Pravda je, kažu, spora ali dostižna. Osim u Rvata, njima je pravda uglavnom nedostižna, a ako se sudovima neki put i zalomi da donesu pravednu odluku, ona zapravo više nikoga ne zanima i nema efekta. Osobito ne na puk vulgaris, koji bi iz te kazne trebao iščitati da se kriminal ne isplati i da nema nedodirljivih.

I zato je presuda prema kojoj je Ćaća Sanader kriv u aferi Fimi media za pljačku novca iz javnih tvrtki, kako bi njime punio vlastite džepove i crne fondove HDZ-ta, jedanaest godina kasnije potpuno deplasirana. Prosječnog Rvata zabole uvo na koliko je sada godina bajboka osuđen bivši predsjednik HDZ-ta i Vlade, jer mnogi se više ne mogu ni sjetiti svih afera za koje je optužen. A i koga briga kada već jedanaest godina nije na vlasti, ni o čemu ne odlučuje, stalno je po bolnicama i toplicama i njegov primjer ne može poslužiti kao prevencija, za zastrašivanje političkih stranaka i njihovih članova s ljepljivim prstima, da se klone bunarenja javnih para ko vrag tamjana.

Istina, kao što je primijetio verbalni silnik s Pantovčaka Zoran Milanović, čiji je koloplet misli sve teže pratiti, tajming objavljivanja već odavno napisane presude Vrhovnog suda bio je malo čudan, dan uoči imenovanja njegova novog predsjednika Radovana Dobronića, što se moglo protumačiti kao poruka da Vrhovni sud i bez njega radi bez ikakvog utjecaja politike, u što ionako nitko ne vjeruje.

Jer da je Ćaća kažnjen u razumnom roku, dok je još bio bahat i moćan i dok je njegova nasljednica Jadranka Kosor davala otvorene ruke pravosuđu da se obračuna s korupcijom na najvišim razinama, onda bi možda ova nacija doživjela kakvu-takvu katarzu. A HDZ ne bi izgubio samo izbore 2011. već i sve one nakon njih, jer dio njihovih birača valjda bi se ipak pitao treba li uporno davati povjerenje onima koji će i dalje na njihovoj grbači živjeti raskošnim životom, posve u neskladu sa svojim legalnim primanjima.

Ovako je još jedna trakavica rvackog pravosuđa toliko razvodnila pravdu da cijela ta priča o zločinu i kazni više nema smisla. A birači, ko svi birači desnice, već su 2015. zaboravili i na Sanadera i na grijehe HDZ-ta jer su morali braniti dignitet Domovinskog rata i ugroženo rvactvo kao takvo. Pa je, nakon što smo konačno ušli u Europsku uniju, duh revizionizma i desnog radikalizma s Tomislavom Karamarkom pušten iz boce. Majstori političkog spina, Karamarkovi jastrebovi, uz pomoć šatoraša u Savskoj i dviju kolona u Vukovaru zamutili su pamet svom povodljivom biračkom tijelu, koje je uslijed probuđenog domoljublja i nove mržnje prema ćirilici i Srbima, zaboravilo na onih 70 milijuna kuna isisanih iz javnih tvrtki u aferi Fimi media.

Još manju težinu u rvackoj javnosti ima pravomoćna presuda HDZ-tu kao kriminalnoj organizaciji, koja u državni proračun mora iskeširati 3,5 milijuna novčane kazne i 14,6 milijuna nezakonite dobiti. Ima se, nema šta! Doduše, anemični Andrej Plenković, poznat u HDZ-u kao Mali Sanader, rukama i nogama bori se protiv te etikete i uporno tvrdi da ovaj sadašnji HDZ blage veze nema s onim iz Ćaćinog vremena. Osim toga, prema njegovom tumačenju, HDZ je samo, kao pravna osoba, proglašen odgovornim za kriminalne radnje svog bivšeg gazde i tamo nekih dužnosnika, o čemu, dakako, oni koji su ostali u stranci nisu imali pojma.

Kao, na primjer, najdraži Sanaderov potrčko Gordan Jandroković Njonjo, danas u ulozi predsjednika Rvackog sabora, kojem ne pada na pamet da se ispričava jer smatra da za to nema ama baš nikakvog razloga. Ili Branko Bačić, glavni tajnik stranke u Sanaderovoj eri, poznat po tome što je nosao torbe pune prljavih para iz stranačke blagajne, danas u ulozi predsjednika Kluba HDZ-ta u Rvackom saboru, isto se tako čudom čudi zašto ga prozivaju. Divni ljudi, naivni kao dojenčad i neokaljani kao jutarnja rosa. Nisu ni slutili čime se Ćaća bavi i slijepo su mu vjerovali.

