‘Dragi hrvatski narode, stojim večeras pred vama u duhu zahvalnosti, prije svega dragom Bogu kojem dugujem sve.“

Tako je tronuto zborio novopečeni eurozastupnik iz redova Domovinskog pokreta Stephen Nikola Bartulica obraćajući se oduševljenim podržavateljima nakon proglašenja rezultata europskih izbora. Ponizan u pobjedi, ovaj smjerni katolik iz dijaspore, inače uvaženi član opskurne organizacije Opus Dei, obećao je biti glas običnih ljudi. „Vama služim“, poručio je Stephen, na rubu suza od ganuća. A onda je, praćen frenetičnim aplauzom bogobojaznih Rvata koji su se okupili u stožeru stranke, odjurio u noć u crvenom Ferrariju vrijednom 350 tisuća eura, za čijim je upravljačem sjedila ranije višestruko osuđivana osoba koja je zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda i ubojstva u pokušaju osuđena na četiri godine i dva mjeseca u bajboku.

I baš kad smo naivno pomislili da je DP, nakon trgovačkog braka s HDZ-tom i trojice potkapacitiranih ministara od koji se jedan ne može sjetiti koliko je godina navodno studirao kineziologiju na famoznom fakultetu u Travniku, dotaknuo dno političkog svinjca, dokazalo se da uvijek može gore. Na veliku sreću i veselje koalicijskih partnera iz HDZ-ta, koji u usporedbi s njima djeluju kao poštena, pa čak i umjerena stranka, a ministri kao civilizirani ljudi.

Još se nije ni ispuhala afera s golemim kreditom za kuću na Prviću i džeparcem koji Stephenu navodno daje mama kako bi mogao preživjeti s 38 eura mjesečno, zbog čega je postao glavna zvijezda europskih izbora, kad eto ti novog skandala, koji je otvorio i neka nova, još teža pitanja o tome s kim se pristojni, obiteljski čovjek, vatreni pobornik konzervativnih i kršćanskih vrijednosti, okružio, tko ga financira i tko su mu zaštitnici.

Taj promašeni skeč, kako ga je okarakterizirao staloženi premijer AP, u režiji notornog Velimira Bujanca, razotkrio je i s kim se Bartulica druži, čije savjete sluša i čiju podršku uživa.

Zanimljivo kako baš predstavnici radikalne religiozne desnice, pa čak i dobronamjerni povratnici iz dijaspore kojima su puna usta domoljublja, zaštite obitelji, nacionalnih interesa i suverenosti, uvijek završe u društvu istih tipova s margina dok istovremeno imaju problema s nesrazmjerom prihoda i imovine, čije porijeklo najčešće ne mogu dokazati. I pritom plaše javnost jugonostalgičnom zadriglom ljevicom, koja navodno opasno ugrožava kršćansku tradiciju i mrzi sve što je rvacko. I koja bi valjda vratila komunizam i bacala ljude u Jazovke, samo čeka pravi trenutak. I to iako je ta generacija uglavnom odavno pomrla dok su živući članovi Komunističke partije odavno našli utočište u HDZ-tu.

Iskreno, uz najbolju namjeru, teško da se možemo sjetiti nekog političara s lijevog spektra koji se u kratkom roku, po mogućnosti u doba kriminalne privatizacije svega i svačega uz blagoslov neumrlog predsjednika Franje i njegove kamarile, domogao pustih nekretnina ili većinskog vlasništva nad bivšim državnim ili javnim poduzećima. Ili možda postao skriveni gazda nekog medija putem kojeg može do mile volje trovati narod i ispirati mu mozak povijesnim revizionizmom te vrbovati birače podilazeći njihovim najnižim strastima. Jesu li to možda Katarina Peović, Tomislav Tomašević, Sandra Benčić ili nesretni gigant SDP-a u ostavci Peđa Grbin, koje poštena i nacionalno osviještena desnica prokazuje kao izdajnike zato što ne opterećuju ljude svojim vjerskim uvjerenjima, nisu nacionalisti, a ni EU ne doživljavaju kao pokvarenog hegemona koji nas želi usisati? Osim toga, ne mrze Srbe kao takve i ne vozikaju se u crvenim Ferrarijima s ranije osuđenim osobama. A i ne trabunjaju o rodnoj ideologiji i ne bi slali pripadnike LGBTQ zajednice na preodgoj u logore, što im je vjerojatno najveći grijeh. Čovjeku dođe da se zapita zar je moguće da je prosječnim građanima, nakon tolikih prevara koje su doživjeli u posljednja tri desetljeća, stvarno dovoljno da se netko kune u Boga i Hrvate i sve mu je unaprijed oprošteno?

