Nakon spektakularnog hapšenja trojice osječkih sudaca, koje je bjegunac od rvackog pravosuđa Zdravko Mamić jednako spektakularno optužio da su korumpirani, odnosno da ih je on osobno masno podmazivao ne bi li ga oslobodili bajbuka, poštenjačina Plenković slavodobitno je konstatirao kako je to živi dokaz da nema nedodirljivih. Da institucije rade svoj posao. Da represivni aparat bez utjecaja politike ‘apsi kako mu dođe ćeif, iz čega je golim okom vidljivo da nitko nikoga ne štiti od odgovornosti.

I zato je na primjedbu verbalnog silnika s Pantovčaka da je rvacko pravosuđe HDZ-tovo, Plenki u pravedničkom gnjevu zagrmio da je to obična laž! Kao i da se on osobno ne miješa u rad DORH-a – ili, nedajbože, USKOK-a – da je pravosuđe neovisno da neovisnije ne može biti i da sve kad bi mu i htjeli otkriti tko je pod mjerama i protiv koga se provode tajni izvidi, on ni mrtav to ne bi želio čuti!

A sve zato što je principijelan i karakteran do kocena i svim svojim bićem poštuje trodiobu vlasti. Čovjeku dođe da se naježi od tolike čestitosti predsjednika Vlade i stranke koja je osuđena kao kriminalna organizacija u aferi Fimi media, pa sukladno presudi Vrhovnog suda, doduše nepravomoćnoj, mora iskeširati 14 milijuna kuna u državni proračun. Ali to je tada bio neki drugi HDZ, tvrdi Plenki u zemlji čudesa jer mu mantra o korumpiranosti stranke kojoj je na čelu posebno diže živac. Oprostite, sada su tu neki drugi ljudi, koji ni u primisli nisu držali svijeću dok je Ćaća Sanader suptilno grabio pare javnih poduzeća za stranačko financiranje, a nemali dio toga trpao u vlastite džepove. Dakako, samo navodno, jer je žalbeni postupak nakon trakavice od deset godina suđenja za samo jednu od afera upravo u tijeku.

Recimo, Gordan Jandroković-Njonjo, uvaženi predsjednik Sabora, nije imao baš nikakve veze sa svemoćnim gazdom HDZ-ta koji ga je politički stvorio i kojem nikada nije virio iz analnog otvora. To je još jedna pokvarena laž! Kao što je i obična insinuacija da su u stranačkim redovima i dalje živi i zdravi mnogi Sanaderovi poslušnici koji su od njega imali itekakve koristi, ali eto, pojma nisu imali da se u ime HDZ-ta i za HDZ krade sve u šesnaest! I ne mogu se baš ničega sjetiti kad ih je o tome pitalo na sudu.

Naravno, Sanader je tek najzvučnije ime među mnogobrojnim HDZ-tovcima kojima se pravosuđe na kraju moralo pozabaviti, jer je pritisak što domaće, što međunarodne javnosti postao prevelik. Još od Miroslava Kutle, preko Branimira Rončevića, Damira Polančeca, Petra Čobankovića, HDZ-tova rizničara Mladena Barišića do zadarskog gubernatora Božidara Kalmete. I da prokleti novinari nisu po njima čačkali, vjerojatno bi ih panduri i suci zauvijek pustili na miru.

Iako se sve to događalo prije njegove ere, više je nego čudno da Andrej kao vrsni pravnik nije stigao primijetiti dobrohotnost rvackog pravosuđa prema članovima stranke u koju se, prepun ideala i naivnosti, učlanio u četrdesetoj godini života. I nije mu upalo u oči da su organi vlasti nevoljko pokretali postupke prema visokopozicioniranim HDZ-tovcima, i to tek nakon što bi afera eksplodirala u medijima i nakon što bi nam netko iz Europe zaprijetio batinama, kao i da se uvijek našao način da, osim u rijetkim slučajevima, sudskih epiloga ne bude.

Naime, kada se već moralo pozabaviti kapitalcima iz redova HDZ-ta, rvacko neovisno pravosuđe potrudilo se da sudski procesi traju beskrajno, da se neprestano vraćaju na početak, da svjedoci mijenjaju iskaze ili da su stalno smrtno bolesni pa se ročišta odgađaju unedogled. Tako da se optuženi mogu u miru spakirati i potražiti utočište u svojoj drugoj domovini Ercegovini, kako bi njihove kriminalne radnje otišle u zastaru, a oni slobodni ka tice uživali u blagodatima dvostrukog državljanstva. A ako bi nekome ipak izrekli kaznu, dali bi sve od sebe da bude smiješna, poput guljenja krumpira za opće dobro koje je, zbog pronevjere javnih para u slučaju Planinska, marljivo odradio Sanaderov ministar poljoprivrede Petar Čobanković.

