U tjednu u kojem je USKOK nastavio lov na dobro umrežene suradnike pokojnog gradonačelnika, osumnjičene za razne koruptivne i lukrativne posliće u gradskim poduzećima i uredima, poštenjačine HDZ-tovci, uzoriti članovi Domovinskog pokreta i Mosta, kao i ostali luzeri nedavnih lokalnih izbora, krenuli su se uglas zgražati nad prvim potezima Tomislava Tomaševića i njegova tima. I pri tome moralizirati oko smjena i imenovanja koja, po njihovu mišljenju, ne dokazuju samo da predstavnici zeleno-lijeve platforme Možemo! nisu dorasli situaciji, već i da su u sukobu interesa, krše zakon i ne drže se vlastitih obećanja.

Ukratko, dezorijentirani diletanti, kako ih je nazvao dugogodišnji Bandićev gradski ministar financija Slavko Kojić, koji, eto, nije imao blage veze o tome kakav je koruptivni svinjac od Zagreba napravio njegov bivši gazda. Očito da u Rvackoj vrijede dvostruki aršini – jedni za HDZ, Stranku BM 365 i Domovinski pokret na čelu s Miroslavom Škorom, koji je sa svojim preskupim parkingom ispred bolnice Merkur i adventskim kućicama na prestižnim lokacijama svojedobno također profitirao od pokojnika, i drugi za zeleno-lijevu platformu Možemo! koja je obećala promjene i nastoji ih u nemogućim uvjetima provoditi.

Osobito je glasan beznadni Davor Filipović, Plenkovićev odabranik na posljednjim lokalnim izborima, na kojima je maestralno popušio gradonačelničku fotelju pa mu ne preostaje drugo nego da se dokazuje bespoštednim kritikama na račun nove vlasti. Baš kao da nikada nije bio u koaliciji s Miletom i godinama poslušno dizao ruke za projekte koje trenutačno češlja riječki USKOK. A sada se u maniri biblijskog pravednika pjeni nad skandaloznim potezima novog gradonačelnika, iako nikome nije objasnio što bi on napravio u njegovoj situaciji.

To malo koga čudi, s obzirom na to da Davor, koji nije Damir, do sada nije upravljao ni društvom ljubitelja ptica pjevica ni ičim drugim osim vlastitom karijerom, potpomognutom članstvom u HDZ-tu. Zahvaljujući tom malom detalju iz besprijekorne biografije, mladi je Davor 2017. postao predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskih šuma, javnog poduzeća poznatog po raznim aferama i mutnim poslovima. A onda je kao predstavnik većine u Gradskoj skupštini od 2017. bio i predsjednik Odbora za financije, član Odbora za gospodarski razvoj, kao i Povjerenstva za izradu, provedbu i praćenje programa za suzbijanje korupcije za Grad Zagreb, što mu danas baš i ne služi na čast, s obzirom na kataklizmičko stanje koje je pokojni zagrebački šerif ostavio iza sebe. Dok mu je HDZ držao lojtre.

Onako tolerantan kakav već jest, Filipović valjda ne bi ni dirao ni Nadzorni odbor ni Upravu Zagrebačkog holdinga koji grca u dugovima, već bi pustio staru gardu da ih bez ometanja i dalje gomila. Ili bi možda Upravno vijeće bolnice Srebrnjak ostavio u istom sastavu iako su dvije članice – omiljena Miletova savjetnica Ana Stavljenić Rukavina, kao i Andrea Šulentić, bivša pročelnica službe gradonačelnika – uhapšene, a Županijski sud donio pravomoćnu presudu prema kojoj je dugogodišnji ravnatelj Boro Nogalo bio nezakonito smijenjen.

Filipovićevi HDZ-tovci osobito su se uzbudili i zbog smanjivanja koeficijenata na basnoslovne plaće pročelnika, njihovih zamjenika i posebnih viših savjetnika pročelnika, koje su – u rasponu od 18 do 22 tisuće kuna – sve odredom bile više od gradonačelnikove. To, doduše, pokojnom Miletu nije teško palo, s obzirom na to da mu je legalna novčana nagrada za obnašanje najviše dužnosti u glavnom gradu ionako služila kao džeparac. Ta tko se ne sjeća one njegove čuvene izjave: „Samo budala živi od plaće!“

Zato je valjda Mislav Herman, predsjednik zagrebačke organizacije HDZ-ta, kresanje plaća gradskim ministrima i njihovoj kamarili nazvao običnim populizmom, dok njegova stranka očekivano nije podržala niti smanjivanje pregolema broja ureda s 27 na 16. Iako se radi o uštedi milijuna kuna javnog novca za izmišljene funkcije na kojima su Miletovi odabranici uglavnom čačkali nos od dosade, a sada ih, prema odredbama idiotskog Zakona o lokalnoj samoupravi, ne mogu otpustiti ako sami ne odluče otići. Kao, na primjer, Pavle Kalinić, koji je uvređen i iznenađen jer mu je ukinulo Ured za katastrofe i jer više neće imati plaću 31.000 kuna, revoltirano dao otkaz.

