Bog iz one poznate krilatice „Bog i Hrvati“ bio je milostiv prema pokojnom Miletu Banditiću i poštedio ga je pucanja magistralnih cjevovoda prije nego što je otišao u vječna lovišta.

Umjesto njega kaznio je Zagrepčane jer su gadno zgriješili i izabrali Tomislava Tomaševića i zeleno-lijevu platformu Možemo! da upravljaju gradom sljedeće četiri godine. Tako razmišlja i Marijan Galijot, ravnatelj zagrebačke Vodoopskrbe, koji je nakon drugog pucanja cijevi i potopa na Selskoj cesti zaključio da nas dragi Bog kažnjava zato što smo bili zločesti. Valjda je Bog u svojoj neizmjernoj providnosti iz istog razloga prodrmao i statiku zaprešićkog mosta, zarđalog od nebrige i sustavnog neodržavanja, što je dovelo do kolapsa u prometu i dodatno zagorčalo život novoj gradskoj upravi.

Da je Bog velik u svom praštanju, dokazuje i činjenica da je pokojnog gradskog šerifa uzeo k sebi prije nego su došle na naplatu one dvije milijarde kuna vrijednih obveznica koje je Mile svojedobno izdao u svom pohodu na londonsku burzu, kako bi temeljito rekonstruirao vodovodnu i plinsku mrežu, kao i kanalizaciju.

Međutim, od spektakularnog dizanja kredita u aranžmanu Deutsche Banke, koja je tom prilikom po Mileta i njegovu svitu poslala dva luksuzna aviona, dobili smo – šipak, s obzirom na to da je pokojnik umjesto na rupe u cijevima, pare prorajtao na krpanje rupa u gradskom proračunu i nekontrolirane kupovine pustih zemljišta i nekretnina, iz čega je možebitno i sam izvukao neku korist. A na vodovodnu mrežu iz koje preko 50 posto vode curi natrag u zemlju, potrošeno je tek pišljivih pet posto te megalomanske svote, koja na naplatu dolazi s kamatama 2023. godine.

Iz riječi Marijana Galijota posve je jasno da odabranici bivšeg gazde Zagreba, koji su još uvijek na čelu podružnica Holdinga, misle da je to što se događa posljedica božanskog gnjeva, a ne sramotnog zanemarivanja gradske infrastrukture, koja je nakon dvadesetogodišnje Miletove vladavine u stanju raspadanja. Jer kao što je poznato, pokojnom gradskom gazdi bilo je puno važnije graditi fontane, dizati spomenike Franji Tuđmanu i oltare domovini i ziđati najskuplju žičaru u Europi, što svakome putniku namjerniku prvo upada u oči, nego pobrinuti se da stvari pod zemljom štimaju i da Zagrepčani imaju osnovne uvjete za pristojan život u europskoj metropoli 21. stoljeća.

Normalno da je Tomislav Tomašević nervozan i loše volje zbog katastrofa sa smećem, mostovima, plinovodom, proračunom i vodovodnom mrežom, jer iako je znao da su gradske financije u govnima, a infrastruktura na rubu kolapsa, ipak nije očekivao da će cijevi pucati baš sto dana nakon što je zasjeo u Miletovu stolicu. Dakako, na sreću i veselje gradske opozicije, a osobito HDZ-tovaca koji su Banditiću godinama držali lojtre uslijed političke trgovine koja je podrazumijevala da on to isto čini za Plenkovićevu većinu u Saboru.

No računajući na glupost naroda i kolektivnu amneziju, upravo je HDZ na sjednici Gradske skupštine prošloga tjedna izveo šou i demonstrativno napustio dvoranu zato što se nitko iz nove uprave Zagrebačkog holdinga nije pojavio i podnio godišnje izvješće o poslovanju. A iz njega bi se lijepo moglo iščitati da je u 2020. dug iznosio 305 milijuna kuna, što su im u miraz ostavili prethodnici.

U pravedničkom gnjevu Mislav Herman, pretendent na mjesto predsjednika zagrebačkog HDZ-ta koji je maestralno popušio lokalne izbore u Zagrebu, zlurado je istaknuo da je Gradska uprava – pored financijskih, organizacijskih i kadrovskih rješenja “o kojima slušamo bajke već godinama” – pokazala da nema ni znanja niti vizije, “a izgleda ni kvalitetnih kadrova za vođenje jednog velikog sustava kao što je Grad Zagreb”. Ha! Jer, naravno, HDZ ih ima! To se najbolje vidi na primjeru ministra graditeljstva Darka Horvata, pod čijim vodstvom nije obnovljena nijedna kuća u Zagrebu godinu i pol nakon potresa. A bogami ni na Baniji, gdje ono malo preostalih stanovnika čeka još jednu zimu u kontejnerima. Valjda bi Zagreb, osim nemuštog HDZ-tova kandidata Davora Filipovića koji nije Damir, bolje vodili Miletova desna ruka Jelena Pavičić Vukičević, Mostov anonimus Zvonimir Troskot ili možda estradni umjetnik s financijsko-preljubničkom aferom za vratom Miroslav Škoro?

