Kad su Marin Piletić, Anja Šimpraga, a osobito Davor koji nije ni Damir ni Vinko, ali je Filipović, svečano prisegnuli za ministre, nacija je odahnula, dok su se mnogi naježili od ushita! Veliki vođa HDZ-ta i Vlade konačno je odlučio! Sa strepnjom se tjednima iščekivao Andrejev pravorijek, dok su članovi Vlade bili na rubu živčanog sloma od straha za vlastitu sudbinu. I onda je, nakon dugotrajne neizvjesnosti, njegova nadnaravna mudrost u odabiru ministara ponovo došla do izražaja u punom sjaju. A umjesto obnove u nadležnosti novog ministra graditeljstva Ivana Paladina, koji bi zbog sumnjivo stečene imovine mogao izletjeti iz Vlade i prije nego što je u nju ušao, nastavljena je dekonstrukcija Rvacke.

Sva sreća da premijer nije mogao birati potpredsjednicu Vlade iz redova SDSS-a, pa je na to mjesto imenovana „djevojčica iz kolone“ Anja Šimpraga, čiji su prioritet donošenje Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije i Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova, koju je desnica popljuvala, a lijeva opozicija nahvalila iako je na kraju glasala protiv.  

Tako se dugo najavljivana i tajnovito pripremana rekonstrukcija Vlade o kojoj je uvaženi Plenković dugo umovao i držao narod u napetosti, svela na tri slova, odnosno – maknuo je one koje je baš morao zbog već započetih ili potencijalnih istraga DORH-a, a sve ostale nesposobnjakoviće namjerno je ostavio, iz svog poznatog dalmatinskog dišpeta i urođene tvrdoglavosti, kako bi što dulje nervirao mrskog mu rivala s Pantovčaka. Što bi se reklo, tresla se brda, rodilo se niš!

Nikola Grmoja može sam sebi čestitati jer je premijer silom prilika napravio ono što je zatraženo u njegovoj inicijativi o opozivu Josipa Aladrovića, Tomislava Čorića i Borisa Miloševića, koju je potpisao 31 zastupnik. Dakle, došlo je do dekriminalizacije, a ne rekonstrukcije Vlade, kako je cinično zaključio Nino Raspudić, s čime se teško ne složiti.

A dvojica novih članova Vlade po izboru dubokoumnog Andreja, najdugovječnijeg rvackog premijera koji je do sada potrošio 17 ministara, uglavnom osumnjičenih za razne vrste kriminala, izazvala su očekivano oduševljenje javnosti. Ta tko ne bio u transu od uzbuđenja i ponosa dok sluša Marina Piletića, dosadašnjeg gradonačelnika Novske i od malih nogu člana HDZ-tove mladeži, kako zaziva svetog Josipa Radnika da mu pomogne u njegovoj misiji u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Doduše, u tome mu je svojim nadnaravnim moćima uoči praznika rada iliti Prvog maja, kojeg su osiromašeni penzići i radnička klasa slavili uz besplatni grah po gradskim parkovima, prigodno pomogao i socijalno osjetljivi Andrej Plenković. Pojavivši se kao Deus ex machina na pregovorima sa sindikatima, postigao je senzacionalni dogovor o četiri posto povišice na plaće zaposlenih u javnom sektoru. Kakva majstorska gesta! Nek’ se zna da bi bez Plenkijeve velikodušnosti radnici mogli objesiti zube o klin! Ovako će živjeti kao carevi.

No javnost se ipak najdublje dojmilo visokoparno akademsko izmotavanje beznadnog Filipovića na temu pokretanja gospodarstva i spašavanja energetike, o čemu, usprkos raskošnom teoretskom znanju ekonomije i nizu znanstvenih radova, evidentno nema blage veze. Nema veze što nema blage veze, bitno je da je Plenkoviću odan do bola. Zasad. Prije toga bio je jednako odan Tomislavu Karamarku, u čijoj se eri učlanio u HDZ. I tako je Plenkovićev kandidat za gradonačelnika Zagreba, nakon hrpe nebuloza koje je izvaljivao u tragikomičnoj izbornoj kampanji koja je očekivano završila debaklom i nakon što se proslavio članstvom u nadzornim odborima Ine i Hrvatskih šuma, konačno došao na svoje. Postao je vlast!

A tako se počeo ponašati, šepureći se po Ministarstvu gospodarstva, ovoga i onoga, i prije no što su u Saboru zastupnici vladajuće većine za njega digli 77 ruku. Da bi onda novinarima i opoziciji, koja ga je rešetala vrlo konkretnim pitanjima, naširoko i nadugačko objašnjavao kako je do svega u životu došao teškim i poštenim radom, što i nama preporučuje. Uz članstvo u HDZ-tu, dakako.

