Razuzdano verbalno divljanje i političko vrludanje rvackog predsjednika Zorana Milanovića prešlo je granice. I to doslovno, jer se od cirkusa za domaću upotrebu prelilo preko granica i pretvorilo u međunarodni problem. Svojim najavama da će zbog manične opsesije statusom Rvata u susjednoj BiH blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO, Zoki je Rvacku konačno učinio prepoznatom u svijetu. Rusi ga prepoznaju kao svog zaštitnika i naprosto obožavaju, dok saveznici vjerojatno teško mogu razumjeti razloge njegove ekscentrične egomanije i uličarskog rječnika, koji je osim na Plenkovića, Banožića i njihove jatake, počeo primjenjivati i na strane dužnosnike.

Pa je tako švedskog europarlamentarca Charlieja Andreasa Weimersa – koji mu je na Twitteru odgovorio da s obzirom na to da Švedska uplaćuje milijarde u europski proračun, blokada može ići u oba smjera – nazvao zatucanim islamofobom, fašistom i ološem, poručivši mu da nosi svoj prljavi novac i zabije si ga znate već gdje. Opatrnuo je Milanović i po Plenkijevu prijatelju Charlesu Michelu, predsjedniku Europskog vijeća, koji se na svojoj zapadnobalkanskoj turneji prvo natukao ćevapa sa srpskim voždom Acom Vučićem, a onda se zaputio u posjet BiH gdje je također uz ćevape, ali valjda i pite i bureke, lijepo divanio sa svim vodećim političarima – od Dodika preko Izetbegovića do Čovića – ne bi li ih nekako urazumio. E pa njega, to jest Miškeca, Zoki je nazvao kulisom koja ne odlučuje ni o čemu osim o tome čiji su ćevapi bolji. Ne znam pouzdano ima li Miškec smisla za humor, no činjenica jest da se nakon ovih, najblaže rečeno, nediplomatskih verbalnih izljeva Zorana Milanovića za Rvacku itekako čulo i u Bruxellesu. A mislila sam da je Trumpov izričaj nedostižan! E, pa Milanović ga je uspio nadmašiti!

Pa se otvara pitanje koji je vrag, da ne upotrijebim neku sočniju riječ, našem predsjedniku? Je l’ poludio, plaćaju li ga Rusi, ima li neki tajni dogovor s Turskom ili se tek inati kao nedozreli pubertetlija ne bi li privukao pažnju na sebe i zasjenio bahatog i dosadnog premijera Plenkovića? Koji u ovim teškim trenucima za europsku i svjetsku sigurnost ispada good guy. A mi znamo da Plenki to nije, samo odlično glumi i pristojniji je u komunikaciji. To sasvim sigurno nije bila Milanovićeva namjera, ali je svojim iracionalnim i uvredljivim eskapadama postigao upravo takav neželjeni efekt. Srećom, o ratifikaciji pristupnica Švedske i Finske NATO-u i ostalim bitnim vanjskopolitičkim temama ionako odlučuje Hrvatski sabor. Pa se Milanovićeve prijetnje mogu protumačiti kao lajanje na Mjesec. I zato ga na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća, na kojem je Rvacku predstavljao zamjenik veleposlanika, nitko nije ni spominjao.

No puno ozbiljnije u NATO-u doživljavaju turskog predsjednika Erdoğana, koji je također zaprijetio vetom.

Za razliku od rvackog predsjednika, turski šef države od 80 milijuna stanovnika, s ogromnom vojnom silom, malo je žešći igrač i zaista ima moć to i učiniti. Zato mu se Milanović i divi, jer će Turska skupo naplatiti ulazak Švedske i Finske u NATO, a tako se, kaže, ponašaju države koje se brinu o svojim interesima. Jednako se za interese svoje zemlje bori problematični diktator Viktor Orbán, za čije pretenzije prema rvackom moru i odbijanje sankcija Rusiji Milanović također ima veliko razumijevanje. A čujte, čovjek štiti svoje! Vjerojatno zato razumije i Orbánovo šurovanje s Aleksandrom Vučićem Vučkom, četnikom početnikom s kojim je baš sklopio neslužbeni pakt protiv Bruxellesa. Sve sami divni ljudi koji kod kuće nemaju problema s parlamentarnom demokracijom, ustavnim ovlastima i sličnim glupostima te mogu raditi što im je ćeif. Pa i držati štangu Putinu. Dakako, u interesu svoje države.