Treba li posebno podsjećati i na to da je Ustavni sud poništio pravomoćnu presudu Vrhovnog suda bivšem HDZ-tovcu Branimiru Glavašu, optuženom za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku, pa se čovjek kao heroj vratio iz zatvora u komšiluku, postao saborski zastupnik, a nedavno mu je za nagradu predsjednik Republike Zoran Milanović vratio odličja i činove. Zar to nije dokaz da je pravosuđe neovisno?

Dakako, u vrijeme kada se ganjalo Sanadera bila je to pokazna vježba za Europsku uniju, u procesu integracije, kako bi se također dokazalo da ruka pravde u Rvackoj može dograbiti i najkrupnije ribe. No čim smo 2013. konačno postali punopravna članica, vratili smo se starim balkanskim navadama pa se nakon bombastičnih suđenja uglavnom nije dogodilo ništa.

Kao što se ne događa ni danas, nakon novog početka navodno reformiranog HDZ-ta u novom mandatu uvjerenog Europejca Andreja Plenkovića, koji, molit ću lijepo, ama baš nikoga ne štiti. Osim kada su u pitanju mangupi iz redova njegove bivše vlade, koje je zbog sumnje na korupciju smijenio u strahu za vlastiti rejting. A kojima se, koliko nam je poznato, još uvijek ništa nije dogodilo. Ni Lovri Kuščeviću, ni Gabrijeli Žalac, ni Milanu Kujundžiću, ni Tomislavu Tolušiću, ni Gordanu Mariću, a bogami ni Karamarkovoj miljenici Josipi Rimac poznatoj po aferi Vjetroelektrane, u čemu je svoje prste vrlo moguće imao i Plenkijev miljenik Tomislav Čorić. Doduše, bivša je kraljica Knina barem neko vrijeme provela u istražnom zatvoru, ali i dalje slobodno šeće svoje elegantne modne kombinacije.

Nije se ništa dogodili ni bivšem šefu Milanovićeva kabineta, preobraćeniku Tomislavu Sauchi, dok god je njegova ruka bila nasušna za održavanje tanke HDZ-tove većine u bivšem sazivu Sabora. Sad ga više ne trebaju, a nije ni njihov, pa nek’ kusa kašu koju je sam zakuhao. I zato kada strogi premijer šalje znakovita upozorenja svojim ministrima na sjednici Vlade da paze što rade, jer svatko će odgovarati za svoje postupke, čovjeku dođe da pukne od smijeha.

Kako je napad najbolja obrana, Plenković je u istom naletu duhovitosti mrtav ladan zaključio da je pravosuđe zapravo SDP-ovo. Taj burek teško da može nekome prodati, jer svima onima koji ne prate isključivo turske sapunice i objave selebritija poznato je da su ispisani kilometri novinskih tekstova o tome kako je neumrli predsjednik Franjo uz asistenciju Vladimira Šeksa, vječnog štetočine hrvatskog pravosuđa, kako ga je nazvao Nikola Grmoja, posmicao preko 2000 sudaca početkom devedesetih i postavio podobne da brinu o pravdi u Lijepoj Njihovoj. Pa nije Ivica Račan nakon dvijetisućite u sudove postavio pravovjerne SDP-ovce niti je Zdravko Mamić financirao predsjedničke kampanje SDP-ovih kandidata ili dernečio na njihovim skupovima.

Notorna je činjenica, koju ni istinoljubivi Plenkoviće ne može negirati, da su od osnutka te i takve Rvacke SDP-ovci samo dva puta bili na vlasti, i to onda kada je narodu prekipjelo, a HDZ se utopio u vlastitom gnoju. Ali od silnog straha da bi ih se moglo optužiti za revanšizam ili za, nedajbože, miješanje u trodiobu vlasti, nikada se nisu imali muda obračunati s HDZ-ovim nasljeđem. Ni u gospodarstvu, ni u medijima, a bogami ni u pravosuđu. Tome treba dodati i urođenu lijenost bivšeg premijera Zorana Milanovića, koji se kao takav ni s čim nije bavio, a kamoli kadroviranjem po sudovima.

I sada, kada je prvi put u prilici predložiti kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, Milanović je u svom poznatom stilu slona u staklarskoj radnji usrao motku s procedurom, što HDZ-tovcima s Plenkovićem na čelu savršeno odgovara. Gdje ćeš boljeg razloga da miniraš izbor Zlate Đurđević, priznate stručnjakinje s Pravnog fakulteta kojoj je najveća mana to što nije njihova. Točnije, nije HDZ-tova. Iako ni pravosuđe, navodno, nije HDZ-tovo, nisu ludi da joj dopuste ordiniranje po premreženom sustavu koji je toliko neovisan da ne bi mogao podnijeti nekog doista neovisnog na čelu najvišeg suda u državi.