To da te bojkotiraju bahati Andrej Plenković, nesposobni Mario Banožić poznat po sumnjivom mešetarenju državnim nekretninama, pjesnički nastrojeni Goran Grlić-Radman, beznadni Vili Beroš, nerazumljivi Branko Bačić, Uskoku sumnjivi Josip Aladrović, licemjerna Nina Obuljen-Koržinek ili, naprimjer, ljigavi Gordan Jandroković-Njonjo, i nije baš neki gubitak. Dapače, mnogi u Rvackoj s veseljem bi potpisali da se s navedenim individuama nikada u životu ne sretnu, a kamoli da s njima postrojavaju vojnike, obilaze bolnice, neobvezno čavrljaju na nekim službenim proslavama, sudjeluju na svečanim sjednicama ili možda dijele ložu na nekoj fensi premijeri.

Zato i nema ništa čudno u tome što ni Zoran Milanović nije pustio suzu kada mu je mrski suparnik s drugog brda, premijer i predsjednik HDZ-ta, stranke koju naziva korumpiranom bandom, najavio potpuni prekid svake komunikacije uživo. Neobuzdani gazda Pantovčaka vjerojatno neće previše patiti ni zato što ga ubuduće neće ugostiti i častiti janjetinom lokalni šerifi ili župani iz redova stranke osuđene kao zločinačka organizacija. Problem je jedino u tome što je on predsjednik Republike. I što Ustav nalaže da mora surađivati s ostalim predstavnicima vlasti koju je narod izabrao. Što, dakako, vrijedi i obrnuto.

Činjenicu da je razbjesnio premijera Zoranu Milanoviću ne bi zamjerili mnogi osiromašeni i obespravljeni građani Rvacke, osobito oni zaboravljeni u kontejnerima na Baniji, samo da je uzrok tome bila njegova beskompromisna i dosljedna kritika Vlade ili pravosuđa zbog korupcije i potkapacitiranosti ili propitivanje imovine novoimenovanog ministra graditeljstva Ivana Paladine po kojem čačka DORH, prozivanje zbog sramotnog kašnjenja obnove Zagreba i Banije, inzistiranje na donošenju zakona kojim bi se kazneno gonila upotreba ustaških pokliča i simbola, zalaganje za slobodu medija ili neka druga tema od javnog značaja.

No, kao što znamo, razlog što predsjednika Republike bojkotiraju pripadnici vladajuće stranke i premijer osobno njegova je duga jezičina i nezaustavljiva logoreja, koja bi se mogla nazvati i dijarejom, kako je to učinio inače u izričaju suzdržaniji Andrej Plenković. Iako sam se, zbog učestalih napada divljaštva, već navikla tretirati Zorana Milanovića kao ludog strica na čija se bulažnjenja više nitko ne obazire, teško je prijeći preko serije krajnje neprimjerenih verbalnih eskapada, izazvanih Plenkijevom optužbom da je on sam sebi napisao pismo s molbom za pomilovanje Perkovića i Mustača, koje su potpisala petorica generala, uključujući i Antu Gotovinu.

Daleko od toga da takva premijerova insinuacija nije nebuloza sama po sebi, jer potpisnici pisma sasvim sigurno dobro znaju što su Perković i Mustač učinili za Hrvatsku, pa i za sam HDZ, od početka Domovinskog rata. Kao što je znao i neumrli predsjednik Franjo, koji im je za njihove zasluge podijelio činove brigadira. Doduše, bilo je još nebuloznije svojedobno izručiti rvacke šefove tajnih službi Njemačkoj, s obzirom na to da nijedna normalna država to nikada ne bi učinila. Prije bi ih otrovala sama ili bi ih progutao mrak.

Sve to, da ima razuma, mogao je smireno objasniti Zoran Milanović, koji se zbog pisma koje su potpisali generali tražeći pomilovanje bivših udbaša, našao u prilično nezahvalnoj situaciji. Osobito zato što se i Rvacka i svijet trenutačno suočavaju s mnogo ozbiljnijim problemima, a narod više-manje zabole uvo i za ostarjele špijune u bajbuku i za optužbe čiji je tata bio rezervni major Udbe, a čiji nije. Ili tko je sve od aktualnih članova HDZ-ta u pokojnoj Jugoslaviji radio kao tajni doušnik s terena. Kao, naprimjer, Kolega Sova alias Vladimir Šeks, koji se u ovoj političkoj makljaži između dvaju brda znakovito pritajio.

No zahvaljujući svom nekontroliranom karakteru i ideološkom vrludanju, Zoran je zbog svega navedenog frustriraniji nego inače. Jer s jedne strane, volio bi se i dalje sviđati krajnjoj desnici pa zato ne bi pomilovao Perkovića i Mustača, kao što nije pomilovao nikoga od 274 molbe koje je dosad primio. S druge strane, on sam bio je protiv njihova izručenja u doba kada je bio premijer i tada donio prilično nezgodan lex Perković, koji se nikako nije sviđao Angeli Merkel. Pa bi ih zato pomilovao, osobito ako se za to zalaže i Ante Gotovina.