Taj nekada navodno uspješni košarkaš, čudo od djeteta, harvardski stipendist i najmlađi doktorand na Ekonomskom fakultetu, osobni je izbor bahatog premijera koji u njemu možebitno prepoznaje vlastitu repliku. To što je Davor koji nije Damir i koji je obećavao izgraditi tvornicu cjepiva protiv raka u Zagrebu cijepljen od bilo kojeg oblika socijalne inteligencije i izaziva podsmijeh gdje god da se pojavi i kad god da zine, premijera ni najmanje ne brine. Dapače, navedene „nespretnosti“ možda su mu i prednost, jer ga ne može ugroziti na bilo koji način.

Teško se u ovom trenutku ne sjetiti epizode nakon smrti legendarnog Đoleta Balaševića, kojem su Zagrepčani u spomen na ćirilici napisali „Bećarac“. Novopečeni ministar Filipović, koji je rođen u Sarajevu i tamo završio osnovnu školu, tvrdio je da ćirilicu ne zna, baš kao nijednu Balaševićevu baladu. Čuo je samo za onu „Nikad kao Bane“, jer su ga Bane zvali u njegovu košarkaškom klubu. Čudno kako se uvaženi profesor ekonomije, promućuran kakav jest, tada nije zapitao – a zašto me zovu Bane, kad se ja zovem Davor, a ne Damir?

Naime, spomenuta Đoletova pjesma govori o maminom sinu, štreberu i beskičmenom karijeristu koji nije prezao ni od čega kako bi se domogao visoke pozicije u društvu. A stihovi idu ovako: „Još u školi je ručicu dizao vešto i već se znalo da postaće nešto, o već se znalo da postaće neko, ko Bog! Kao Bane, dobri sin, tih i miran, čist i fin, kao Bane, vaspitan, solidan i koristan, kao Bane, vredni mrav, poslušan i učtiv sav, kao Bane, odmeren i usmeren, i proveren za sve… Tu i tamo, tek ponekad, sretnem tog dečka, crna tašna i šofer i Mečka. TV dnevnik ga forsira nešto, o da. Bez krivice, u štampu je stigao skokom. Jer kad kreneš tim poznatim tokom, tad svi ručice podižu vešto, jen dva!“

Eto, tih su se stihova valjda sjetili Filipovićevi košarkaški suigrači, što njemu očito nije smetalo. A zašto i bi kad nije znao nijednu Balaševićevu pjesmu. Čujte, možda su i Andreja, dok je bio nadobudni košarkaš i zabijao trice na Črnomercu, baš kao i Davora zvali Bane. Zna premijer kako je teško među divljom bagrom u školi koja se opija i duva ostati izglačan, učtiv i fin. Onakav kakvog u svakom razredu najviše mrze. E, baš zato, u truc svima, a osobito medijima koje i dalje ladno okrivljuje za Filipovićev potop na zagrebačkim izborima, premijer ga je odlučio nagraditi ministarskom funkcijom.

Mnogi su vjerojatno već zasuzili za dosadašnjim Plenkovićevim mezimcem Tomislavom Ćorićem, koji je usprkos svim sumnjama na kriminalne posliće oko vjetroelektrane Krš Pađene, u odnosu na Filipovića televizija u boji. Koliko god da nam je dizao živac svojom nadmenom arogancijom, otkad je sretno najavio odlazak na lukrativno mjesto viceguvernera HNB-a, čak se čini i šarmantnim. Osobito nakon što je priznao da žali jer tijekom svog sedmogodišnjeg mandata u više ministarstava nije bio opušteniji. Kakav gubitak!

Zato sada u Vladi imamo dva Baneta – prvi je nesposobni ministar obrane Mario Banožić, koji, doduše, nije bio tako dobar đak kao Filipović, ali se zato u svojoj strelovitoj karijeri uspješno bavio mešetarenjem državnim nekretninama. Usprkos prognozama da je i on na popisu za odstrel, usprkos svim dokazima da je nedorastao svojoj funkciji, što je posebno došlo do izražaja kada se sovjetski projektil strmopizdio na Zagreb, usprkos indicijama će ga se Andrej riješiti jer je svojom glupošću i tramplavošću i njemu dosadio, ipak je ostao. U inat Zoranu Milanoviću, predsjedniku Republike i vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga, koji ga živog ne može vidjeti.

I tako smo, umjesto rekonstrukcije Vlade, doživjeli daljnju dekonstrukciju države i njenih institucija, na čemu svojski rade premijer i predsjednik Republike, svaki na svoj način. Svojom svađom uspjeli su podijeliti i generale i branitelje, s kojima se, usprkos međusobnom bojkotu, viđaju na komemoracijama i obljetnicama, nastojeći pridobiti njihovu naklonost. Dotle se mnogi istinski branitelji s pravom pitaju: zar smo se za ovo borili?