S druge strane, zar Ivan Penava, Stipo Mlinarić Ćipe i ostali Stephenovi stranački drugari, kojima se, navodno, okreće želudac zbog svega, nisu znali tko mu je vodio kampanju i tko su mu PR savjetnici, kad on tako naivan i neiskusan nije o tome razmišljao i nije se, eto, snašao?

Naravno da su znali, jer su usluge tog istog kontroverznog Bujanca, obilato koristili ne samo u predizbornim kampanjama nego i inače, na televiziji koja je ionako ekspozitura njihovih financijera. Zgražanje nad posljednjom epizodom s crvenim Ferrarijem time je još gadljivije, jer raskrinkava svu raskoš političkog licemjerja, ne samo DP-a već i HDZ-ta, koji se pravi grbav kada su u pitanju opskurni fašistoidni lokalni mediji i njihovo sustavno kršenje Ustava i zakona Republike Hrvatske. Jer nikad ne znaš kad će ti ponovo zatrebati, zar ne? Uostalom, nije li Bujanec s još nekoliko pravomoćno osuđenih osoba – poput silovatelja Damira Škare, odbjeglog Zdravka Mamića ili ratnog zločinca Tomislava Merčepa – bio jedan od uvaženih uzvanika na inauguraciji Kolinde Nacionale?

Naravno da je poštenjačina AP, najveći Europćanin među Rvatima, zaboravio na taj nezgodni detalj dok se snebivao nad Bartuličinim gafovima i izražavao razumijevanje za reakcije DP-ovaca koji su se ogradili od zabludjelog stranačkog kolege, koji im se, zamislite, prestao javljati na telefon. „Ne bih ni ja bio miran da je to netko napravio. Ne možete se praviti da se to nije dogodilo”, rekao je premijer dok mu se brk smijao. Konačno je netko gori i od njegovih korumpiranih ministara!

I sada su domovinci na sto muka. Kao da im nije dosta Milorad Pupovac, kojeg očima ne mogu vidjeti, a na čije će imenovanje predsjednikom Odbora za ljudska prava i manjine biti prisiljeni pristati na neki zaobilazni način, već se sada moraju prati i od Bartuličina petljanja s čudnim tipovima kriminalne prošlosti i imbecilne vožnje crvenim Ferrarijem, koja je, navodno, trebala poslati neku uvrnutu poruku crvenim medijima. No umjesto toga digla je tlak DP-ovu biračkom tijelu i svekolikoj javnosti. Nema sumnje da bi pedalirali Bartulicu iz stranke bez razmišljanja samo da nije osvojio taj jedan mandat u Europskom parlamentu, što su proglasili nadnaravnim uspjehom svojih zatucanih politika. Ovako ipak kalkuliraju i nevoljko prihvaćaju njegovu zakukuljenu Facebook ispriku, jer čime će se hvaliti ako ga se odreknu?

A što se tiče Bartulice, on se napokon mami skinuo s grbače i ona ga više ne mora financirati. Doduše, uvijek može računati i na razne pro-life udruge, poznate po tome što izdašno pomažu svoje aktiviste i promotore katolibanske ideologije, koja nas vraća u srednji vijek i ženama namjenjuje ulogu čuvarica ognjišta i proizvođača djece. Jedan od njihovih financijera je i Donald Trump, čiji povratak na čelo SAD-a Stephen žarko priželjkuje. A tu je i Opus Dei, prelatura Katoličke Crkve osnovana 1928. koja stavlja naglasak na življenje svetosti u svakodnevnom životu.

Od silne svetosti Opus Dei se u povijesti svrstavao uz razne diktatore i totalitarne režime pa je tako pomogao španjolskom fašističkom diktatoru Francu da se uspne na vlast, otvoreno podržavao Mussolinija, a odigrao je i značajnu ulogu u zbrinjavanju istaknutih nacista u Argentini. Dakle, Bartulica je čovjek sa zadatkom, a sada se s Hrvatske prebacio u međunarodne vode.

I tako je usprkos medijskoj i političkoj halabuci oko famozne kuće na Prviću i nepotpunog ispunjavanja imovinske kartice, ili baš zbog toga, ostvario ono čemu je stremio. Ko što reče lukavi Plen Ki-mun, sljedećih pet godina je zbrinut i neće previše mariti za stranku na čijoj se listi domogao lukrativne pozicije i plaćice od šest do osam tisuća eura. A hoće li Europski konzervativci i reformisti, čijem se klubu pokušao pridružiti i prije negoli je formiran novi saziv Europskog parlamenta, također biti spremni zažmiriti na takve nestašluke?

A zašto ne bi, Bog je velik i sve oprašta, zar ne? A Bartulica je ponizan i služi običnom čovjeku. Da nije tragično, bilo bi urnebesno smiješno.