Dok svijet trese panika zbog koronavirusa i izbjegličke krize, a europski ministri unutarnjih i vanjskih poslova, zdravstva i obrane mahnito sastanče, i to baš u Zagrebu, Mile Fontana hladan je k’o špricer. Ni najmanje ga ne uzbuđuju opća histerija, rasprave o slanju vojske na granice i upute omražene mu ministrice Blaženke Divjak o pojačanim mjerama higijene u školama i vrtićima, kako bi djeca za promjenu prala ruke i spriječilo se širenje zaraze.

Još ga manje zarezuje prijava Sanitarnoj inspekciji Državnog inspektorata HSLS-ova Darka Klasića, koji je zatražio da se hitno utvrdi mogu li škole uopće provoditi nastavu s obzirom na koronavirus. Naime, javna je tajna da većina zagrebačkih škola, a osobito one u centru grada, na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća, uslijed tehnološkog napretka, uvođenja e-dnevnika i iPoda u sustav reformiranog obrazovanja, imaju šekrete iz 19. stoljeća, bez tople vode, bez sapuna, bez guzic-papira i bez četki za zahod. I baš sad se Ministarstvo obrazovanja sjetilo slati neke dopise školama pa bi odjednom i jednokratne ručnike i dezinfekcijska sredstva! Svašta!

Kao da je Blaženka Divjak pala s Marsa i nije u svom mandatu čula vapaje ravnatelja o tome da je premalo teta spremačica koje su preopterećene i potplaćene i koje ne smiju zapošljavati do daljnjega. Kao i da roditelji i nastavnici opskrbljuju djecu osnovnim higijenskim potrepštinama, jer u neovisnoj Republici Hrvatskoj, koja se deklarira kao socijalna država s besplatnim obrazovanjem, svega toga nedostaje. Dok zahodi izgledaju kao da u njima možeš popušiti tifus, žuticu i koleru. S druge strane, Ministarstvo znanosti i obrazovanja tvrdi da za kupnju šekret-papira i sapuna dostavlja pozamašna sredstva osnivačima obrazovnih i odgojnih institucija, i to iz državnog proračuna. No čini se da u glavnom gradu svih Rvata novac namijenjen za te svrhe luta negdje bespućima Zagrebačkog holdinga ili Ureda za obrazovanje, kulturu i sport – ili su ga možebitno usmjerili u nešto pametnije. Na primjer, u izgradnju nasušno potrebnih fontana, proizvodnju umjetnog snijega za Snježnu kraljicu ili za sanjkanje na Cmroku na plus dvadeset, organizaciju čuvenog Ljeta na Savi na kojem nema ni pasa, a možda su njime malo podebljali i budžet za zagrebačku žičaru – najskuplju u svemiru.

Nemojmo zaboraviti ni na basnoslovne troškove za usluge zaštitarske tvrtke Bilić-Erić, čiji je suvlasnik Matija Jozić, muž Bandićeve pročelnice za gospodarstvo Mirke Jozić, koja je u dvije godine s Gradom sklopila poslove čija vrijednost navodno premašuje 100 milijuna kuna. Zar je to puno za ljude koji u znoju lica svoga čuvaju imovinu grada, vrtiće, osnovne i srednje škole i đačke domove, pitam ja vas!? E, to je zaštita djece, a ne nekakva glupava dezinfekcijska sredstva i papirnati ručnici!

Uostalom, gradonačelnik mora i nečime pokrpati rupu od milijardu kuna duga, na koju su ga upozorili Državni ured za reviziju i pročelnica Gradskog ureda za financije Danijela Juroš Pečnik. Nije uzalud krenuo lijepiti kazne po autima ubogih stanara novozagrebačkih naselja, pa čak i na ledinama bez asfalta, kako bi preko noći uveo naplatu parkiranja na području cijeloga grada i namirio svoje nezajažljive kooperante. I logično zaključio da ne treba pretjerivati s higijenom jer onda djeca ne razvijaju otpornost na bacile, viruse i boleštine, već izrastaju u slabiće, plačljivce i hipohondre. A takvih, fala bogu, u rvackoj politici, osobito u vrhu vlasti, ima ohoho!

I što će im uopće topla voda u školskim sanitarnim čvorovima kada se mali Mile Fontana kod svoje babe u Poganoj Vlaki prao u lugu, što će reć’ pepelu. Je l’ imao ćenifu u kući ili nije – ili se u slučaju nužde družio s prirodom – nije nam otkrio. No to nije ni bitno, budući da je u tim ranim godinama stekao doživotni imunitet i otpornost teflon tave. I gle ga gdje je sad!

