu partiju u pravom trenutku i uklopi u kadrovsku križaljku. Znakovito kako je mastermind DP-a, spomenuti Mario Radić, odbio sve izvršne funkcije. Ima čovjek pametnijeg posla od izlaganja javnosti za pišljive dvije i po’ tisuće eura.

Usput budi rečeno, u rvackoj politici osobito su, čini se, traženi kineziolozi, to jest profesori tjelesnog odgoja kako ih se nazivalo u mrskoj Jugoslaviji, koji su se pokazali izuzetno svestranima. Čudo jedno kakve se sve vještine steknu na tom fakultetu – možeš postati, naprimjer, gradonačelnik poput Ivana Penave, župan i ministar obrane poput Ivana Anušića ili, eto, ministar poljoprivrede poput spomenutog Josipa Dabre. Čemu trošiti mladost i opterećivati mozak društvenim ili prirodnim znanostima kad te koalicijski sporazum s vladajućom strankom može lansirati na svaku poziciju koju poželiš.

Treba li posebno spominjati da su u zemlji čiji se premijer kune u ravnopravnost spolova i jačanje uloge žena na svim poljima, u skladu s europskim direktivama i civilizacijskim tekovinama, od 18 ministarstava samo dva pripala ženama. Koje služe kao ukras u prvom redu tradicionalne fotografije na stepenicama Vlade iako se i te kako može sumnjati da obje imaju putra na glavi.

Tko zna, možda ih je baš zato Plenki i ostavio, jer zna da će ga one slijepo slušati dok ih on štiti svojim širokim plećima. I ne želi ih se odreći iz inata, točnije, čuvenog dalmatinskog dišpeta. Uostalom, to su dvije Plenkijeve miljenice – ministrica kulture i medija nagazna Nina Obuljen Koržinek, premijerovo suho zlato po kojem čačka Ured europskog javnog tužitelja zbog slučaja Geodetski, i Marija Vučković, štićenica Branka Bačića čiji je razorni mandat u Ministarstvu poljoprivrede i regionalnog razvoja vrvio aferama u koje su također uključene europćanske pare – od vjetroelektrana do pašnjaka. Za nagradu je dobila novo Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, a sudeći po njenim dosadašnjim dostignućima, pitanje je kako točno misli njime kormilariti dok su ključni sektori, gospodarstvo i energetika, u rukama DP-a. Tako da ona ne mora zamarati svoju lijepu glavicu teškim temama.

Ne iznenađuje što najveći Europćanin među Rvatima AP nije mogao pronaći ništa bolje kad u 11 izbornih jedinica nijednu HDZ-tovu listu nije nosila žena, dok ih je u Saboru pet manje nego u prošlom sazivu, točnije, tek 14 od 61 zastupnika vladajuće stranke. Što znači da su HDZ-tovci daleko od kvote od 40 posto koju propisuju i rvacki i europski zakoni. Nisu valjda ludi da ih se drže ko pijan plota.

Sve to u skladu je s novom demografskom ognjištarskom politikom Penave i njegovih jarana, koja nas vraća u 18. stoljeće. A koja nije mrska ni jastrebovima iz HDZ-tovih redova. Na ženama je da rađaju, šute i drže se kuće i Crkve. Kakva karijera, financijska neovisnost, kakvi bakrači! I kakvo pravo na izbor, to jest legalan ili, nedajbože, besplatan pobačaj. Nema sumnje da će stotine tisuća mladih parova koji su pobjegli glavom bez obzira upravo iz pasivnih krajeva u kojima su HDZ i Domovinski pokret na vlasti, sada pohrliti natrag u domovinu da se množe do iznemoglosti. Samo su čekali da teolog Ivan Šipić preuzme Ministarstvo demografije i eto ih!

