To da postoje dvije Hrvatske koje su dijametralno suprotne, međusobno se ne podnose i ne mogu se složiti više manje ni oko čega – od povijesti, preko ideologije do uloge Katoličke Crkve u neovisnoj nam i slobodnoj državi – dobro je poznato još iz doba neumrlog predsjednika Franje, koji je za svog autokratskog mandata svim silama pokušao nametnuti jednoumlje i protuprirodnu pomirdbu lijevih i desnih, ustaša i partizana i njihovih potomaka.

No ono što smo gledali posljednjih dana, 22 godine nakon smrti prvog rvackog predsjednika, koji bi, samo da je živ, upravo navršio sto godina, dokazuje da smo dalje od pomirdbe nego što smo ikada bili i dalje od demokracije temeljene na europskim vrijednostima nego mrskih devedesetih. Iako su zbog ruske agresije na Ukrajinu vremena gotovo jednako olovna kao na početku Domovinskog rata, stare strasti razbuktale su se istim žarom, uz diskretnu pomoć vladajućih.

Naime, u tjednu u kojem se proslavljao Dan Europe i pobjede nad fašizmom, doživjeli smo nekoliko potpuno kontradiktornih prosvjeda i obilježavanja jednako kontradiktornih obljetnica – od demonstracija za zakonsko pravo na prekid trudnoće, preko Hoda za život do komemoracija za žrtve Bleiburga i 80. godišnjice proboja partizana s Petrove gore. Dogodile su se i dvije proslave stotog Franjina rođendana, oko kojih se nikako nisu mogli dogovoriti sadašnji i bivši HDZ-tovci, kao ni seka i braco Tuđman, koji su na Ćaćin stoti bili svaki na svojoj strani. Jedan u Zagrebu, drugi u Vukovaru. Što bi se reklo, dva Rvata, tri stranke.

Sve to je u svakom slobodnom društvu dopušteno i normalno, uz uvjet da vlast bez zadrške i fige u džepu štiti zakone i Ustav države kojoj je na čelu. Međutim, rvacka vlast u rukama HDZ-ta, pod utjecajem Katoličke Crkve i ostrašćenih desničara u svojim i tuđim redovima, nastavlja svoju perfidnu igru koju igra već desetljećima – a to je deklarativno zastupati jedno, a prakticirati nešto sasvim drugo, odnosno, posve suprotno. To izaziva duboke i nezdrave podjele u društvu koje ionako ne vjeruje institucijama i jača retrogradne snage i procese koji vraćaju Rvacku u 19. stoljeće, svrstavajući je među problematične članice Europske unije. S Poljskom, Mađarskom i, na primjer, Maltom.

Najbolje se to moglo vidjeti na slučaju nesretne trudnice Mirele Čavajde, kojoj je nakon mučnog otezanja dviju komisija konačno odobren prekid trudnoće zbog malignog tumora ploda, ali ne u Hrvatskoj iako je to njeno zakonsko pravo. Dakle – legalno je i može, ali ne može! Ostvarit će ga u Sloveniji, gdje liječnici u javnim zdravstvenim ustanovama obavljaju posao za koji su plaćeni i nemaju priziv savjesti kao 60 posto rvackih ginekologa, koji te iste pobačaje rade u privatnim klinikama, izvan radnog vremena. Bio je to okidač da se konačno digne ona tiha većina, navikla na rvacku šutnju, koju je razjarila dugogodišnja sramotna praksa u većini bolnica od Zagreba do Dubrovnika. U znak podrške Mireli i svim ženama koje su se zbog klerikalizacije rvackog zdravstvenog sustava u navodno sekularnoj državi našle u sličnoj situaciji, u devet gradova diljem zemlje dogodile su se masovne demonstracije pod zajedničkom parolom „Dosta!“.

Malo je toga doprlo do bahatog Andreja Plenkovića, koji se, dakako, deklarativno zalaže za pravo žene na izbor. No u skladu sa svojom dvoličnom prirodom, ostao je slijep i gluh na poruke žena s gradskih trgova i ‘ladno ustvrdio da ne namjerava u mandatu ove vlade poštovati rješenje Ustavnog suda iz 2017. i donijeti novi Zakon o prekidu trudnoće. Dotle je Vili Beroš, posrnuli heroj pandemije covida-19, znojeći se objašnjavao kako u Rvackoj ne postoje stručnjaci koji obavljaju takav zahvat, dok je Ante Čorušić, ravnatelj KBC-a Zagreb i predsjednik Hrvatskog društva ginekologa, izjavio da se kod nas ne prakticira feticid. No, hvala Bogu, stigla im je šamarčina slovenskih ginekologa iz prijateljske Dežele, koji su prozvali hrvatske kolege zbog zloporabe tog termina u političke svrhe. Bar nešto!

