Nakon neuspjele diverzije Šake s Pantovčaka u pokušaju da pomogne Rijekama pravde dobiti izbore, kako god okreneš, crno nam se piše.

Jer već danima traju pregovori između SDP-a i cijele opozicije i natezanja desnice s krajnjom desnicom, što za Hrvatsku nikako ne može dobro završiti. Naime, tko god da formirao saborsku većinu, čemu je najbliži HDZ kao relativni pobjednik izbora, skupo će platiti ostanak ili dolazak na vlast, ustupcima koji će zemlju drastično unazaditi. Vrlo vjerojatno na planu ljudskih prava, ravnopravnosti i zaštite žena od nasilja, kao i medijskih sloboda.

Jer puno toga ovisi o Domovinskom pokretu, koji je sa svojih 14 mjesta u Saboru u komotnoj poziciji da maksimalizira svoje zahtjeve, a s obzirom na to da, kako tvrdi, ne želi iznevjeriti svoje birače. Nije ni čudo da su im apetiti porasli pa navodno traže četiri ministarstva – kulture, poljoprivrede, demografije i zaštite okoliša – kako bi svojom mračnom ideologijom mogli zavladati rvackim društvom. Drugim riječima, može im se. I to prije svega zato što je ljevica opet podbacila, ne nudeći ništa osim negativne kampanje, koja je, doduše, bila zagušena u komunikacijskim kanalima uslijed mužjačkog prepucavanja između Šake s Pantovčaka i Velikog vođe HDZ-ta Plen Ki-muna.

No sad im je kasno za kajanje i analize zašto su rezultati takvi kakvi jesu, jer o tome je ionako posljednjih dana sve rečeno. Ukratko, borba protiv korupcije, zarobljavanja pravosuđa i imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, nije bila dovoljan okidač za okupljanje kritične mase koja bi napokon skinula HDZ s vlasti. Očito je mnogima koji su se uhljebili uz pomoć stranačke koruptivne i klijentističke mreže vladajućih dobro, pa čak i manjinama, koje su odlučile dati podršku dosadašnjem predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću Njonji i ostati uz HDZ. Problem je samo u tome što Domovinski pokret neće ni mrtav s SDSS-om i Miloradom Pupovcem, koji im je crvena krpa. Iako bi, čini se, da takvog uvjeta nema, on išao s njima, što je patologija sama po sebi.

Ajde, Pupovac je ovog vikenda izjavio kako neće dopustiti poniženje ili segregaciju svoje stranke na etničkoj ili političkoj osnovi, no nismo ga čuli da nikako neće u vladu s DP-om zbog njegovih stavova oko statusa srpske manjine, financiranja Novosti, revizije povijesti, relativiziranja zločinačke prirode ustaške tvorevine NDH, migranata, Istanbulske konvencije ili ideja o „kroatizaciji“ kulture, obrazovanja i medija, koji trebaju postati domoljubni i isticati kršćanske vrijednosti. Drugim riječima, da DP nije tako eksplicite protiv SDSS-a unutar vladajuće većine, možda bi oni to sve i progutali, navodno zbog viših ciljeva i stabilnosti Hrvatske. Hm?

Dakle, ne smeta im činjenica da je sve što u pregovorima traži Domovinski pokret kako bi ideološki ovladao Hrvatskom, upravo ono iz čega smo se na jedvite jade iščupali 2016. godine, kada je zbog sukoba interesa pala nacionalistička i retrogradna vlada Tihomira Oreškovića iza koje je stajao Tomislav Karamarko s radikalno desnim krilom HDZ-ta, rame uz rame s međunarodno poznatim pobornikom neonacista Zlatkom Hasanbegovićem. Opasnim ministrom kulture koji nas je tijekom svoje kratkotrajne vladavine strmopizdio natrag u rigidne devedesete. Čak i gore ako znamo da se ni neumrli predsjednik Franjo, bivši komunistički komesar, u svom nacionalnom ludilu nije do te mjere usudio koketirati s ustašlukom. Nije mu padalo na pamet, naprimjer, dopustiti ploču s pokličem „za dom spremni!“ ispred ulaza u Jasenovac ili promijeniti ime Trga maršala Tita u Zagrebu, što je povjesničaru iz Instituta Ivo Pilar, Malom Hasi, uspjelo u kurvanjskoj trgovini s rahmetli Miletom Bandićem. A sad bi Haso natrag na istu poziciju. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Eh, što ti je politika. Beskrupulozna borba za vlast očito potiče amneziju pa je krilatica kojom se mnogi u postizbornoj trgovini rukovode ona poznata „ja reko, ja poreko“. Tako su sve gadosti koje su izgovorili jedni protiv drugih tijekom kampanje, čudesno zaboravljene. Iako su se domovinci kleli da im je na prvom mjestu borba protiv korupcije i obećavali da neće s HDZ-tom, osobito ne globalističkim i odnarođenim pod vodstvom AP-a i njegove klike, već u izbornoj noći zaboravili su na teške riječi koje su pale, pa čak i na transkripte Plenkijeva govora na zatvorenom sastanku HDZ-ta gdje ih je izvrijeđao na pasja kola. Osobito predsjednika DP-a i gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu, kojeg tehnički premijer nacrtanog ne može smisliti, ustvrdivši kako bi njegova pokojna baba bolje vodila Vukovar.

