Plenkijevim ljudima CRNE BROJKE o domaćem gospodarstvu, konkurentnosti i efikasnosti državne uprave izgledaju ružičasto, dok vapaji radnika, umirovljenika, bolesnika i 1,2 milijuna građana na rubu siromaštva, ne dopiru do njihovih zaštopanih ušiju

Dvije godine nakon što je urbi et orbi predstavio svoju vladu, premijer koji je obećavao – Andrej Plenković – puca od zadovoljstva postignutim rezultatima.

I ne samo on – i svi njegovi ministri i rijetke ministrice oduševljeni su samima sobom, uvjereni da su odradili maestralan posao. Ne zna se, doduše, zašto su nakon dvije godine ničega tako sretni i nasmijani. Bit će zbog porezne reforme nesmjenjivog Zdravka Marića zbog koje će im ionako velike plaće postati još veće. To je, doduše, razlog dovoljan sam po sebi, ali tko još živi od plaće, molit ću vas lijepo? Ipak, iako je industrijska proizvodnja u padu, a ovisnost o turizmu veća nego ikada, iako smo po BDP-u na dnu Europske unije, raspoloženi financministar uvijek može ništa prikazati kao nešto.

I zato Plenkijevim ljudima crne brojke o domaćem gospodarstvu, konkurentnosti i efikasnosti državne uprave izgledaju ružičasto, dok vapaji radnika, umirovljenika, poljoprivrednika, bolesnika i 1,2 milijuna građana, odnosno 27,9 posto nevoljnika koji prema najnovijim podacima Eurostata u Lijepoj Našoj obećanoj zemlji žive na rubu siromaštva, ne dopiru do njihovih zaštopanih ušiju.

NI PREMIJER IH NIJE NAJBOLJE ČUO jer je, simbolično, drugu obljetnicu anemičnog vladanja proslavio u svom prirodnom okruženju u Bruxellesu, gdje je na Europskom vijeću suvereno raspravljao o Brexitu i briljirao sjajnim prijedlozima i doskočicama za rješavanje budućnosti Europske unije kao takve. Od čega, da prostite, rvacki ljudi koji su, sudeći prema obraćanjima Plenkija i Kolinde, odavno prestali biti građani, i neće imati neke prevelike koristi. Dok se Andrej bavi visokom belosvetskom politikom, očito su mu promakla sva ona svjedočenja iskasapljenih žena po ginekološkim ambulantama i nalazi o traumatičnim porodima iz pakla, fotografije zapuštenih i poharanih bolnica u kojima padaju stropovi, poplavljuju operacijske sale, rastu gljive po zidovima, liste čekanja dosežu do prosinca 2022., a medicinskog osoblja nema ni za lijek. Jer je pobjeglo u Irsku. Zbog svega navedenog ministar Kujundžić, koji se čini kao da je cijeloga života na apaurinima, prezadovoljan je rvackim zdravstvom i tvrdi da je među najboljima u svijetu. U to je očito povjerovao i neupućeni predsjednik Vlade, spasivši mu dupe od smjene u Saboru. Za sada.

I ministrica Blaženka Divjak ne skida osmijeh s lica, presretna što zbog mutne političke trgovine između HNS-a i HDZ-ta može do mile volje šetati kostime, frizuru i haljine prilagođene svojoj novoj funkciji. Teško bi bilo dosjetiti se nekog drugog razloga za njen bezrazložni optimizam, budući da se velika eksperimentalna kurikularna reforma svela na uvođenje informatike kao obveznog predmeta u pete i šeste razrede osnovne škole, uz nabavku loših tableta i bez adekvatnih udžbenika. I dok građanskom ili nedajbože zdravstvenom odgoju nema ni traga ni glasa, jer se ne bi šteli zameriti Autokefalnoj Katoličkoj Crkvi u Hrvata, ukinuta je povijest u strukovnim školama kako bi buduće kozmetičarke ili stolari bili što manje opterećeni općim znanjima. Pa što će im to kada se oko povijesti još uvijek nisu uspjeli dogovoriti ni u hrvatskoj katedrali duha, takozvanom javnom servisu koji je pod ingerencijom jedne druge ministrice – Nine Obuljen Koržinek od kulture, postao prava utvrda revizionizma, ustašofilije, nacionalizma i vjerskih fanatika. Ali zato skidanjem kritičnih novinara i urednika s ekrana, pažljivim odabirom podobnih sugovornika te osebujnom interpretacijom Vladinih uspjeha, svakodnevno pumpa zadovoljstvo i ego Plenkijevih ministara.

S EGOM PROBLEMA NEMA ni ministar od nutarnjih stvari Davor Božinović, kojeg curenje informacija u policijskim istragama, vožnja službenih automobila i izazivanje prometnih nesreća od razmetnih sinova policijskih načelnika, mlaćenje i krajnje nehuman policijski tretman migranata, zbog čega nas je prozvala i povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava, ni najmanje ne uzbuđuju. Dapače, ‘ladan k’o špricer tvrdi da je hrvatska policija snažna i fleksibilna, da fleksibilnija ne može biti. O fleksibilnosti rvackog pravosuđa suvišno je i govoriti, osobito u svjetlu najnovije presude Milanu Bandiću, koji je oslobođen svih optužbi za pogodovanje Željki Markić i njenim štandovima, ili presude Ćaći Sanaderu koji je proglašen krivim za ratno profiterstvo i nevinim za HEP nakon osmogodišnje trakavice u šest sudskih procesa kojima se ne vidi kraja. Usprkos tome, benevolentni Dražen Bošnjaković, koji se ne prestaje čuditi kako su iz DORH-a nestali spisi sa svjedočenjima o ulozi Milijana Brkića Vase u aferi tzv. elitne prostitucije, tvrdi da nam je pravosuđe sve bolje. Od rezultata i brzine sudskih procesa boli glava!