Ukratko, nova stara Vlada HDZ-ta iz koje nisu otperjali mnogi kompromitirani ministri na koje su mediji tipovali, prava je politička i intelektualna karikatura i odraz balkanskog nazadnjaštva male katolibanske države kakva je Rvacka. Kao da nikada nismo prošli kroz proces eurointegracija, usvajali „Acquis Communitaire“, usklađivali puste zakone s onim europskima i na jedvite jade zatvorili Poglavlje 23 – pravosuđe i temeljna prava, iz petnih žila dokazujući kako smo uređeno demokratsko društvo. Ništa od toga nije nam se primilo pa ispada da su prve ratne vlade neumrlog predsjednika Franje, u tek osnovanoj nam neovisnoj Republici, bile, što bi se reklo, dom kulture s dva vodoskoka u usporedbi s ovime što imamo trideset godina kasnije. Tuđman se barem trudio za ministre imenovati neke ostvarene ljude čija imena su značila nešto u vlastitoj struci, ali i široj javnosti. To se ne može reći za njegove opskurne savjetnike koji su drmali državom i kriminalnom privatizacijom gospodarstva, ali to je već druga priča.

I dokle smo stigli? Hod za život, komemoracija za „hrvatske vojnike“ pobijene na Bleiburgu, Thompson u prime-time programu takozvane hrvatske dalekovidnice, demoniziranje srpske nacionalne manjine, zazivanje povratka dijaspore treće generacije iz Južne Amerike, lupanje u domoljubna prsa – sve to zvuči kao deja-vu.

Sve smo to već doživjeli mračnih devedesetih, pa 2016., a onda i prošloga tjedna kada je konačno sklopljen politički brak iz interesa između desnice i tvrde desnice, koje bi nas trebale voditi sljedeće četiri godine. Tako nam Bog pomogao!

Doduše, HDZ-tov faraon Plen Ki-mun potrudio se da koalicijski sporazum bude potpisan daleko od očiju javnosti, koja je isto tako uskraćena i za informaciju što u njemu točno piše. Ono što smo imali priliku vidjeti i čuti, to je Program Vlade, prepisan iz HDZ-tova predizbornog programa, u kojem, srećom, nema većine nakaradnih zahtjeva DP-a. Barem ne crno na bijelom. Odnosno, ima ih oko tri posto, a među njima je i muzej žrtvama totalitarnih režima zbog kojeg će nacija zacijelo znatno bolje živjeti. Glavne točke programa koje je slavodobitno predstavio veliki opsjenar AP su uspješna, vitalna, pravedna, održiva i suverena Hrvatska. Ni manje ni više. Dok su ključni ciljevi osiguranje političke stabilnosti, jačanje demokratskih vrednota, borba protiv korupcije i razvoj transparentnih institucija. Bla bla bla. I to nije sve – u novom mandatu obećavaju i prosječnu neto plaću od 1600 eura, minimalnu bruto plaću od 1250 eura te otvaranje 125.000 novih radnih mjesta. Jupi!

Uz takve ministre i sastav saborske većine, nema sumnje da će sve te ciljeve i ostvariti. Recimo, kada potencijalni investitori požele razgovarati s ministrom gospodarstva, on će učiniti sve da to bude u interesu građana, a ne, recimo, u interesu Marija Radića ili Šušnjarine privatne tvrtke čija je upravljačka prava prenio na nepoznatog nekog. Dok će kineziolog Josip Dabro, koji se na vrijeme učlanio u Mladež HDZ-ta, svojim spektakularnim znanjima i umijećima pjevanja sevdalinki i kickboxinga čudesno regenerirati selo i maestralno svladavati začkoljaste natječaje za europske fondove. On je prava slika kompetencije na polju strateških politika kakva je poljoprivreda.

I čemu onda sav trud oko ulaska u EU, čemu svi dokazi o korupciji, klijentelizmu i zarobljenom pravosuđu na koje godinama upozoravaju mediji, opozicija i Europska komisija, kada smo i nakon 30 godina suverenosti dobili isto?