Nema ljubavi do muške ljubavi, spoznao je napokon i uzoriti Milijan, koji je valjda zbog dečka ugradio zasljepljujuće bijeli gebis i nabacio ‘il look intelligente’ s francuskom bradom i skupim cvikerima

Što te ne ubije, to te ojača – tako bi se mogao opisati protekli tjedan u životu predsjednika Vlade i HDZ-ta Andreja Plenkovića. Ali ne bez posljedica po zdravlje nacije, o kojem se najviše i pričalo uoči i nakon subotnjeg događanja naroda u Vukovaru. Gdje su se navodno spontano okupili deseci tisuća prosvjednika zbog neprocesuiranja ratnih zločina i inercije institucija. Spontano su tuđu nesreću, koja traje već 27 godina, očekivano iskoristili politički lešinari raznih boja i dezena, na čelu s neizbježnim Zlatkom Hasanbegovićem i njegovom prijateljicom Brunom Esih, HRAST-ovim Hrvojem Zekanovićem, sveprisutnom zaštitnicom obitelji Željkom Markić, bivšim HDZ-tovcem Darkom Milinovićem i možda uskoro bivšim Stevom Culejem.

Ipak, ako se u nečemu slažem s gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom, onda je to rečenica: “Stvorili smo bolesno društvo, za to nemamo izgovor, to moramo mijenjati.” Društvo je svakako bolesno, ne samo zbog neistraženih ratnih zločina i tragično lošeg zdravstvenog sustava, već i zbog stanja svijesti, višedesetljetne zloupotrebe branitelja u opskurne političke svrhe, poistovjećivanja Domovinskog rata i ustašluka, neovisne i slobodne Hrvatske s fašističkom tvorevinom Nezavisnom Državom Hrvatskom, na čemu neprikriveno jašu kibiceri i ubačeni sudionici subotnjeg protesta. Koji ne samo da dijele branitelje na one podobne, odane ultradesničarskim idejama, i nepodobne, poput Ante Kotromanovića i Freda Matića, koji su se drznuli sudjelovati u jednoj socijaldemokratskoj vladi, već između redova veličaju živog i osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, zaboravljajući na ubijene heroje poput Siniše Glavaševića. Gdje je u svemu tome briga za otkrivanje i procesuiranje ratnih zločinaca, kojih je – usput budi rečeno – bilo i na hrvatskoj strani, teško je reći. Kao što je teško zaključiti je li gradonačelniku Penavi cilj mijenjati inertne institucije koje evidentno ne funkcioniraju ili samo smijeniti Andreja Plenkovića. Nema sumnje da bi, osim zbog mrtvih koji su zaslužili istinu, mnogo toga trebalo mijenjati zbog živih koji, od kada je ove države, trpe nepravde na svim razinama. Zbog čega se organizatori vukovarskog prosvjeda do sada uglavnom nisu bunili. Barem ne protiv svojih. Ovo je prvi put da se HDZ-tovo prirodno biračko tijelo buni protiv HDZ-ta, naravno, uz potporu desničarskih udruga kojima je jedini cilj uzdrmati nedovoljno nacionalističku i radikalnu vlast i demonizirati manjine. Pa kakve veze imaju Istanbulska konvencija i promjene izbornog zakona kojima bi se ograničila prava manjinskih zastupnika, s vukovarskim žrtvama? Licemjerje predvodnika gomile koji su sa sasvim drugim motivima došli halabučiti u Vukovar, utoliko je veće. Jer onima koje predstavljaju zapravo nisu ni objasnili zašto se bune. Zbog navodno nedovoljnog broja potpisa za referendume, četničkih koljača ili svojih privilegija?

Osim što je društvo bolesno, ni Premijeru nije baš najbolje. Jer i prije no što su prosvjednici u Vukovaru spontano uzvikivali “Izdaja!” i nosili njegovu sliku na transparentima, prije no što je 19 članova organizacije Žitnjak demonstrativno izišlo iz stranke, prije no što je odjeknula afera “kiretaža” uslijed razbuktale rasprave o smjeni ministra od zdravlja Milana Kujundžića, Plenkiju su se počeli priviđati miševi. I to baš u Hrvatskom saboru. Doduše, ne samo njemu. Nešto teži slučaj je zločesto dijete Ivan Pernar, kojeg opsjedaju štakori. A čujte, treba ih razumjeti, ljudi su pod stresom pa je i atmosfera među saborskim zastupnicima bolesna.

Društvo je, dakle, bolesno, a ministar od zdravlja odlučio ga je izliječiti drastičnim poskupljenjem cuge i pljuge. To bi nas, po njegovu uvaženom mišljenju, svakako spasilo. Sluteći valjda kakav krš i lom se spremaju njegovu novom Gazdi nakon Gazde, omiljeni Plenkijev financministar Zdravko Marić krenuo je u bespoštedni rat protiv kolege Kujundžića i njegovih radikalnih ideja. Nakon što se u najboljoj maniri Superhika dosjetio porezne reforme kojom će krasti siromašnima kako bi dao bogatima, zbog čega će najveće plaće biti još veće, a najmanje ostati najmanje, uz povišicu od 30 kuna, bilo je jasno koga je Zdravko i ovoga puta imao na pameti. Naravno, političke pregaoce koji se svijaju pod teretom teškog posla i odgovornosti koju očito teško podnose. I zato im treba omogućiti da na male životne radosti troše manje nego njihovi kolege u bogatijim zemljama Europske unije. U suprotnom, mogli bi posegnuti za švercanim Chivasom i Marlborom i blamirati nas unutar i izvan granica Lijepe Naše i više no što smo navikli.