A drugo pitanje za političke lešinare koji se naslađuju nad Tomaševićevim mukama jest – a na koji bi to zakoniti način doveli kvalitetne kadrove da srede kaos u metropoli svih Rvata? Jer, da ponovimo gradivo: direktori gradskih podružnica i pročelnici gradskih ureda imaju status službenika, što znači da su zakonom zaštićeni kao lički medvjedi. Oni ne moraju dati svoje funkcije na raspolaganje novoj vlasti, koja ih mora zadržati u radnom odnosu, adekvatno njihovim kvalifikacijama. U suprotnom, mogu ih tužiti sudu, koji će ih vratiti na posao uz nadoknadu izgubljenih primanja plus kamate. Dakle, dovođenja svog tima ljudi u gradove po Zakonu o lokalnoj i regionalnoj upravi nema. Što znači da bi HDZ, da je nekim nesretnim slučajem osvojio vlast u Zagrebu, ili ostavio Banditićev kadar da nastavi haračiti javnim financijama i nabavom ili bi protuzakonito uhljebio svoje političke podobnike, kao što to desetljećima čini u svim državnim poduzećima.

Istini za volju, doista je veliki promašaj što se Nikola Vuković i Ante Samodol, sada već bivši predsjednik i član Uprave Holdinga, nisu pojavili pred gradskim zastupnicima, jer ovako je ispalo kao da se boje prikazati razmjere kataklizme za koju osobno nisu bili krivi. Dodatni je problem što je baš njih dvojicu Tomašević imenovao u Upravu bez natječaja, zbog kritične situacije koju je zatekao preuzimajući vlast. A sada o tome pravorijek treba dati Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa.

Ono što je maliciozno natuknuo Herman, kojeg je Banditićeva sljedba u gradskim poduzećima očito dobro informirala, jest da su obojica, frustrirani nedovoljnom kontrolom u odlučivanju i kadroviranju u Holdingu, prošloga tjedna rezolutno ponudili ostavke. Jer su, naime, smatrali da su im ruke vezane.

Zato je u petak do noćnih sati trajao krizni sastanak na kojem su konačno pali i neki otkazi – direktorici za nabavu, direktoru Odjela za sigurnost i voditeljici podružnice Upravljanje nekretninama koja se ukida. Napokon! – rekli bi neki. No time nije spriječen raskol među Tomaševićevim ljudima, već su u ponedjeljak i Vuković i Samodol dobili pedalu, a na mjesto predsjednika Uprave imenovan je Ivan Novaković, kako bi bilo osigurano kakvo-takvo funkcioniranje Holdinga koji puca po šavovima. Zbog svega navedenog Mislav Herman je vjerojatno u ekstazi! Iako su sve odavno zakuhali pokojni Mile i njegov pajdo Slobodan Ljubičić-Kikaš, prvi predsjednik uprave Zagrebačkog holdinga koji je i izmišljen zato da bi se gradske pare pretakale iz šupljeg u prazno i zatirao trag sumnjivih poslića.

Tim više je zabrana medijskog istupanja rukovodstvu Holdinga jedna od većih grešaka Tomislava Tomaševića. Jer šutnja administracije samo inspirira lansiranje katastrofičnih priča u javnost, a preuzimanje uloge glavnog komunikatora na sebe previše podsjeća na modus operandi svemoćnog Mileta Banditića. Koji je o svemu sve znao i o svemu odlučivao. Tomašević tako riskira da za sva sranja koja mu je Mile ostavio u nasljeđe, sam ispadne kriv.

Dotle se desni mediji naslađuju, očekujući valjda da nova gradska uprava izvuče čarobni štapić i u sto dana počisti svinjac koji je zatekla. Šteta što iste kriterije nemaju i za Vladu anemičnog Andreja Plenkovića, koji je tu imao otvorene ruke pri izboru svog tima pa vidimo koga je izabrao i kakve je senzacionalne reforme proveo.

Dakle, Tomašević bi trebao biti jeben i pošten u isto vrijeme –provoditi natječaje za nove direktore podružnica i pročelnike ureda prema zakonitoj proceduri, koja traje mjesecima, i čeličnom metlom čistiti Banditićeve uhljebe koji ne znaju, a možda i ne žele raditi posao za koji su plaćeni jer sabotiraju novu vlast.

Možda je ipak to izazvalo Božju srdžbu pa je Zagrepčane, koji su Mileta uporno birali za gradonačelnika punih 20 godina, odlučio kazniti pucanjem magistralne vodovodne cijevi jer se nisu prije opametili. Sada je prekasno za kajanje jer cijevi će, prema svim prognozama, pucati i dalje.