Iako je hrvatska državna uprava druga najgora na svijetu nakon Venezuele, u kojoj vladaju kaos i sveopći raspad sistema, i iako mu napaljene desničarske udruge Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj jašu za vratom, nezadovoljne provjerom potpisa za referendume, uvijek presretni ministar Lovro Kuščević još je sretniji. Moguće i zato što su se u državnoj upravi uspjele zaposliti tisuće novih uhljeba, toliko da i sam Kuščević priznaje da ih ne može prebrojiti. No Bog će mu oprostiti jer ministar ionako vjeruje samo u Boga, dok demokratske procedure ili pravnu državu do sada nije spomenuo. Hvaljen Isus i Marija!

Sva sreća da za uhljebljivanje, osim državnih institucija, postoji i neiscrpni proračun Grada Zagreba, kao i bezbrojna radna mjesta u Zagrebačkom holdingu kojima je nepodnošljivo lako trgovati. Te blagodati godinama majstorski koristi Plenkijev koalicijski partner u usponu, zagrebački pastuh Mile Fontana, čijim neodoljivim čarima ne može odoljeti ni muško ni žemsko na političkoj sceni. Njegov koalicijski, kao i svaki drugi, potencijal raste, dok mu klubovi zastupnika nezaustavljivo bujaju. Kako u Skupštini grada Zagreba, tako i u Saboru. I dok nehajno kosi travu oko bespravno obnovljenog Meštrovićeva paviljona, gdje više nema ni prokletog drveta, a kamoli magnolije, Mile također ima sijaset razloga za samozadovoljstvo. Uskoro bi mogao držati Premijera za gušu i oteti mu poneko ministarstvo. Pravosuđa, naprimjer, što bi mu se nekako možda najviše isplatilo.

No iako brojke i činjenice govore suprotno, za pesimizam i depresiju u društvu isključivo su krivi mediji, kako reče naša predsjednica, prezadovoljna rezultatima liposukcijske dijete zbog kojih je njena popularnost još veća. Nemojmo zanemariti ni činjenicu da je usvojila Kiku, napuštenog psa iz azila, i dala veliki doprinos brendiranju Rvacke kroz nogomet. Zahvaljujući takvim inicijativama i vjerojatno tek privremenom pragmatičnom sporazumu o međusobnom nenapadanju, predsjednik Vlade može mirno spavati. A za njegov miran san pobrinula se i rasuta opozicija u nestajanju. Pa tko ne bi bio prepun samoga sebe kad vidi kako su obezglavljeni SDP-ejci dok se međusobno cipelare, dok im inicijative za smjenama ministara jedna za drugom propadaju u Saboru. „Šest naprema nula!“ slavodobitno klikće Plenković siguran da će, zahvaljujući golemom bazenu otpadnika i nezavisnih zastupnika, lagodno preživjeti do kraja mandata. Iako više od dvije trećine Rvata misli da Vlada loše radi i da nam država ide u krivom smjeru, da ne kažemo u p… materinu, čvrsti su k’o stijena. A rejting HDZ-tu raste.

Zato Premijer i može opušteno ćakulati na tečnom francuskom s Kolindinim prijateljem Emmanuelom Macronom o nogometnim reprezentacijama i o tome kako se njih dvojica sjajno razumiju. Za razliku od Steve Culeja, koji ne razumije francuski, a još manje Premijera. Pa se zato sprema promijeniti stranačke boje i saborski klub. Pa što bi se Plenki nervir’o kad će se, sa Stevom i bez njega, uvijek naći dovoljno ruku za ostanak ovakve nakaradne koalicije na vlasti. Ako su preživjeli Agrokor, afere Borg i Uljanik, kao i pobunu jastrebova u Vukovaru, preživjet će i Stevu prebjega.

ZBOG TOLIKIH RAZLOGA za zadovoljstvo anemični Andrej nije stigao primijetiti da je preko 150 tisuća radno sposobnih ljudi u posljednje dvije godine napustilo ovu zemlju – ne samo zbog besperspektivnosti, prekarnog rada, nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja i stranačke podobnosti kao jedinog kriterija za zapošljavanje, već i zbog otrovane atmosfere u društvu koja se tijekom njegova vladanja nije raskužila. Naprotiv, svi mi zajedno plaćamo i plaćat ćemo njegovo kalkulantsko balansiranje između ustašluka i antifašizma, Glavaša i Pupovca, Jeana Claudea Junckera i Milijana Brkića. Polako, neće posal uteć, reče Premijer – imamo još dvije godine. Kako ga je krenulo, očito ničega.