Za njihova prava, kao i prava ostatka depresivne nacije koja se od očaja zbog svinjca u kojem živi oblokava i truje nikotinom daleko više od europskog prosjeka, bori se tako humanitarac Zdravko Marić. Ako smo barem u nečemu među prvima, a to je potrošnja na cugu i pljugu, nema smisla uskratiti ljudima to zadovoljstvo i zatvoriti pipu prema državnom proračunu koji tako velikodušno pune. Da predmeti njihove ovisnosti poskupe 100 posto, možda rezultati ne bi bili tako fascinantni. Zbog svega navedenog čini se da bi Zdravko mogao pobijediti u ratu za rvacko zdravstvo. A koje je i bez cigareta i alkohola u teškoj banani, o čemu je dramatično svjedočila MOST-ova zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić. I šokirala kolege i javnost iskazom o mučnoj kiretaži, bez anestezije, nakon spontanog pobačaja.

Hladan kao špricer, ne trepnuvši okom, smireni se Milan Kujundžić ulovio statistike i provjere podataka, jer mu stotine sličnih svjedočanstava iskasapljenih žena po ginekološkim ambulanta diljem Lijepe Naše očito nisu dovoljno uvjerljiva. Eh, da mi je jednog od tih muških doktora s visokim profesionalnim moralom zavezati za ginekološki stol i postrugati mu guzicu. Na živo, bez anestezije, zbog kontraindikacija. Baš me zanima što bi onda laprdali u Saboru i izvan njega. I koja bi bolnica pisala demantije, uz iznošenje sočnih osobnih podataka. Kao što se to dogodilo u slučaju nesretne zastupnice samo zato što je progovorila o sumraku javnog zdravstva i poniženjima kojima su pacijenti svakodnevno izloženi. No usprkos svemu, ministar Kujundžić, čvrst kao stijena, preživio je zajednički napad slabašne opozicije koja traži njegovu smjenu. Normalno, jer ga je svojim snažnim plećima obranio premijer Plenković osobno, koji nije lud da ostane bez još jedne ruke u Saboru i stvori još jednog neprijatelja. Bolest je to koja se zove častohleplje i želja za vlašću pod svaku cijenu, a osobito je raširena među političarima vulgaris na svim razinama.

Zbog te bolesti, kao i međusobnog vrijeđanja pred televizijskim kamerama, razumljivo je da ti iscrpljeni ljudi posežu za raznim stimulansima. Ili se povremeno odaju čarima elitne prostitucije, sa sretnim završetkom, o čemu se, doduše, ništa konkretno još uvijek ne može saznati, budući da su policijski spisi s imenima klijenata, kao i svjedočenjima o Milijanu Brkiću, nekada Vasi isparili iz DORH-a. A novi se tek moraju rekonstruirati. Dok ih državni odvjetnik Dražen Jelenić marljivo traži, saznali smo da Vaso ima dečka. Njegovi su inicijali N. S., za prijatelje Nikola Sulić, i s njim se, samo tijekom par mjeseci, telefonom čuo 64 puta. Nema ljubavi do muške ljubavi, spoznao je napokon i uzoriti Milijan, koji je valjda zbog dečka ugradio zasljepljujuće bijeli gebis i nabacio “il look intelligente” s francuskom bradom i skupim cvikerima. Iako je, za razliku od mrgodnog Premijera, ovih dana naglašeno dobre volje, možda ga ipak muči ljubomora. Jer N. S. je proizveo pivo “Kolinda”, a za pivo “Milijan” još nismo čuli.

Nakon svega što mu se događa u posljednje vrijeme, Premijera doista treba razumjeti. Kao da mu nije dosta što mu jastrebovi rade o glavi, već je i njegov pajdo i intimus Dragan Čović popušio izbore u susjednoj državi, koju iz nekog čudnog razloga HDZ u Hrvatskoj i dalje smatra svojom. Pa kome se u toj situaciji ne bi i trijeznom priviđali miševi i ne bi se propio od muke? Da bi Premijer i društvo ozdravili, trebalo bi najprije smijeniti ministra zdravstva, a onda i neutralizirati kolovođe prosvjeda u Vukovaru, koji su i 2013. na istom mjestu započeli borbu za vlast sa sličnim scenarijem. I sjećamo se koga su doveli –Karamarka, Vasu i Malog Hasu. No kao što znamo, Plenković pati od autohtone mediteranske bolesti. Talasemije minor iliti premijerske anemije. A za to nema lijeka.