Nakon dana ponosa i slave, parada, misa, odlikovanja, velikih govorancija, a onda i spektakularne Sinjske alke, uz čvrstu desnicu i oko sokolovo, na kojoj se okupio cijeli državni vrh u društvu predsjednika Dežele Boruta Pahora – koji je služio kao tampon-zona između dvaju posvađanih pijetlova Zokija i Plenkija – sunovratili smo se u surovu rvacku stvarnost. Onakvu za kakvu se istinski branitelji i sudionici Domovinskog rata zacijelo nisu borili žrtvujući svoje zdravlje i živote. Osim što smo se njihovom zaslugom konačno domogli neovisne i slobodne Republike Hrvatske, neprestano dokazujemo kako nemamo blage veze što bismo s tom državom, s obzirom na političare i strukture koji je godinama vode.

I ma koliko bahati Andrej – koji je zbog čuvene anemije, dakako, izbjegao sudjelovati u Domovinskom ratu – u nadahnutom govoru na proslavi Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja u Kninu nahvalio sebe i uspjehe svoje vlade i ma koliko mu rekordne turističke brojke trenutno išle u prilog i dizale perje, iz dana u dan suočavamo se sa suštinskim nefunkcioniranjem sustava koji uređenu državu čine državom – od pravosuđa, preko zdravstva do obrazovanja i socijale. Zaštitu života ljudi i njihove imovine, koja podrazumijeva osiguravanje opreme i aviona za borbu protiv požara od Velebita i Šibenika do Hvara i Dubrovnika, a koji su neminovna posljedica klimatskih promjena, da i ne spominjemo.

Dokazi su vladajućeg nereda i javašluka i skandali s remontom zastarjelih kanadera i zakazivanjem pružanja hitne medicinske pomoći s tragičnim posljedicama, koji su se dogodili uoči i u sjeni velikih proslava obljetnica uz svečane prelete Krila Oluje i Black Hawksa koje su nam Amerikanci poklonili. Naravno, da bismo ih nakon toga sami kupili u većim količinama.

Mnogi su se građani Rvacke ovih dana vjerojatno duboko u sebi pitali kako je moguće da država ima para za Rafale, vojne helikoptere i izdašnu pomoć Hercegovini, a nema za kupnju i remont kanadera starih preko 20 godina. Nema ni za lijekove za rizične covid-bolesnike, uređaje za anesteziju, magnetsku rezonancu ili analizatore CRP-a, zbog čijeg je nepostojanja u gradskoj ambulanti tragično preminuo mali Gabrijel u Metkoviću 2018. godine.

Kako je moguće da od 12 kanadera leti samo šest, da su tri neispravna protupožarna aviona parkirana u hangarima i da nitko ne radi na njihovu remontu? Ili da je 15 djelatnika Zrakoplovno tehničkog centra na godišnjem odmoru usred požarne sezone, a dio ga koristi za rad u fušu u Austriji? Za to se, dakako, ne osjeća odgovornom ni predstavnica CERP-a – tvrtke koja upravlja radom navedenog centra – Jadranka Čengija Šarić, ni direktor ZTC-a Zlatko Klanac, a naravno ni beznadno nesposobni i aferama opterećeni ministar obrane Mario Banožić, pod čijom su nadležnošću navedeni avioni u remontu. Niti ikome od njih pada na pamet podnijeti ostavku. Ako sve to nije povod za remont MORH-a i uprava državnih tvrtki koje ne rade svoj posao, osobito nakon tragične smrti mladog vatrogasca u Dubrovniku prošloga tjedna, a što jest?

I konačno, kako je moguće da naš kolega, novinar Indexa Vladimir Matijanić, umre u mukama u svom stanu, gušeći se od covida, nakon desetak poziva hitnoj i uzaludnih molbi svoje partnerice da ga, kao pripadnika rizične skupine, hospitaliziraju u KBC-u Split?

Osjeća li netko od ministara, ili nedajbože sam predsjednik Vlade, odgovornost za stanje na terenu i propuste koji se događaju ili će opet okriviti one na kraju zapovjednog lanca – medicinske tehničare, sestre, vatrogasne zapovjednike ili vozače hitne pomoći? Ili će, pak, Andrej mudro, kako samo on to zna, pričekati da se medijska prašina slegne, ljetne temperature narastu, turistička sezona dosegne vrhunac, a njegovi se ministri dobro odmore na dvotjednom raspustu, brčkajući se negdje u ekskluzivnim ljetovalištima duž Jadrana. A kad se vrate, sve će to već biti zaboravljeno. Beroš i Banožić možda će dobiti neku packu i drugarsku kritiku na stranačkim skupovima, ali u javnosti će ih šef HDZ-ta i Vlade zacijelo zaštititi svojim širokim plećima. Zašto? Pa zato što su bili njegov osobni izbor i jer neće njemu ulica smjenjivati ministre.

