Ipak se dogodilo! Usprkos sumnji i skepticizmu dijela medija i vladajuće oligarhije, oporbena i građanska Rvacka ipak se probudila. Barem na jedan dan. I ma koliko se AP i HDZ-tovci podsmjehivali i odmahivali rukom, održane su demonstracije pod prozorima Vlade, i to puno masovnije nego što su on i njegovi jarani očekivali rugajući se jalovoj opoziciji i njenim organizacijskim sposobnostima. No što jest, jest, skup pod parolom „Dosta je!“ uspio je iznad svih očekivanja zato što je okupljenima, a i široj bazi potlačenog rvackog naroda, beskrupulozno imenovanje duboko kompromitiranog Ivana Turudića na mjesto glavnog državnog odvjetnika ipak bilo dovoljan okidač da iz njih provali dugo zatomljivan bijes.

Reakcija faraona AP-a, velikog dedramatizatora koji je očekivano nastojao umanjiti broj okupljenih i njihov značaj, ipak je iznenadila i najbolje poznavatelje njegove narcisoidne ličnosti. Mrtav ‘ladan izjavio je da se radi o proruskom skupu retrogradne radikalne ljevice s kojeg su poslane vulgarne poruke inspirirane prizemnom komunikacijom Zorana Milanovića. Što li sve nije udrobio uslijed nemoći i povrijeđene taštine, baš na tragu jalnuških diletanata prodanih za Judine škude i zelenih, crnih i crvenih vragova koji su se priviđali neumrlom predsjedniku Franji nakon demonstracija za Stojedinicu mračnih devedesetih.

Proglasiti primitivnima građane koji misle svojom glavom, koji su s pravom kritični prema vladajućoj korupciji i uhljebizmu i smatraju kako je vrijeme da HDZ ode s vlasti, može samo netko tko stremi autokraciji Orbánova i Vučićeva tipa i valjda zaboravlja tko su mu članovi stranke. Sve sami fini ljudi koji mlate vlastite žene, izazivaju prometne nesreće, kradu gdje stignu i izražavaju se biranim riječima u Saboru, naprimjer, notorni Josip Đakić-Jopa ili pak ridikulozna Majda Burić sa svojim nakaradnim apokrifnim govorima posvećenim velikom vođi Plen Ki-munu.

Na njegovu retoriku nadovezali su se vjerni vojnici partije, poput posrnulog heroja korone, ministra od zdravlja Vilija Beroša, koji je građanski bunt u organizaciji jedanaest lijevo-liberalnih stranaka ocijenio tragikomičnim, dok je novopečeni ministar gospodarstva Damir Habijan ponavljao kako ne vidi čega bi se vladajući trebali bojati. Pa možda vlastitog naroda, koji je AP dobrano izvrijeđao proglasivši prosvjednike gotovanima koji ustaju u 11 i bune se bezveze dok oni u HDZ-tu marljivo rade u znoju lica svoga i vode konstruktivnu politiku koja daje rezultate. Ajde? Njih valjda primjećuju tek članovi HDZ-ta i njihovih kumova koji su se čudesno obogatili posljednjih desetljeća, dok je 500 tisuća radno sposobnih ljudi zapalilo preko granice jer su valjda preglupi da shvate kako im je dobro.

I to usprkos brojkama i slovima kojima premijer neumorno zasipa naciju čim vidi mikrofon. Opijen samozadovoljstvom, uspjehom je proglasio čak i činjenicu da četiri godine nakon zagrebačkog i tri godine nakon potresa na Baniji, predizborno otvaraju gradilišta objekata koji su odavno trebali biti obnovljeni. I to europskim novcem, koji se očito zamračilo putem. Normalno da je, na tom tragu, AP relativizirao i upad policije u Ministarstvo kulture i medija po nalogu Ureda europskog javnog tužitelja, što mu je očito diglo tlak. Oprostite, a što EPPO ima tamo tražiti i čačkati po papirima o preplaćivanju i pronevjerama Geodetskog fakulteta kada se, kako reče, radi o nacionalnim, a ne europskim parama?

I uostalom, što će nam uopće taj ured? Zar njegov odabranik za glavnog državnog odvjetnika Ivan Turudić nije i sam to već zaključio? Ne slučajno, jer očito treba zaštititi Plenkijevu miljenicu Ninu Obuljen Koržinek, koja se, kao i onih dvadeset i kusur ministara smijenjenih zbog sličnih razloga, ponaša kao Alisa u zemlji čudesa. Pa stvarno je ta opozicija maliciozna, a narod izmanipuliran pisanjem prokletih medija koji objavljuju dezinformacije iz sudskih spisa. Nečuveno!