No ništa ne može opravdati najnovije izljeve prizemnih prostakluka nedostojnih institucije Predsjednika Republike, koji su opet provalili iz njega, zbog čega se većina onih koji su mu dali svoj glas osjeća izdano i prevareno. Dapače, mnogi se pitaju nije li možda Hrvoje Zekanović, koji je poručio kako mu se čini da je predsjednik Republike na teškim drogama ili koristi neke čudne supstance i stimulanse, možda u pravu.

Dakako da mu ni premijer nije ostao dužan pa se neodgovorno i nezrelo, degutantno zagađivanje javnog prostora nastavilo unedogled. Tako smo, umjesto ohrabrujućih riječi, u situaciji u kojoj je svjetski mir opasno ugrožen, baš kao i opskrba energijom, dok cijene skaču u nebo i inflacija divlja, opet slušali besmislene uvrede o prljavom Plenkoviću zvanom Udbašenko, „smradu iz HDZ-ta koji je zalijepljen za Udbu kao žvakaća guma na asfalt zagrebačkog Glavnog kolodvora“ i „karijesu“ i „divljaku s Pantovčaka koji je možda proruski agent“, bla bla bla.

No puno veći problem od bojkota vladajućih, koji su ga odlučili potpuno otpiliti i ubuduće komunicirati samo pisanim putem, za Zorana Milanovića trebale bi predstavljati naznake da s njim ne žele imati posla oni koji su ga nekada podržavali i bili mu partneri u prethodnim vladama. Pa čak i oni koji su mu bili politički očevi i štitili ga od njegova vlastitog ludila, kao, naprimjer, bivši predsjednik Republike Stipe Mesić. Koji je, za razliku od svih prijašnjih godina, smatrao da je primjerenije biti u Jasenovcu na službenoj komemoraciji u organizaciji Saveza antifašista, s premijerom, predsjednikom Sabora i izaslanstvom Srpskog narodnog vijeća, nego sa Zoranom Milanovićem.

A koji je, onako usput, na mjestu ustaškog logora smrti, bez ikakva pijeteta za desetke tisuća nevinih žrtava koje su tamo mučki pobijene, prigodno izvrijeđao i Franju Habulina, predsjednika SABA-e, optuživši ga da se prodao HDZ-tu i da je ucijenjen. Za razliku od Koordinacije židovskih općina, koja također nije željela biti ni s predsjednikom ni s premijerom, a koja ima para pa si to može dopustiti. Nakon brojnih aktivista, medija, saborskih zastupnica, feministkinja, Bošnjaka, Milorada Pupovca, Žarka Puhovskog, Vedrane Rudan, Borisa Dežulovića i mnogih drugih, Franjo Habulin došao mu je kao točka na „i“.

Problem je i u tome što više ne znam koga zapravo predstavlja predsjednik Republike, s obzirom na to da se ne samo zbog uličarskog načina komunikacije, već puno više zbog sadržaja poruka koje šalje, a najviše zbog postupaka kojih se ne bi posramio ni Tomislav Karamarko – od vraćanja odličja optuženom ratnom zločincu Branimiru Glavašu do relativiziranja ratnih zločina, kao i mučkog ubojstva obitelji Zec i male Aleksandre – potpuno udaljio od svoje biračke baze i vrijednosti koje je u kampanji zastupao.

Doista, kome treba takav predsjednik Republike koji predstavlja isključivo samoga sebe i svoja trenutačna fluidna raspoloženja. I zato, ono što bi ga moglo puno više boljeti od Plenkovićeva bojkota – ili možda neće, jer teško je proniknuti u destruktivne planove Zorana Milanovića – jest mogući bojkot barem dijela njegovih birača na sljedećim izborima.

Zato je valjda i otišao u Livno, na proslavu 30. godišnjice obrane Livna i livanjskog kraja, gdje ga je srdačno dočekao Dragan Čović, koji ga, kao ni ostali dužnosnici sestrinskog HDZ-ta BiH, ne bojkotira, već ga voli i plješće mu. U maniri populista Viktora Orbána Zoki se u Livnu obratio braći i sestrama Hrvatima i Hrvaticama i ponosno izjavio da mu se fućka za Bruxelles, konstatiravši da su njegovi korijeni zapravo tamo. Pa kad se već u Livnu osjeća kao svoj na svome, bilo bi najbolje da tamo i ostane.

Jer ako Milanoviću sve izraženiji znakovi da ga bojkotiraju svi oni koji su ga godinama podržavali, pa i opravdavali, ništa ne govori o njemu samome, onda je u ozbiljnijem problemu nego što bi čovjek pomislio. Možda Uskrsni Zekanović, kako ga je Zoki posprdno nazvao, ima pravo.