Mir, mir, mir, nitko nije kriv. Važno da su nam Kinezi izgradili veličanstveni Pelješki most, kojeg je Europa platila, i važno je da sljedeće godine ulazimo u Schengen i eurozonu. A sve su to trice i kučine, nevažni detalji za koje naš europćanski premijer nema vremena i zbog kojih se ne može spuštati na zemlju iz svoje kule bjelokosne. Uostalom, on ionako ne ovisi o uslugama javnih službi i sustava jer ima dobre veze sa svima, što po stranačkoj liniji, što s pozicija moći. A to je stari običaj u Rvata, nastao još u doba mrskog socijalizma i Komunističke partije, čiji je HDZ istinski nasljednik. Dakle, vrijedi isto pravilo: ako nemaš vezu, bolje da se ubiješ.

To je, uostalom, u svojoj objavi na Facebooku, izražavajući sućut obitelji preminulog novinara Vladimira Matijanića, napisao i poznati kirurg KBC-a Split, deklarirani desničar i HDZ-tovac Hrvoje Tomasović: „Da je bio neki drugi od novinara koji je dobar sa mnom, sigurno bi me nazvao i ja bih sve napravio da mu pomognem i to pod odmah! On očito nije bio dobar ni s ovim svojim jugo doktorima pa nije imao ni koga zvati osim hitne … Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazi-poštenih stavova kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati za pomoć.“ Eto, čovjek je umro zbog poštenja. To je konačno netko javno i priznao.

No umjesto da učimo na vlastitim pogreškama i konačno postavimo vlast koja će urediti sustav tako da protekcija i veze doista nisu potrebne, uporno ko mazge već 30 godina biramo ili korumpirane, ili nesposobne, ili oboje, one kojima usprkos ruci na junačkom srcu i punim ustima domoljublja, prioritet nije država u službi građana, već stranački i sitnosopstvenički interesi koji podrazumijevaju čudesno bogaćenje nebrojenih dužnosnika i lokalnih šerifa diljem Rvacke. Kao i njihovih kumova, rodbine i stranačkih jarana. Od doba neumrlog predsjednika Franje do danas, ništa se promijenilo nije.

Nažalost, bezbroj puta se pokazalo da javne službe funkcioniraju isključivo u izvanrednim situacijama, zahvaljujući trudu i naporima odgovornih pojedinaca, kao u slučaju stravične nesreće s poljskim autobusom u kojoj je poginulo dvanaestero putnika. No kada je stanje manje-više redovno, uglavnom vlada kaos koji kreiraju nesposobni vojnici partije na čelnim pozicijama ministarstava i državnih institucija.

Badava nam članstvo u Europskoj uniji i NATO-u, badava europska legislativa i standardi koje smo deklarativno usvojili, kada su modus operandi i način razmišljanja ostali isti. Kako u glavama stranačkih uhljeba tako i u glavama onih koji za njih glasaju. Po sistemu – ako ne zna uzeti sebi, neće dati ni nama. Valjda zato narod baš voli stranku koja je pravomoćno osuđena zbog korupcije – točnije, HDZ, kojem rejting i dalje čvrsto stoji na 30 posto. A rezultati su ono što živimo.

Umjesto da se pare poreznih obveznika ulažu u modernizaciju bolnica, opremanje ambulanti, nabavu medicinske tehnologije, kola hitne pomoći ili novih kanadera, na njima parazitira pregolem državni aparat, od kojeg građani nemaju ama naš nikakve koristi. Nepotrebni činovnici, pročelnici, savjetnici i saborski zastupnici uživaju u raskošnim privilegijama i neopravdano visokim primanjima dok stručnjaci i profesionalci čije su znanje i usluge nasušno potrebni kako bi građani od države dobivali ono za što je plaćaju, životare na crkavicama i bježe iz javne službe ko vrag od tamjana. U Njemačku, Kanadu, Švedsku, Irsku, Ameriku ili u privatni sektor.

Zato nam kronično i nedostaje liječnika, medicinskih sestara i tehničara, profesora matematike, fizike i kemije po školama, nedostaje nam i policajaca, i vatrogasaca, i aviomehaničara koji znaju obaviti remont kanadera.

Eh, da je manje tašt, kao što nije, i da je u stanju priznati vlastite greške, samozadovoljni Andrej konačno bi obavio remont Vlade kako bi sposobni, a ne podobni kormilarili državom kroz oluje koje nas očekuju ove jeseni. No za to prvo treba remont HDZ-ta, a to nećemo doživjeti.