Iako su svi oni avansirali i politički profitirali za vrijeme njegove vladavine, prvi su ga se ‘ladno odrekli i zabili mu noževe u leđa, svi osim barba Luke Bebića koji je jedini imao dovoljno integriteta ostati prijatelj u dobru i u zlu. Uostalom, Ćaća je još prije 11 godina odabran da bude HDZ-tov Pedro, koji će visjeti za sve njih.

A što je najgore, ko što reče Milorad Pupovac, Sanader je sasvim sigurno bio jedan od najuspješnijih hrvatskih premijera i državnika, kojeg je i međunarodna zajednica uvažavala. I demokrati, i konzervativci, i liberali. I Njemačka, i Francuska, i Amerika. Samo da ga nije svladala megalomanska kleptomanija, ostao bi upamćen po uspješno provedenom procesu integracije Hrvatske u EU, članstvu u NATO-u i promjeni odnosa HDZ-tove vlasti prema manjinama, osobito onoj srpskoj čiji je predstavnik Slobodan Uzelac, u ime koalicijskog partnera SDSS-a, bio potpredsjednik njegove vlade.

Kao punokrvna politička životinja, Sanader je bio zaslužan i za promjenu imidža HDZ-ta, koji je u njegovo doba barem glumio da nije nacionalistička i ustašofilna stranka, s obzirom na to da je Ćaća bez pardona slao bagere u roku 24 sata ako bi nekome palo na pamet dizati spomenike nekom ustaškom zločincu. Naprimjer, Juri Francetiću ili Mili Budaku. Jer kao što je samo republikanac mogao zaustaviti rat u Vijetnamu, tako je i samo HDZ-tovac mogao vratiti antifašizam u politički mainstream.

Treba li – u svjetlu Plenkovićeva pokušaja oktroiranja Roberta Šveba za glavnog ravnatelja katolibanske utvrde u koju se HRT pretvorio, čemu se konačno usprotivila ujedinjena saborska opozicija – posebno podsjećati na to da je upravo za Sanaderova mandata HRT proživljavao jedno od svojih svijetlih razdoblja? On je tada lukavo ostavio Mirka Galića na čelu javnog servisa, kamo ga je prethodno imenovao Ivica Račan.

Naravno da je Ćaća sve to radio iz čistog pragmatizma, a ne uvjerenja, jer bojao se batine iz Bruxellesa, ali ostaje činjenica da smo od tada naovamo u razini demokracije opasno nazadovali. I ko što reče Pupovac: „Ovo je velika sjena na to veoma pozitivno razdoblje i tu je sam bivši premijer Sanader ozbiljna i velika žrtva, za koju je, naravno, i sam u značajnoj mjeri odgovoran.“ 

Kao što je odgovoran i HDZ koji se Ćaće u svakom smislu odrekao, pa i u onom pozitivnom dijelu njegova političkog djelovanja, dok je istovremeno na svim razinama vlasti zadržao njegovu nezajažljivu sklonost korupciji i drpanju novca poreznih obveznika.

Iako bi se svaka politička stranka u svakoj civiliziranoj zemlji nakon ovakve presude posula pepelom – ako se već ne bi samoraspustila, kao što to od HDZ-ta očekuje opozicija – Ćaćina nasljednika, poštenjačinu Andreja Plenkovića, naprosto je raspametilo pitanje hoće li se ispričati za kolektivnu odgovornost pravne osobe kojoj je na čelu, bez obzira na činjenicu da posjeduje člansku iskaznicu tek od 2011.

Umjesto toga, držeći se one da je napad najbolja obrana, razjareni je premijer opatrnuo po opoziciji u najboljoj Ćaćinoj maniri. I nikome nije ostao dužan – ni tiraninu Grbinu koji kroz prozor baca 18 zastupnika jer o nekom pitanju misle drugačije, ni mostovljanima koji doživljavaju orgazam na antivakserskom Festivalu slobode, ni Domovinskom pokretu koji je uhvaćen kako tajno snima svoje članove u nekoj sobici. „No way! Mi smo NBA, a oni lokalna liga, što se vidi u anketama. To ne dolazi u obzir, ni u trunku varijante!!!” urlao je u pravednom bijesu Andrej i valjda hipnotizirao svoje birače. Osobito one koji prate program HRT-a i njegovo osebujno tumačenje pravne odgovornosti osuđene zločinačke organizacije, što je HDZ bio i ostao. A rejting mu i dalje čvrsto stoji na 30 posto.

Jer iako je Ćaća ispao Pedro i odgulit će 2555 dana iza rešetaka, modus operandi HDZ-ta ostao je isti. Blago stranci koja ima takvo biračko tijelo! Ta tko ga ne bi poželio! I sve dok se njihovi zadrigli birači rukovode onom „jest krao, ali je i nama dao“, nema straha za budućnost Sanaderovih nasljednika.