Eh, što vlast učini od čovjeka… Kao što je poznato, vlast je slast, vlast kvari, a velika vlast još i više. Pa kad jednom udari u glavu, teško se više prizemljiti. Čovjek na tim visinama počne misliti da je Božji odabranik i da ima nadljudske sposobnosti, zbog čega mu je dopušteno sve što običnim smrtnicima nije. Pa kad osjeti taj posljednji afrodizijak, a to je moć, naprosto ne može odoljeti sirenskom zovu despotizma i gaženja svih koji imaju drugačije mišljenje.

Pogledajte u što se u osam godina vladavine pretvorio dečko koji je obećavao AP, miljenik europskih pučana, a osobito predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Zbog bahatosti i arogancije koju je razvio – ili ju je tek dobro skrivao dok je još ganjao diplomatsku karijeru i figurirao kao agilni eurozastupnik – teško ga je prepoznati. A teško se više sjetiti i vremena kada je djelovao pristojno i predstavljao poželjnu alternativu Karamarkovoj radikalno desnoj i nacionalističkoj politici. Tko bi rekao da će se u dva mandata apsolutne vlasti Andrej do te mjere izobličiti i da će Rvati žaliti za vremenima Ćaće Sanadera, koji mu je u mnogočemu bio uzor.

No povijest nas uči da svakoj tiraniji jednom dođe kraj, i to obično u trenutku kada se autokrati na vlasti osjećaju nedodirljivo. Neki imaju sreće pa biologija učini svoje, kao naprimjer u slučaju neumrlog predsjednika Franje ili rahmetli Mileta Fontane, ali gubili su tlo pod nogama mnogi živući silnici, i to onda kada bi se najmanje nadali. Otperjali su i Ćaća Sanader i Tomislav Karamarko, pa što ne bi Andrej Plenković?

Ili je do te mjere odlijepio od stvarnosti da misli kako se to njemu ne može dogoditi i da će vladati vječno? Valjda je počeo vjerovati u vlastite floskule i opsjene kojima iz dana u dan eutanazira rvacke građane, iste one čiju inteligenciju vrijeđa odabirom svojih kvarnih i nesposobnih suradnika, negiranjem evidentne korupcije u vlastitim redovima i kontrolom pravosuđa i medija.

No uvijek se dogodi neki prijelomni trenutak u kojem narod kaže: dosta je! U tom smislu, prije nekoliko mjeseci dopizdilo je, brate, Poljacima, koji su nakon osam godina katolibanske strahovlade Jaroslawa Kaczynskog napokon smijenili nacionalističko-konzervativnu stranku Pravo i pravda, čemu su prethodile masovne građanske demonstracije i stvaranje široke koalicije s lijeva nadesno, na čelu s Donaldom Tuskom. Bune se i Mađari protiv diktature Putinova pajde Viktora Orbána, bune se i Srbi protiv autokratske vladavine Plenkijeva stranačkog drugara Aleksandra Vučića Vučka, a nakon sumnjive smrti Aleksandra Navalnog digli su se čak i Rusi protiv Putina Groznog makar zbog toga završili u gulagu. A tamo gdje se narod diže, kad-tad se pada s vlasti.

U tom divnom društvu Putina, Orbána i Vučića našao se i rvacki faraon AP, inače veliki Europćanin, demokrat, prijatelj Ukrajine i borac protiv nasilja nad ženama, koji je u osam godina neprikosnovene vladavine dopustio pljačku epskih razmjera i uspio porobiti sve državne institucije tako da bi mu i neumrli Franjo pozavidio. I baš kad je, poput Milorada Dodika ili Zdravka Mamića, pomislio da je jači od sudbine i da mu nitko ništa ne može, poskliznuo se na imenovanju „našeg dečka“ Ivana Turudića na mjesto glavnog državnog odvjetnika usprkos svim dokazima o njegovim vezama s kriminalnim miljeom i nedoličnim obnašanjem sudačke dužnosti. Tko zna zašto je bio uvjeren da će i ovoga puta proći lišo i da će, nakon što se opozicija izdivlja na saborskim raspravama, kao i obično nametnuti svoju samovolju i bez posljedica silovati demokraciju.

Po svemu sudeći, narodu je ovoga puta dosta. No treba zadržati taj momentum do izbora, ma kada oni bili. Potez je na opoziciji, koja bi morala progutati vlastite taštine i potpisati veliku predizbornu koaliciju. Barem ovih 11 stranaka iako bi im i Most bio koristan.

Jer ništa od toga o čemu govore ne mogu ostvariti ako ne osvoje vlast. Dođu vremena kada treba biti pragmatičan i u ime višeg cilja potisnuti ideološke i sve druge razlike, kao što su to učinili Poljaci. A smijeniti HDZ očito se može jedino zajedništvom. Ako im to nije jasno nakon prosvjeda na Markovu trgu, uzalud su krečili. A Plenki i njegova kamarila mogli bi se s pravom naslađivati nad njihovom neslogom i nesposobnošću da postignu dogovor, što je dokaz da im je ego veći od interesa javnosti.