Zašto se službenici Božji u 21. stoljeću u zemlji Rvata bave izborima i dijele savjete građanima za koga glasati? Što njih briga tko će doći na vlast? Zar se boje da će izgubiti utjecaj, izdašne pare iz proračuna
Nakon što su ponizni vjernici iz vrha HDZ-tove vlasti masovno pohodili mise na najveći kršćanski blagdan Uskrs, već nakon Uskrsnog ponedjeljka i službeno su započeli predizborno ludilo i kampanja. Srećom, kratko će trajati jer je tako odlučio neobuzdani predsjednik Republike Zoran Milanović, odredivši srijedu, 17. travnja, za dan izbora. I dok se 2277 kandidata sa 165 lista razletjelo od nemila do nedraga diljem Rvacke, obećavajući biračima sve i svašta, ničim izazvana oglasila se Hrvatska biskupska konferencija putem svoje notorne Komisije Iustitia et Pax, kako bi nacrtala vjernicima kome da daju svoj glas.
Smjerni su biskupi osjetili neodoljivu potrebu da izvedu stado na pravi put, kako ne bi zabludjeli na izborni dan i nedajbože zaokružili krivu listu. U svojoj izjavi svašta su nadrobili, od poruka političarima da se pristojno ponašaju i ne krše Ustav do poziva vjernicima da u izboru svojih kandidata vode računa o vrijednosnim i svjetonazorskim pitanjima poput uvažavanja vjerskih sloboda u javnom životu, neradnih nedjelja i poštovanja života od trenutka začeća do prirodne smrti – čitaj, da glasaju za one koji se zalažu za ukidanje prava na legalan pobačaj.
Znakovito, baš nekako na tragu Plenkijevih riječi kako jalova opozicija samo laje, kritizira i optužuje Vladu za kriminal i korupciju, stvarajući kaos i ne nudeći rješenja, biskupi preporučiše građanima da se ne daju zavesti od onih koji ukazuju isključivo na propuste, a ne nude programe koji bi mogli promijeniti situaciju nabolje. Hm? I kao vrhunac, pozvali su političare, osobito one koji se izjašnjavaju kao katolici, da zakopaju ratne sjekire i u duhu rvackog demokratskog i pluralnog društva, radi općega dobra, surađuju i s onim političkim opcijama koje se možda ne slažu s njima u svemu, ali se zauzimaju za vrijednosni sustav većine hrvatskih građana. Dakle, krajnja desnico, pomiri se s HDZ-tom – i obrnuto. Lijepu šamarčinu im je odvalila Marija Selak Raspudić iz Mosta, na koji tipuju, poručivši im da bi se Crkva trebala brinuti o narodu i vjeri, a ne o opstanku HDZ-ta na vlasti. Jest da su biskupi, onako usput i općenito, spomenuli i borbu protiv korupcije, ali taj ih problem očito puno manje brine od borbe protiv rodne ideologije, termina koji su sami izmislili i koji ih iz nekog razloga posebno žulja.
Drugim riječima, rvacki su biskupi, što je jasno svakome s dva neurona u glavi, jasno i glasno preporučili puku da glasa za HDZ i protiv Možemo! ili koalicije Rijeke pravde, kojoj je neslužbeno na čelu Šaka s Pantovčaka s premijerskim ambicijama. Dobro, ‘ajde, mogu glasati i za Domovinski pokret ako im HDZ nije dovoljno desno, ali za ljevicu nikako! Jer će ih valjda u tom slučaju Bog kazniti i gorjet će u paklu. Kao da je Boga briga za političku kuhinju i predizborne igre bez granica. Uostalom, zar Isus nije bio prvi socijalist koji se zalagao za jednakost svih ljudi i borio protiv licemjerja i svevlasti bogatih?
Koliko je poznato, svaka vjera, pa i ona katolička, trebala bi se baviti ljudskim dušama i njihovim spasenjem dok je život ovozemaljski u drugom planu. A Crkva je tu da propovijeda Riječ Božju, pruži utjehu vjernicima, utočište posrnulim grešnicima i izvede ih na pravi put kako bi zaslužili život vječni. Amen! Sve to nema baš nikakve veze s politikom, kao što se ni Isus Krist, koji je umro na mukama s dvojicom razbojnika na brdu Kalvarija, nije zamarao politikom, a kamoli vlašću. Nije mu padalo na pamet. Važniji su mu bili potlačeni, obespravljeni, bolesni i nesretni, kojima je nudio istinu i nadu u carstvo nebesko, a s vlastima je, kao i s velikim svećenicima u hramu, samo imao problema. Zato su ga i raspeli. Sve to lijepo piše u Bibliji i evanđeljima raznim na koje se Crkva poziva.