No, iz nekog čudnog razloga, rvacki predsjednik brine se o interesima građana druge države, odnosno Rvata u BiH, čija mu je zanoktica, kako reče, deset puta važnija od Finske. Na jednoj od ratnih obljetnica, koje u posljednje vrijeme redovito obilazi, predsjednik Republike otišao je toliko daleko da je izvrijeđao i hrvatske branitelje, konstatiravši da su sinovi iz BiH zapravo najzaslužniji za pobjedu u Domovinskom ratu, jer su dečki iz centra Zagreba i ostalih velikih gradova izbjegavali sudjelovati u obrani zemlje. Sudio je, očito, prema samom sebi i Andreju Plenkoviću, komunističkim gojencima kojima su ćaće omogućili da se izvuku od mobilizacije, pa sada pere nečistu savjest opsesijom Rvatima iz BiH, braniteljima i vojskom kao takvom.

Inače, u slučaju da nije primijetio, Rvati iz BiH odlično su se snašli u Rvackoj i od nastanka neovisne nam i slobodne države zauzeli mnoge najviše i najlukrativnije pozicije u vlasti, pa i u nogometu. U kriminalnoj privatizaciji za autokratskog režima neumrlog predsjednika Franje, mnogi su se hercegovački tajkuni nakrali društvenih nekretnina, poduzeća, hotela i tvornica za tri života. Na čelu s tajkunom svih tajkuna Miroslavom Kutlom, koji je posljednjih desetak godina – kao i mnogi njegovi zemljaci poput Zdravka Mamića – utočište od rvackog pravosuđa i bajbuka pronašao u svojoj prvoj domovini. Kojoj, dakako, ne pada na pamet izručiti ih natrag.

Koliko je teško Rvatima u komšiluku, možda najbolje ilustrira podatak da su postojale rvacke vlade na Markovu trgu u kojima je bilo više ministara s dvojnim državljanstvom nego onih rođenih u Hrvatskoj. Dvadesetogodišnju koruptivnu vladavinu zagrebačkog šerifa Milana Bandića, rođenog u Poganoj Vlaki, također u susjednoj BiH, da i ne spominjem.

Naricanje nad ugroženošću rvackog naroda u Federaciji BiH – koje se Milanović sjetio tek kad je zasjeo na Pantovčak i na kojoj jaše u nedostatku pametnijih tema – utoliko je licemjernije. Osobito ako se zna da Republika Hrvatska velikodušno pomaže Hercegovini i u Mostar šalje milijune kako bi im bilo bolje nego Rvatima u Rvackoj. Iako Rvati u BiH imaju svoju državu i svoj glavni grad – Sarajevo, u kojem bi se trebali boriti za svoja prava. A njih bi najbolje mogli ostvariti u građanskoj državi, u kojoj bi svaki građanin, bez obzira na nacionalnost i vjeru, mogao birati stranku s čijom se politikom slaže. A ne biti osuđen na nacionalne partije s nesmjenjivim vođama koji parazitiraju na podjelama u društvu i blokiranju državnih institucija.

Zapravo, jedini dio BiH u kojem su Rvati doista ugroženi jest Republika Srpska, u kojoj gotovo da ih i nema jer su dogovorom neumrlog Franje i velikosrpskog ratnog zločinca Slobodana Miloševića protjerani iz Bosanske Posavine i nikad se nisu vratili. Ali tamo je na vlasti Milanovićev pajdo Milorad Dodik, Putinov miljenik i politički partner Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, koji se od silne ugroženosti enormno obogatio. I poslovno povezao s Putinovim kapitalom, zlu ne trebalo.

A što su mu, pobogu, Finci i Šveđani krivi, kakve veze oni imaju s promjenama izbornog zakona u BiH i kako bi blokada njihova ulaska u NATO mogla na to utjecati, to samo Milanović zna. Očekivano, za svoju je besmislenu inicijativu doživio ovacije s krajnje desnice – podržavaju ga Suverenisti, Domovinski pokret i mostovljani, kojima se baš sviđa kad se precjednik kurči pred pokvarenim Europćanima i Amerikancima koji bi od BiH radili građansku državu. Svašta!

Drčni Zoki dojmio se i dužnosnika iz redova HDZ-a BiH, koji su blokirali proračun za parlamentarne izbore predviđene za listopad ove godine – s Rvatima ili bez njih. Sjajan rezultat! A hoće li nam nakon ove epizode netko blokirati ulazak u Schengen ili će nam se prijateljska Finska i Švedska suptilno osvetiti, tek ćemo vidjeti. U svakom slučaju, u Bruxellesu i Washingtonu, za koje mu se navodno fućka, za blokadu razuma predsjednika Republike Hrvatske vrlo vjerojatno nemaju baš razumijevanja. A i većina njegovih birača odavno ga ne razumije.