Srećom, u rješavanju pročelnika i direktora gradskih poduzeća koji su bili dio Banditićeve koruptivne hobotnice, novoj gradskoj vlasti nesebično pomaže represivni aparat probuđen iz višedesetljetnog sna. Bit će da je i to populizam kojim institucije dokazuju da su konačno počele raditi svoj posao. Pa je tako pao i bivši direktor groblja Patrik Šegota, široj javnosti poznat po aferi s kućicama na Mirogoju, nakon koje je promptno bio nagrađen mjestom zamjenika direktorice Zagrebparkinga. Populizam je, dakako, i Tomaševićeva vožnja na posao biciklom i kresanje voznog parka sa 146 luksuznih vozila na 44 automobila srednje klase, što je višestruko jeftinije od 4,5 milijuna koliko su Zagrepčani do sada caltali za najam gradskih limenih ljubimaca. Filipović bi sve to, bez sumnje, napravio pametnije. Iako tijekom urnebesno besmislene predizborne kampanje nismo čuli nijedan prijedlog za spas ispražnjene gradske blagajne, kao ni za reformu Gradske uprave.

Treba li posebno spominjati i snebivanje bezgrešnih HDZ-tovaca i Škorine sljedbe oko angažiranja javne bilježnice za ovjeru potpisa, zato što je bila među donatorima predizborne kampanje zeleno-lijeve platforme Možemo! Takvih je bilo više od 1500, a donirali su od 100 do maksimalno 10.000 kuna. Toliko je, na primjer, uplatio stomatolog Tomislav Lauc, imenovan za novog člana Upravnog vijeća bolnice Srebrnjak, za što će primati naknadu od 750 kuna mjesečno. Prema novim aršinima, tih 1500 građana valjda bi automatski trebalo biti eliminirano iz izbora za bilo koju gradsku funkciju.

Zato su se čistunci iz HDZ-ta, stranke koja je nepravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija u aferi Fimi media i koja se financirala isisavanjem milijuna kuna javnog novca, jako zabrinuli oko Tomaševićevog sukoba interesa. Premda je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa u trima slučajevima u kojima su HDZ-tovi malo konkretniji donatori imenovani na funkcije u raznim ministarstvima, zaključilo da sukoba interesa nema, s obzirom na to da su svojim kvalifikacijama ispunjavali uvjete za navedena radna mjesta.

Da su HDZ-tovci i ostali grlati kritičari nove vlasti tako pažljivo pratili sve Banditićeve marifetluke, gdje bi nam bio kraj! Budući da kolektivna amnezija Rvate redovito pogađa, možda bi se na ovom mjestu trebalo prisjetiti fascinantne svote od 18 milijuna kuna, donirane za predsjedničku kampanju Mileta Fontane 2009., a na koju je zaboravio platiti porez. Ta svota je do 2012. godine narasla na 24,7 milijuna kuna, jer su se, naime, uplate nastavile i nakon što je kampanja završila. I iako ga je prijavilo DORH-u, optužnica je odbačena jer je vijeće sutkinje Tanje Pavelin zaključilo da tajno snimljeni razgovori nisu zakoniti dokaz. I izio vuk magare. Doduše, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa Mileta je kaznilo, i to s 30 tisuća kuna, ali to je za njega ionako bio kikiriki. Posebno zanimljiva u ovoj priči jest činjenica da su deseci fizičkih osoba donirali i po 90 tisuća kuna, što je bio daleko veći iznos od njihovih godišnjih primanja. Radilo se mahom o zaposlenicima gradskih i državnih institucija, koje nitko iz Porezne uprave nikada nije pitao za zdravlje.

Eh, da je vratiti vremeplov kojih dvadesetak godina unatrag, kada je Milan Bandić, kao nova nada SDP-a, osvojio Zagreb i u njemu zatekao okoštalu HDZ-tovu strukturu koju je iza sebe ostavila Marina Dropulić. I njega su dočekali kao osloboditelja i mnogi su naivci povjerovali da će doista promijeniti način vladanja gradom. Umjesto toga, Mile je samo usavršio stare HDZ-tove tehnike i potencirao ih na entu, tako da mu u hapanju javnog novca nitko nije bio ravan. Osim, možda, Ive Sanadera. No nije to poanta. Poanta je da ga nakon prvih 30 dana vladavine nitko nije nazivao dezorijentiranim diletantom, iako je na funkciju gradonačelnika izabran s iskustvom referenta za općenarodnu obranu i zaštitu u Općinskom komitetu Saveza komunista na Peščenici.

Je li to bolje od 20 godina aktivizma i međunarodne karijere pod okriljem UN-u, kakvu iza sebe ima Tomislav Tomašević, ili se ipak radi o dvostrukim aršinima?