Deset milijuna kuna javnog novca, plus još 20 milja od sponzora raznih, bačeno u vjetar, hektolitri vode i tisuće kilovata preskupe struje tjednima pretvarani u umjetni snijeg koji se otopio, nesigurne staze uz travu i tratinčice. Drugu godinu zaredom otkazana je druga utrka ženskog slaloma Snježne kraljice, iliti Snow Queen Trophy, zbog loših vremenskih uvjeta, što je svatko s dva neurona u glavi i bez kristalne kugle mogao odavno predvidjeti. Čudno da se održala i prva. Jer nema te skijaške staze koja će izdržati proljetnih petnaest Celzijevih stupnjeva i neprestanu južinu.

Nakon tog sasvim očekivanog debakla, logično se postavlja pitanje – čemu ta uzaludna borba s neumoljivom prirodom i silovanje sportskog natjecanja koje se ni u normalnim zimskim uvjetima ne može bez velikih troškova i komplikacija održavati na brdu koje to nije, u zemlji koja nije skijaška velesila? Ta jedva da ima snijega u francuskim Alpama, u Tirolu, na Dolomitima, u Sloveniji, čak i na Jahorini, pa otkud bi ga bilo na Sljemenu, na jedva 1033 metra nadmorske visine? Pametni Janezi premjestili su Zlatnu lisicu s Pohorja – koje je ozbiljnije brdo, više od 1500 metara – na Kranjsku goru, jer su na vrijeme shvatili da se treba okaniti ćorava posla i uzaludnog trošenja para.

Budući da je Snježna kraljica bila jedna od opsesija pokojnog zagrebačkog šerifa Mileta Bandića, koji je osnivanjem te utrke u zlatno doba Kostelića gradio još jedan spomenik samome sebi iako blage veze o skijanju nije imao, nekako se očekivalo od nove gradske vlasti da će taj iracionalni i preskupi sportski ekshibicionizam, uz blagoslov FIS-a, ukinuti.

Tim više što je u svojoj predizbornoj kampanji Tomislav Tomašević to i obećao. Upitan bi li, ako pobijedi na izborima, ukinuo Snježnu kraljicu, svojedobno je izjavio, citiram: ‘’Da, ukinuo bih. Nismo skloni jednokratnim sportskim megaspektaklima nakon kojih građani godinama plaćaju račune. Taj novac usmjerio bih u poboljšanje infrastrukture za rekreativni sport, posebice za djecu. Dinamo ne poštuje Zakon o sportu i Zakon o udrugama, a unatoč godišnjim prihodima od oko 500 milijuna kuna, porezni obveznici Klubu plaćaju režije od devet milijuna kuna za korištenje gradskog stadiona u Maksimiru. Smanjit ćemo ukupno proračunsko financiranje Dinama, a nastavak financiranja Kluba uvjetovati provedbom važećih zakona i demokratizacijom upravljanja uz načelo jedan član – jedan glas. Za nastavak uređenja stadiona ili novu lokaciju ključni kriterij bit će ekonomska isplativost.’’

Pa što se u međuvremenu dogodilo? Zar dvije godine, koliko će uskoro biti na vlasti, nisu bile dovoljne da se s FIS-om raskine ugovor? Zar je i Tomašević zaplovio populističkim vodama pa misli da treba podilaziti Dinamu i Skijaškom savezu? S pravom se bune građani koji ne žele plaćati „idiotskim organizatorima koji nikako ne mogu shvatiti da nema snijega ako temperatura nije oko nule“. Po mišljenju mnogih, Snježne kraljice nikada nije trebalo ni biti. „Otkad nema Janice, to je trebalo ukinuti, a i do tada je bilo samo bacanje novca“, moglo se čuti ovih dana.

Kad smo već kod isplativosti, kakvu je to točno korist Grad Zagreb imao od te utrke nakon što su Ivica i Janica – koji su bili jedinstveni fenomen i rezultat čelične volje svog oca Ante, a ne sustavnog ulaganja u sport i rekreaciju mladih – otišli sa svjetske skijaške scene? Gdje točno na Sljemenu mogu trenirati djeca iz skijaških klubova i u kojim uvjetima? Zna li netko u svijetu za Zagreb kao centar svjetskog skijanja? Ili za Sljeme kao fantastično zimsko odredište? Oko kojeg, by the way, trunu stari planinarski domovi od kojih su mnogi zatvoreni, skijaške staze se ne uređuju, a vučnica i dvosedežnica su iz prošlog stoljeća? O stanju Sljemenske ceste, koja je svako malo zatvorena, da i ne govorimo. Koliko je točno Grad zaradio od publike koja je ciljano došla pratiti natjecanje ako su, kao što se sjećamo, samo na smještaj skijaša i njihovih timova u vrhunskim hotelima potrošeni milijuni? Kakav to kompleks male nacije i Mileta iz Pogane Vlake u susjednoj državi, odakle je potekao, mi do dan-danas liječimo i zašto?