Surovi uvjeti života pripremili su ga na sve izazove i nedaće i nema te sile koja ga može maknuti s čela Zagreba, već šesti mandat! A pikira i na sedmi! O stanovima i nekretninama kojih se domogao pod svojim ili tuđim imenom, kuhinjama Schiffini za 50.000 eura, skupocjenim blagovaonicama, kao i brendiranom namještaju Fendi i Hermes, čije etikete nije pristojno pokazivati gostima jer je trosjed skuplji od automobila prosječnog Rvata, da i ne govorimo!

Budući da je gradonačelnik u međuvremenu razvio istančan ukus, nije se štedjelo ni na arhitektu pa je razvikani Ante Vrban marljivo uređivao i interijere njegove uže obitelji i bliskih prijateljica, za što mu je Mile, širokogrudan kakav već jest, poklonio stan! Bez želje da podcjenjujemo njegov put Ivice Kičmanovića – od opanka do rukom rađenih skupocjenih kožnatih špičoka – ili da omalovažavamo njegovo porijeklo, činjenica jest da se Bandić, baš kao i horde njegovih zemljaka, nametnuo svojim navadama metropoli u koju se naselio i u kojoj je postao to što jest. I uveo svoj plemensko-rodijačko-kumski modus operandi kojem se ne može doskočiti. Jer nema te jedinke rođene na bilo kakvom asfaltu koja bi tako gramzivo grabila i tako lukavo zamajavala građane i pravosuđe kao što to može Mile Fontana iz Pogane Vlake. A sve što ga se primilo u Zagrebu je loše naučeni KAJ!

Iako o luksuznom penthausu sad gotovo sve znamo, za sada nemamo informacije o tome koliko su koštale WC školjke i oprema kupaonica. Al’ mogli bismo se kladiti da gradonačelnik ne silazi po pepeo u neku od obližnjih ćevabdžinica kako bi se oprao u lugu, jer je u međuvremenu dovoljno očvrsnuo. I dok on posljednjih dvaju desetljeća samo „dela“, pokvareni mediji nagrbačili su mu silne afere koje pljesnive po ladicama DORH-a i samo ga živciraju. I dižu mu tlak, na primjer, tajnim snimkama bivšeg tjelohranitelja Roberta Ljutića dok zakupcima adventskih kućica ljubazno nudi svoje usluge. A tu su i zahodi.

No iako ga sanitarni čvorovi u zagrebačkim školama ni najmanje ne uzbuđuju, čini se da Mile ima poseban fetiš na zahode kada je u pitanju gradski proračun. Počeo je 2009. sa sofisticiranim šekretima na okretištima tramvaja Dubec i Dubrava za 1,5 milijuna eura, u izvedbi tvrtke Tigra njegova kuma Ivana Penave, za čiji su kvadrat Zagrepčani iskrcali skromnih 11 tisuća eura. Jedino što je u tom slučaju zabrinulo gradonačelnika jest što su previše komplicirani pa će kumice iz Čučerja morati na informatički tečaj kako bi u njih znale ući. Uslijedila je senzacionalna rekonstrukcija WC-kućice od 3,86 kvadrata na Krešimirovu trgu, koja je porezne obveznike Grada Zagreba stajala nevjerojatnih 287.312 kuna! Prilikom otkrića još jedne zahodske afere gradonačelnik je s gnušanjem odbio odgovarati na novinarska pitanja, s obzirom na to da se on ne bavi takvim efemernim glupostima. „Pustite gradonačelnika, koji je otac grada, da se bavi važnim pitanjima!” rekao je tada Bandić i ostao živ. Vrlo živ.

I nakon svega, opet ga razvaljuju zbog zlatnog šekreta Mjesnog odbora na Savici, u kojem je za plastičnu bijelu četku, običnu, čija je cijena u dućanu 9,99 kuna, iz gradskog proračuna plaćeno 312 kuna i 50 lipa. Radove je izvela tvrtka Leo grad iz Sesveta, gdje je gradonačelnikovo prirodno biračko tijelo. I brojni kooperanti. Eto kako su se na Savici lijepo snašli, pa tko je onda kriv ravnateljima škola da su nesposobni i ne znaju sklapati unosne poslove s Miletovim pajdašima. Da znaju, bilo bi tople vode! I četki za zahod!

I konačno, što je sve to prema političkoj stabilnosti u državi, za što se iz petnih žila zalaže kozmopolit Andrej Plenković, dok mu Miro Kovač i Ivan Penava sišu krv tijekom unutarstranačke kampanje. I snuju o koaliciji sa Suverenistima i Miroslavom Škorom, koji bi iskorijenili nacionalne manjine, izbacili antifašizam iz Ustava i pohapsili komuniste. Nije Plenki valjda lud da zbog tamo nekog zahoda raskida koaliciju sa strankom BM365 i silazi s vlasti pola godine prije vremena. Pitanje je samo hoće li i tko na kraju pojesti Miletova govna i za poštenjačinom Plenkijem pustiti vodu!