Probudila se i opozicija pa se do ranih jutarnjih sati prošloga četvrtka vodila žestoka rasprava o SDP-ovu prijedlogu novog zakona o pobačaju, koja je ponovo razotkrila sve licemjerje rvacke politike, a osobito HDZ-ta u čijim redovima nema sloge kada se radi o reproduktivnim pravima žena. Sva sreća, imaju trbuhozborca Hrvoja Zekanovića koji glasno i bez ograda u Saboru govori ono što većina HDZ-tovaca zapravo misli.

A većina njih misli ono što su promovirali Željka Markić i slični militantni katolibani na još jednom masovnom „Hodu za život“, koji se, nakon Varaždina, Vinkovaca i Slavonskog Broda, održao i u Zagrebu. Kao i svake godine, iza parola o zaštiti života prosvjednici su s puno ljubavi za nerođenu djecu i pare koje im šalju američki milijarderi i ruski oligarsi, tražili da se davno stečeno pravo žena na legalni prekid trudnoće u skoroj budućnosti ukine.

Na istom tom tragu društvenih podjela ponovo su održane komemoracija i misa za žrtve Bleiburga, ali ove godine na Mirogoju i u Udbini, budući da je Republika Austrija, kao civilizirana europska država, zabranila ustaške derneke na svom teritoriju, s čime Hrvatska očito nema problema. Dapače, kod Središnjeg križa na Mirogoju s predstavnicima Počasnog bleiburškog voda članovi rvacke vlade i neizbježni Gordan Jandroković-Njonjo, predsjednik Hrvatskog sabora koji je tradicionalno pokrovitelj tog opskurnog skupa, rame uz rame sa Zlatkom Hasanbegovićem, Karolinom Vidović-Krišto i sličnim kreaturama položili su zajednički vijenac za hrvatske vojnike i ostale stradale bez suđenja na Bleiburgu. Dakle, za ustaše, njihove pomagače i istomišljenike i dio nevinih civila koji su iz nekih razloga bježali pred partizanima.

Na isti dan, u organizaciji SNV-a i Saveza antifašista Hrvatske, obilježena je i 80. obljetnica partizanskog proboja ustaškog obruča kod Petrove gore, čiji je cilj bio spašavanje izbjeglog stanovništva Banije i Korduna koje je tamo pronašlo spas od pokolja prema rasnim zakonima tzv. NDH. Treba li posebno isticati da svečanosti nije nazočio nijedan predstavnik rvacke vlasti, one iste koja se u Bruxellesu zaklinje u antifašizam i ponosi činjenicom da je hrvatski pokret otpora bio jedan od najsnažnijih i najorganiziranijih u Europi. Ni vijenca, ni pisma, ni razglednice, s obzirom na to da su bili prezauzeti naricanjem nad poginulim ustašama na Bleiburgu.

Od saborskih zastupnika tamo se pojavila jedino Urša Raukar, u ime zeleno-lijeve platforme Možemo!, dok su SDP-ovci očito imali pametnija posla. Na predsjednika Republike, kojem bi prirodno bilo mjesto među antifašistima, suvišno je trošiti riječi. Jer on je u svom neobuzdanom divljanju uspio izvrijeđati i Milorada Pupovca, i Franju Habulina, i Zorana Pusića, i Srbe, i bivše aktiviste, pa mu vjerojatno ne bi priredili previše srdačnu dobrodošlicu.

Osobito nakon što je odlikovao razbijača ćiriličnih ploča u Vukovaru Tomislava Josića, svojedobno osuđenog zbog klevete njegova oca. Ako to nije pomirdba Rvata s Rvatima, a što onda jest? Bavio se gazda Pantovčaka i blokadom ulaska Finske i Švedske u NATO, zbog silne brige za Rvate u komšiluku, odnosno u BiH, kojima je trenutačno manično opsjednut. Dok su mu građani vlastite države i njihovi problemi, a osobito srušeni spomenici antifašizmu, kao i obljetnice partizanskih akcija, zadnja rupa na svirali.

Zato je Urša Raukar, govoreći ispod spomenika svjetski poznatog kipara Voje Bakića Ustanku naroda Banije i Korduna, koji je, baš kao i partizanska bolnica, brutalno devastiran devedesetih, poručila je premijeru i ministrici kulture da konačno obnove spomen-područje na Petrovoj gori i tako jasno demonstriraju odnos vlasti prema antifašizmu i prema kulturnoj baštini. One iste vlasti koja se u Bruxellesu zaklinje u antifašizam i ponosi činjenicom da je hrvatski pokret otpora bio jedan od najsnažnijih i najorganiziranijih u Europi.

Ali vlast obnavlja groblja ustaša i domobrana na Mirogoju pa za ovo drugo nema para. Vlast se zalaže se za pravo žene na izbor dok potiče institucionalni priziv savjesti i šalje Mirelu Čavajdu u Sloveniju. Pa tko je tu lud? I kako onda narod ne bi bio jednako lud? I kako onda ne bi postojale dvije Rvacke kojima je tako lako manipulirati?