Treba li u tom kontekstu posebno spomenuti i megalomansku sljemensku žičaru, najskuplju u Europi, koju građani i posjetitelji koji su htjeli pratiti utrku i navijati, nisu mogli koristiti jer su organizatori odlučili da će biti isključivo u funkciji prijevoza natjecateljica i njihovih ekipa. I tako je žičara, koja ima kapacitet od 1500 putnika na sat, uglavnom bila prazna i ukupno prevezla nekoliko stotina ljudi, dok je za transport publike ZET ustupio svoje autobuse, što su i opet platili građani Zagreba. Ako sve zbrojimo, žičara otkad je puštena u promet, na što se čekalo mjesecima zbog dozvola koje nisu priskrbljene i bukobrana koje je trebalo dodatno izgraditi, bila je više u remontu nego što je radila. A i kada radi, potpuno je neisplativa, osobito ako se uzme u obzir kredit koji će Grad morati godinama vraćati. I sada, kada je konačno mogla imati nekog smisla, nije bila dostupna građanima. Još i to!

Kao da su Tomašević i njegova ekipa zaboravili da su Zagreb je naš! i Možemo! ne tako davne 2020. godine podnijeli kaznenu prijavu protiv Milana Bandića zbog zloporabe položaja i ovlasti, primanja mita i počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja, vezano uz gradnju Žičare Sljeme.

Tada je na konferenciji za medije sadašnji gradonačelnik Senf naglasio da je „najskuplja žičara u Europi ujedno i HDZ-ova žičara“, da „nije samo Bandićeva, nego je i žičara Andreja Plenkovića“, te je pozvao DORH i USKOK da postupe po službenoj dužnosti.

I SDP-ov Renato Petek podnio je kaznene prijave i protiv projektanta, i protiv izvođača, i protiv pročelnika nekih gradskih ureda, a o tome kako se kralo montiran je i sedmosatni video nepoznatog autora koji je svojedobno na YouTubeu bio prava senzacija. U njemu su, između ostalog, prikazane stotine dokumenata i ugovora kojima se dokazuje da su samo troškovi građevinskih radova narasli za 90 milijuna kuna. U međuvremenu se nije dogodilo ništa, što bi se reklo, izio vuk magare, a kraj te trakavice dakako da se ne nazire. Kao što je poznato, glavna zvijezda trakavice Mile Fontana otputovao je u vječna lovišta i ostavio novim gradskim ocima i majkama da se bakću s abnormalnim troškovima održavanja ružne i predimenzionirane žičare kako znaju i umiju.

Pa što će im još na sve to i Snježna kraljica? Koju osim Grada Zagreba, većim dijelom financira Vlada RH odnosno Ministarstvo turizma i sporta, dakako, novcem poreznih obveznika, kako bi se Veliki vođa Plen Ki-mun mogao u sportskom izdanju naslikavati na svečanoj tribini. Njegovoj megalomaniji i želji da ostane upisan u povijest kao veliki promotor vlastite države, također nikad kraja, pa ne čudi što je nakon sastanka s predstavnicima Hrvatskog skijaškog saveza oduševljeno napisao na svom profilu na Twitteru: „Snježna kraljica ostaje brend Zagreba i Hrvatske!“

Budući da HDZ snosi političku suodgovornost za mnoge netransparentne nepodopštine pokojnog Mileta, to nikoga pretjerano ne čudi, jer tko zna kakvi su se i čiji sve interesi tu isprepleli. Ali to što Tomislav Tomašević uporno gazi uhodanim stazama svoga prethodnika iako se dok je bio u opoziciji, a osobito tijekom kampanje, kleo da će s njegovim nasljeđem raskrstiti bez pardona – to i te kako čudi, pogotovo njegove birače.

Zašto ne ispuni to obećanje, osobito tamo gdje nema obvezujućih višegodišnjih ugovora ili Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i regionalnoj samoupravi zbog kojeg se ne može riješiti velikog broja Bandićevih uhljeba koji unutar Gradske uprave figuriraju kao peta kolona, teško je reći. Nedostatak hrabrosti? Vizije? Iskustva? Pa to mu ionako predbacuju politički oponenti. Pokojni Mile nekad je govorio da može obećavati što god mu padne na pamet jer obećanja ništa ne koštaju. Ispada da su Tomaševićeva koja do sada nije ispunio prilično skupa.