S druge strane, i HDZ je za ostanak na tronu očito spreman zanemariti sve one optužbe za lopovluk, kriminal i nacionalnu izdaju koje smo godinama slušali iz redova Domovinskog pokreta, dok kao glavni argument za koaliciju s njima ističe ideološku bliskost. Je li se to AP napokon razotkrio i priznao da je čovjek bez ideologije, kojem je jedini cilj vlast, pod svaku cijenu? Kao i da su njegovi europćanski stavovi o antifašizmu, toleranciji, borbi protiv nasilja nad ženama i slobodi medija tek farsa za mazanje očiju „mufljuzima iz Bruxellesa“, kako ih naziva Plenkijev ljuti rival s drugog brda Zoran Milanović, koji je nakon izbornog poraza znakovito zašutio.

I bolje mu je, jer je svojim spuštanjem na razinu Butkovićeve krave napravio medvjeđu uslugu stranačkim drugarima, koji su ga se prilično olako odrekli izjavivši da zbog protivljenja potencijalnih koalicijskih partnera, on neće biti mandatar ako dođu u priliku sastaviti vladu. Što se najvjerojatnije neće dogoditi. Čak i da se nekim čudom okupi antikorupcijska većina za stvaranje sanitarnog kordona oko HDZ-ta, postavlja se logično pitanje – a tko bi bio mandatar? Beznadni Peđa Grbin, kojemu ne gine ostavka i kojem unutar stranke već sapunaju dasku?

Uostalom, kako je moguće da upravo Peđa, inspiriran Zokijevom idejom o nekoj hipotetskoj vladi nacionalnog spasa, još uvijek nastoji postići dogovor s tim i takvim Domovinskim pokretom ako zna što traže? Zašto misli da bi Ivan Penava pristao na „ideološki moratorij“ kad se čini da ih ideologija zasad jedino i zanima? Pa neće se valjda kroz Ministarstvo kulture i medija ili ono za demografiju i iseljeništvo boriti protiv korupcije i za neovisnost pravosuđa? Svašta!

Ili je Peđi jedino bitno prikazati izborni poraz kao pobjedu i naći opravdanje za ostanak na čelu ponovno raskoljenog SDP-a, kojem ni Zokijev upad u izbore nije mogao pomoći? Iskreno, za njihovu mentalnu higijenu i suočavanje sa samima sobom bilo bi bolje da se okane ćorava posla i puste HDZ da formira vladu i bakće se s Domovinskim pokretom kako god zna. Za SDP je pametnije da se ne upušta u takve eksperimente s krajnje neizvjesnim ishodom, jer bi ga to dugoročno moglo skupo koštati.

S druge strane, i Plenkiju je jasno da Europćani neće blagonaklono gledati na koaliciju s tvrdom desnicom, od koje sve proeuropske političke grupacije desnog i lijevog centra bježe ko vrag od tamjana, od Nizozemske, preko Francuske do Njemačke. Nije nikakva novost da takve stranke, nakon pandemije covida-19, ruske agresije na Ukrajinu, krize poljoprivrede i sukoba na Bliskom istoku, uslijed straha od trećeg svjetskog rata bujaju diljem EU-a i prijete europskom jedinstvu i dostignutim demokratskim standardima. I koliko god AP tvrdio da treba poštovati volju birača koji su glasali za skretanje udesno, vjerojatno je i sam svjestan da bi takav brak iz interesa, koji podrazumijeva izbacivanje manjina iz saborske većine, odvukao Rvacku u crnilo i razorno utjecao na njegovu reputaciju u Bruxellesu, do koje mu je ionako jedino stalo.

Možda zato, sasvim pragmatično, sve brojniji navijaju da HDZ iskoristi svoj trgovački talent, pokupuje žetončiće koji su mu potrebni za stvaranje saborske većine i tako izbjegne prihvaćanje nakaradnog programa Domovinskog pokreta, prema kojem bi donedavna Poljska pod vladavinom nacionalističke konzervativne stranke Pravo i pravda izgledala kao demokratski Disneyland. U suprotnom, ako je Plenković zbog nezajažljivog častohleplja i ostanka na vlasti spreman pogaziti sve na čemu je gradio svoju europćansku karijeru, crno nam se piše. A i njemu.