Zašto se onda službenici Božji u 21. stoljeću u zemlji Rvata bave izborima i dijele savjete građanima za koga glasati? Što njih briga tko će doći na vlast? Zar se boje da će izgubiti utjecaj, izdašne pare iz proračuna, potporu iz europskih fondova za obnovu sakralnih objekata stradalih u potresu ili će se, nedajbože, revidirati Vatikanski ugovori? Ili da će možda neka nova vlada raskinuti Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, kojim je Veliki vođa AP samovoljno, kako on to i inače radi, baš nekako pred izbore odlučio da će se država odreći svake zakonske nadležnosti nad pravnim osobama Katoličke Crkve, prepuštajući je isključivo crkvenom i kanonskom pravu. Što znači da je pljunuo na sekularnost hrvatske države iz sitnosopstveničkih, to jest – političkih razloga.
Jest da se Crkva tijekom dvaju tisućljeća postojanja petljala u sve i svašta, priznavala careve i kraljeve, naplaćivala oprost grijeha razuzdanom plemstvu i feudalcima, gomilala nekretnine i pokretnine i bogatila se na grbači siromašnih, organizirala inkviziciju i spaljivanje vještica, u njeno ime vodili su se ratovi i osvajali teritoriji iako je sam Isus svojim neprijateljima rekao: caru carevo, a Bogu Božje. Toga se drži papa Franjo, kojem je jedina veza s politikom i vlastodršcima u tome što uporno moli za mir u svijetu i empatiju prema žrtvama ratova, prema izbjeglicama i prognanima. Tako bi trebalo biti u suvremenim društvima u kojima Crkva zna gdje joj je mjesto i gleda svoja posla. U demokratskim zemljama možda, ali ne i u Rvackoj.
Naravno da to nije ništa novo s obzirom na to da je Autokefalna Crkva u Rvata agitirala za HDZ otkad je nastao, a nastao je uz izdašnu pomoć ustašofilnih fratara iz kanadskog Norvala koji su lansirali bivšeg komunističkog komesara i Titova generala, neumrlog Franju, na poziciju prvog predsjednika samostalne nam i neovisne Republike. Opterećen takvim naslijeđem, kao i činjenicom da se nije znao ni prekrižiti, da je bio u građanskom braku s Ankicom, da je osnovao Nogometni klub „Partizan“ u Srbiji i da su mu djeca rođena u Beogradu, normalno da je Franjo dao sve od sebe da se dodvori toj i takvoj Crkvi, a osobito Vatikanu, koji nas je, s Njemačkom, prvi priznao. Zato je Kaptol od početka devedesetih igrao važnu ulogu u političkom životu Lijepe im Njihove, uživajući brojne privilegije, što su popovi razni zdušno vraćali s oltara, propovijedajući u korist HDZ-ta i strašeći vjernike povratkom komunizma.
Ali ta vremena odavno su prošla, partizani i mrski komunisti uglavnom su pomrli ili se učlanili u HDZ, a Rvacka je članica Europske unije. U kojoj predstavnicima Crkve uglavnom nije ni na kraju malog mozga uključivati se u predizborne kampanje, ali jest djelovati u korist demokracije. Zato, naprimjer, sudjeluju u prosvjedima protiv krajnje desnice, kao što je to učinio biskup Georg Bätzing, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, pridruživši se prosvjednicima protiv opasne stranke AFD koja je posebno ojačala u istočnim pokrajinama, ali i u katoličkoj utvrdi Bavarskoj. Tom prilikom fotografiran je kako drži transparent Njemačke konfederacije sindikata s natpisom: „Naša alternativa se zove poštovanje i solidarnost!“ Eto, tako se ponašaju biskupi u civiliziranim zemljama, bore se uz vlastiti narod protiv neonacista. Nije da takvih pojava nema i u Rvackoj, ali naši popovi uglavnom se ne bi šteli mešati. Odnosno, miješaju se tako što održavaju mise zadušnice za ustaškog poglavnika Antu Pavelića.
Nije ni čudo što Hrvatska biskupska konferencija nije osjetila potrebu reagirati, naprimjer, na veličanje ustaštva, napade na Srbe ili migrante ili možda na slučajeve femicida kojima svjedočimo, ali se digla na zadnje noge protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, koja se bavi zaštitom žena od nasilja u obitelji. Jer Bogu je valjda ugodno kada patrijarhalne muškarčine mlate i ubijaju žene. Nisu se oglasili ni o mučnim slučajevima pedofilije u vlastitim redovima, koji su zgrozili javnost, već su na jedvite jade reagirali tek na novinske upite. A i tada su se proglasili nenadležnima s obzirom na to da su „za sve takve slučajeve mjerodavni mjesni biskupi i pojedina tijela Svete Stolice“. Glavno da je HBK nadležan za izbore.
Komentari